Jedno od prepoznatljivih lica zagrebačkog kazališta Gavella, u posljednje vrijeme gotovo u statusu prvaka s obzirom na broj predstava u kojima igra i 'težine uloga', Ozren Grabarić glumac je kojeg unatoč mladosti svi uporno nazivaju ozbiljnim
Grabarić 'ozbiljnost' na pozornici miješa sa zaigranošću, vještinom i talentom. Uostalom, iskazao se i kao klaun.
Predstava 'Zapadni kolodvor' iz Teatra EXIT možda je i manje važna u karijeri glumca koji je profesionalni put započeo gostovanjem u Teatru u gostima, nastavio u Kazalištu Mala scena i na Dubrovačkim ljetnim igrama, da bi se skrasio u angažmanu u Dramskom kazalištu Gavella. 'Četvrta sestra', 'San Ivanjske noći' i 'Ženidba' bile su samo priprema za veliki iskorak u Frankopanskoj s Ibsenovim 'Peerom Gyntom' u režiji Aleksandra Popovskog. U međuvremenu je s istim redateljem radio i na 'Antigoni', ali važnija je ipak glavna uloga u 'Odiseju' Gorana Stefanovskog
'Odisej' će zagrebačku premijeru imati 7. studenog. Predstava je nastala u suradnji zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, Teatra Ulysses, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i tamošnjeg festivala Sterijino pozorje, Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora, beogradskog Ateljea 212 i Teatra navigator iz Skopja. Nakon 'Peera Gynta' i 'Zadrživog uspona Artura Uija' 2011. na Brijunima, još jedna naslovna uloga bila je povod za razgovor s posvećenim glumcem koji inspiraciju i pogled na svijet crpi upravo iz kazališta, iako mu nije stran ni rad na filmu i televiziji ili asistentura na Akademiji dramske umjetnosti, gdje se bavi govorom mlađih kolega.
Kako je igrati mitskog Odiseja, crno-bijeli lik koji u sebi sadrži i junačko i sve ono ostalo?
Mitovi su komplicirana stvar. Ne znam to objasniti, pa ću pokušati preko mitova iz kazališnog života i glumačkog procesa. Na primjer, naše kazalište je zaraženo mitovima kako se netko napio ili bančio, kako je zeznuo kolegu na sceni... i preko tih mitova se gradi slika o kazalištu, na koncu vrlo negativna. Na tom tipu mitova se odgajaju nove generacije, ali nije tako samo kod nas. Čitao sam 'Razgolićenog Branda', biografiju u kojoj se opisuje kako je pio i prostituirao se... Međutim, pogleda li se malo bolje što je radio i mislio o tome što radi, slika je malo drukčija. Kad su ga pitali što je najvažnije dobio iz škole Leeja Strasberga i Stelle Adler, odgovorio je 'Budi svjestan procesa!'. Rekao je nešto što je apsolutno ključ, jer zanatu ne koriste mitovi. Al Pacino je rekao da je najvažnija Strasbergova uputa bila da treba dobro naučiti tekst. To zvuči kao šala, ali nije, jer tekst treba naučiti tako da više ne misliš o njemu. Koliko puta u našem kazalištu vidimo da ljudi jednostavno nisu naučili tekst. To su danas mitovi o kojima možemo razgovarati, a ne Penelopina dvadesetogodišnja vjernost.
Optimističan sam u vezi domaćeg filma, ali opet ako će se stvari drukčije raditi. Pogledam li bilo koju domaću seriju, i nakon toga 'Mućke' ili 'Prijatelje', uspoređujem glumački posao i primjećujem da su naši vrlo često 'ispod tona'. Filmski redatelji su napravili veliku pogrešku jer su išli u kazalište i nije im se svidjelo, pa su kazališnu glumu prepoznali kao lošu i zato traže da se na filmu i televiziji igra tiše. Ne postoji kazališna i filmska gluma ili kazališni i filmski ton. To što su vidjeli i od čega bježe jest jednostavno loša gluma. Ipak, optimističan sam jer sam snimao vježbe mladih ljudi s filmskog odsjeka Akademije, za koje će se čuti.
Ona se bavi dubinskom dekonstrukcijom mita i mitova. Odisej je bio kukavica i oportunist najgore vrste, ali i lik kojeg se ne može uhvatiti do kraja. Zanimljiv je zato što nije dvodimenzionalni snagator kao drugi Homerovi junaci i upravo zato treba biti oprezan sa svim superlativima koji ga prate. Na sličan način nastaju i mitovi koje danas zovemo povijest. Oni su nastali na pričama, što je opet vezano uz kazalište jer ono što se u kazalištu događa, i nije drugo nego pričanje priče.
U posljednje vrijeme uzdanica ste režija Aleksandra Popovskog. Je li između vas 'kliknulo'?
Kod Popovskog je zanimljiva njegova nedosljednost, u gradnji lica ili u slijedu radnje. On se igra s raspadom sustava, paranojom i životinjskim u čovjeku, a tek na kraju dođe do neke iskrene osobne boli. Kad se Odisej konačno vrati na Itaku, tada se to lijepo vidi. Nažalost, iz teksta je ispala rečenica Gorana Stefanovskog koja kaže da je Itaka bila samo putovanje. Ja sam si to morao prevesti glumački, u smislu pitanja što je kazalište, je li i naš posao traganje, nestaje li u kontaktu sa zbiljom. Idealna Itaka u kazalištu ne postoji, nikad nećemo doći do savršene predstave.
Kako slovensko-srbijansko-makedonsko-hrvatska koprodukcija, poput 'Odiseja'funkcionira iznutra?
Zanimljivo je vidjeti razne glumce jer su oni produkt svojih generacija i škola. Iz istovremenosti tako različitih osobnosti na pozornici vidi se kakvo kazalište ima koja sredina. Slovenci su imali jak konceptualni i redateljski teatar, pa su navikli biti dio slike. Kod nas je slična situacija, ali već nešto opuštenija, dok je u srbijanskom kazalištu osnova snažni pojedinac. Ne govorim o kvaliteti, nego o različitostima koje su vidljive i koje doprinose ovakvoj predstavi.
Što se vama osobno zbiva kad ste na sceni?
Na sceni se otvara prostor slobode, tijekom izvedbe se možeš poslužiti neznanjem što će se točno dogoditi, ako si dovoljno kao glumac prisutan i slobodan. I, naravno, ako znaš tekst. Jedino ako si na probama istražio sve što se može i što bi se moglo dogoditi, tada na pozornici otvaraš podsvijest koja je veća od svega što racionalno možeš zamisliti. Kada se to pusti, kada shvatiš da ne možeš sve kontrolirati, tada se dobiva komentar 'Opa, odakle mu to?'. Taj prostor slobode možeš naći samo ako cijelo okruženje funkcionira po tom sistemu. A ako moraš misliti hoćeš li morati spašavati kolegu koji ne zna tekst, onda to ne ide. Jer u ansamblu su svi ravnopravni, oni koji su svjesni onoga što rade i oni koji nisu. Sve ove današnje borbe oko kazališta treba svesti na sasvim osnovne parametre: vještinu i profesionalizam. Intuicija, energija i ostalo dolaze kasnije, ili uzgred. Dok se osnove ne riješe, nećemo imati kazališni sustav, nego ćemo kao ludi revolveraši i dalje pucati u zrak i ponekad nešto i pogoditi. Kad nas se kvalitetno kazalište dogodi upravo tako – slučajno.
Ovih dana se jako priča o programima ovih ili onih kazališta. Stavi li se u program
Dostojevskog, Krležu, Čehova i Shakespearea, može li on biti loš? Kako se može reći da
takav program nije dobar? Ili je bitno postaviti ljude? Meni je to sve pomalo besmisleno!
Da, rekao bih da jesam, iako nemam ništa protiv drugih 'pripadnosti'. Danas se govori o razlici između glumačkog i redateljskog kazališta, a meni se čini da ona ne postoji jer se te dvije opcije međusobno ne isključuju. Ne volim, na primjer, kad me nakon predstave pitaju 'Tko se dosjetio ovog ili onog rješenja?' Jer, iskreno, ne znam je li to bio netko od nas glumaca ili redatelj ili čak netko treći. Ako je na sceni nešto što je gledatelju zapelo za oko, to znači da je na probama stvorena atmosfera da to nastane. U našim teatrima od prvih čitačkih proba razmišljamo o liku kao jednostrukoj varijabli, usmjeravamo se uz pomoć redatelja od početka prema onome kako će to izgledati na premijeri. No, probe ne služe tome, nego da se pokušava, pronalazi i gubi. Iz glumca treba izaći ono što se događa na sceni, to ne mora uvijek biti gotov koncept s kojim dolazi redatelj. Taj vrlo često nametnuti okvir ionako nije baš jako kompliciran, a i živimo u vremenu kad je lako opravdati bilo što. Imam mali problem s konceptualnim teatrom jer za mene je kazalište pričanje priča. Ne bi ta priča o 'pričanju priče' preživjela toliko godina, toliko tisuća godina, da nije vrijedna pažnje. Publika se mora pitati samo: što će biti dalje.
'Peer Gynt' je bila predstava koja Vas je izbacila u prvi plan. Zašto više ne igra?
Problem je što jedni kažu da se dogodila predstava, a drugi da nije. Kako to pomiriti, ne znam. Predstava nije bila puna i ne znam zašto. Znači li to da nemamo publiku koja može odsjediti tri sata? Možda i nemamo jer je nismo stvorili s obzirom na to da smo zaraženi lakim, humorističkim i kratkim formama. Gledam onaj grafit 'Misli što gledaš' i pitam se zašto više ljudi ne misli i o njemu.
Uživate li u kazalištu? I kao glumac i kao gledatelj?
Uživam, naravno, raditi i gledati, ali ne uvijek. Mislim da bi situacija vrlo lako mogla biti i bitno bolja kad bi ljudi na vlasti, oni koji vode kazališta i mogu utjecati na kulturnu politiku, bili hrabri i radikalni. Čini mi se da samo treba uspostaviti parametre pa će se stvari iskristalizirati same po sebi. Tada bi vrlo brzo bilo razvidno, na primjer, tko treba biti u ansamblu na plaći, a tko baš i ne. Uživam radeći u kazalištu i s jedne i s druge strane, u kazalištu i sa studentima na Akademiji damske umjetnosti, od kojih učim jednako koliko i oni od mene, ako ne i više. U kazalištu kao gledatelj uvijek gledam samo glumce. Na primjer, gledao sam ZKM-ovog 'Idiota' i uživao sam kao malo dijete u prizoru Jadranke Đokić i Frane Maškovića na klupi. Dakle, imamo glumaca, ali nema za njih pravog mjesta. Možda bi trebalo osnovati neku posebnu trupu i to dobro financirati. Staviti sve na jedan broj, kao u ruletu. Ako to profunkcionira i napravi disbalans u odnosu na sadašnju situaciju, onda se tek može dalje razmišljati. To je moj prijedlog.
