Kao što smo već najavljivali, ove će godine festival JazzHR predstaviti osam nastupa izvođačica i izvođača iz Hrvatske, Slovenije, Češke, Poljske, Mađarske, Austrije te Sjedinjenih Američkih Država. Po prvi puta na jednom glazbenom festivalu u Hrvatskoj većina izvođačica su žene, pa smo odlučili predstaviti njihov lik i djelo kroz kratke razgovore.

U drugom dijelu predstavljanja upoznajte bubnjarku i aktivisticu za prava životinja iz Siska stacioniranu u Parizu Ladu Obradović i češku trubačicu Štěpánku Balcarovu. Prvi dio – razgovor s vokalisticama Majom Rivić, Thanom Alexom, Mirnom Bogdanović i Ninom Strnad možete pročitati ovdje.

Lada Obradović: Bubnjevi, Netflix i humanitarni rad sa životinjama

Već dugi niz godina surađujete s francuskim pijanistom Davidom Tixierom, a na JazzHR-u ćete nam se predstaviti s aktualnim albumom Jiggled Juggler. Tema albuma kritika je aktualnih društvenih vrijednosti. Možete li nam reći nešto više o tome?

Obradovic-Tixier Duo je projekt osnovan u Švicarskoj 2016. godine i od tada nastupamo internacionalno, na raznim festivalima i u raznim klubovima, te s novosnimljenim albumom nazvanim Jiggled Juggler iza sebe ostavljamo opus od šest albuma.

Jiggled Juggler je konceptualiziran kao alegorija našeg društva predstavljena nespretnim žonglerom koji inkarnira apsurd pojedinih društvenih aspekata koje smo sami kreirali kao civilizacija. Manjak informiranosti, edukacije, zlouporaba položaja, izostanak empatije, rat, rasna diskriminacija i lakrdija stvorena društvenim mrežama, propagandom i lobijima samo su neke od tema koje nespretni žongler predstavlja.

Pozornost svjetske, ali i domaće javnosti privukli ste pojavljivanjem u Netflixovoj seriji The Eddy. Što ste naučili iz tog iskustva?

Snimanje serije The Eddy bilo je izuzetno intenzivno i neprocjenjivo iskustvo. Na seriji sam radila s američkim oskarovcem Damienom Chazellom te Grammyjem nagrađivanim glazbenikom Glenom Ballardom, poznatim po suradnjama s Michaelom Jacksonom, Daveom Matthewsom i Alanis Morissette između ostalih, Emmyjem nominiranim Alanom Poulom te Randyjem Kerberom kojeg su gotovo svi filmoljupci čuli u nekim od njihovih najdražih filmova poput Harryja Pottera i Rockyja, te mnogih drugih. Pripreme i samo snimanje je trajalo oko godinu dana, između Hollywooda i Pariza, i kroz taj period sam naučila puno o radu na setu, kolektivnom radu, glumi, glazbi, kako se profesionalno nositi s izrazito teškim tempom rada, stresom te sam naučila puno i o samodisciplini.

U seriji ste surađivali s oskarovcem Damienom Chazelleom. Kao bubnjarka, sigurno ste pogledali njegov film 'Ritam ludila'. Je li život bubnjara ponekad uistinu tako okrutan kao što nam taj film otkriva?

Damien je film Ritam ludila snimio po autobiografskim događajima. Ima ljudi koji misle kako je film romantiziran, pretjerano iskarikiran do mjere irealnog. Moje osobno iskustvo govori kako zlouporaba pozicije itekako postoji, i kako ni u kojoj situaciji ne bi smjela biti opravdana, pogotovo ne unutar školskog sistema gdje bi profesori trebali dati primjer na koji bi se studenti ugledali, a ne od kojega bi oni sami radili primjer koji ne vrednuju i prije svega za kojim se ne žele voditi. I sama sam skladala pjesmu na istu tematiku koja je izašla na ploči pod imenom “Professor Seek and Mister Hide”, kao igra riječi i aluzija na Doktora Jekylla i Mistera Hydea, iznoseći kritiku na temperamentnog profesora koji mi je prije svega pokazao model koji ne želim slijediti u svojoj glazbenoj karijeri. Uvijek volim spomenuti kako je, dok sam i sama prolazila neke od najtežih trenutaka svog obrazovanja, u isto vrijeme Damien snimao Ritam Ludila i pripremao seriju The Eddy, u kojoj me je nekoliko godina kasnije pozvao da sudjelujem.

Bavite se i humanitarnim radom, konkretno zaštitom životinja koje su katkad i tema vaših skladbi. Jeste li i dalje aktivni na tom polju i što točno radite?

Humanitarnu udrugu “Start as you are” prvotno sam otvorila jer sam željela pomoći drugima koji tu pomoć trebaju. Kao dijete koje je proživjelo rat te kao student u inozemstvu na školovanju u Austriji i Švicarskoj, znam što znači i najmanja pomoć pružena od nekoga tko tu pomoć nije bio dužan pružiti, što i je jedan emocionalni lajtmotiv generalno u mojem radu. Mislim da bi svatko tko se nađe u situaciji da može pomoći trebao razmotriti tu mogućnost. Humanitarni rad nekad znači (no ne isključivo i nužno) donirati svoja financijska sredstva, svoje vrijeme i trud, ponekad znači samo širiti informacije, educirati i informirati ljude o elementima koji su neophodni za korektno funkcioniranje društva a koji su na toliko razina ignorirani, najčešće iz neznanja.

Prvotno smo krenuli s izradom osobno dizajniranih Startas tenisica koje su producirane od strane švicarske zaklade Terrèvent i čija prodaja ide 50% za Tago Jazz Club u Manili na Filipinima, kao pomoć u njegovoj rekonstrukciji s obzirom da se klub doslovno raspada a vlasnik spava na podu pokraj bubnjeva ne želeći se odvojiti od kluba zatvarajući mu zauvijek vrata. Drugih 50% ide za potrebe konstrukcije prve glazbene prostorije u udruzi Adèle de Glaubitz, za osobe s posebnim potrebama u Colmaru, Francuskoj, kako bi imali pristup osnovnim dnevnim izazovima koji bi bili prezentirani i olakšani kroz glazbenu terapiju i samu glazbu.

Druga grana udruge je osnovana kako bi pomogli osobama, prije svega starijima, koje su izgubile kuće na Baniji u potresu 2020. godine te osvijestili ljude da i nakon nesreće to područje još uvijek treba financijsku i moralnu pomoć, te pomoć oko obilaženja starijih, makar samo i za trenutak socijalizacije ili tople riječi. Pjesma s prošlog albuma našeg dua koju ćemo neizostavno predstaviti i Zagrebačkoj publici nazvana 12:19, po trenutku udara potresa na moj rodni grad, govori također o dotičnoj temi i prikazuje emocije s kojima sam se morala suočiti gledajući razaranja rodnog grada a bivajući kilometrima daleko u nemogućnosti pomoći.

Trenutno prodajemo umjetničke radove ukrajinske ilustratorice Oleksandre Valchuk koja nažalost ne može svoje radove prodavati kao što je nekoć mogla, u trenutno ratom razorenoj Odesi. Njezini radovi mogu se kupiti na našim koncertima te preko privatnog upita direktno meni ili udruzi.

Zadnja grana našeg humanitarnog rada je pomoć napuštenim i zlostavljanim životinjama u Hrvatskoj. Surađujemo s izuzetno poduzetnom udrugom u Novoj Gradišci, nazvanoj Novogradiške Njuške, udomljavajući njihove pse u Francuskoj te pokušavamo naglasiti koliko su sterilizacija i kastracija pasa bitne kako bi se izbjegla nepotrebna mučenja i ubijanja tek rođenih štenaca; kako su psi socijalna živa bića s osjećajima koji ne bi trebali biti zanemarivani, te kako se naše društvo pod hitno treba okrenuti promjenama, izaći iz duboko ignorantnog sistema i neadekvatnog načina ophođenja prema životinjama, kako bi se reducirao apsurdan broj napuštenih životinja na državnoj razini, i to svakodnevno.

Kao netko iz Hrvatske tko se probio na francuskoj jazz sceni, možete li dati kakav savjet mladima, posebno glazbenicama, koje krenu sličnim putem?

Mislim da je najbitnije ostati svoj, stvoriti svoj glazbeni izričaj, studirati glazbenu povijest, čitati, učiti od drugih, no na kraju svega stvoriti svoj jezik i, najbitnije, ne odustati, što je možda najteže od svega. Danas se od glazbenika ne očekuje da samo svira na vrhunskoj razini, očekuje se da komponira, aranžira, organizira turneje, bude putna agencija, bukira koncerte, bude menadžer i tour menadžer, slaže ugovore, radi prijave za subvencije, posao PR-a, i održava društvene mreže, samim time dizajnira, forografira, editira i producira, kako video tako i audio materijale, i sve u što bržem roku, efikasno i kvalitetno. Alternativa tomu je naći svoju ekipu koja će se baviti užim područjem gore navedenog rada, no i za to treba netko od glazbenika tko će koordinirati i organizirati ljude koji to rade za njih, što donosi u jednom i rasterećenje i veliko opterećenje u organizaciji ali istovremeno i financijski teret, i koje za sobom ponovno povlači još više rada kako bi se cijela ekipa kvalitetno vodila. Današnji glazbeni leader mora biti poduzetnik, bar onaj koji je pod francuskim sistemom slobodnih umjetnika kao David i ja.

Uz sve to nisam spomenula ono što bi trebao biti naš primarni posao, a to je vježbati svoje instrumente i odrađivati probe.

Iz osobnog iskustva mogu reći da, kako bi se koordiniralo sve navedeno, mi osobno radimo bez prestanka, bez godišnjih odmora, bez slobodnih vikenda ili blagdana. Imamo životni stil koji definitivno traži izuzetno puno no daje i jednu slobodu koju je teško imati nekome tko nije umjetnik, što je iz moje perspektive neprocjenjivo. Najbitnije je ulagati i raditi, prije svega raditi pametno, strateški i posvećeno, a ostalo će doci samo.

Štěpánka Balcarova: Majčinstvo kao inspiracija

Koliko nam je poznato, ovo je vaš prvi nastup u Zagrebu. S kakvim materijalom ćete nam se predstaviti?

Na festivalu JazzHR izvest ću repertoar sa svog najnovijeg albuma Emotions. Osam skladbi na albumu predstavlja osam osnovnih ljudskih emocija koje je definirao američki psiholog Robert Plutchik. Glavni izvor inspiracije za skladanje nove glazbe bilo mi je nedavno iskustvo majčinstva.

U ovogodišnjoj postavi JazzHR-a posvećenoj isključivo ženama jedina ste trubačica. Osjećate li da svojim radom rušite određene predrasude vezane uz ovaj instrument?

Iskreno se nadam da će tako biti.

Također ste i skladateljica te dirigentica. Koja od ovih osobnosti vam je najdraža? Postoji li nastup koji vam se urezao u pamćenje kao poseban?

Moja omiljena uloga je ona koju trenutačno igram. Večeras sviram trubu i jako se veselim tome. Sljedeći tjedan ću dirigirati jazz orkestrom i tada ću također biti presretna. Svaki put kada budem zadovoljna koncertom, to mi je nezaboravno iskustvo.