Igra sudbine, slučajnost ili put negdje već odavno zapisan – nešto je od toga sigurno istina u priči Vanje Čiče, mlade glumice koja je dva puta odlazila i dva se puta vraćala glumi. Kada je u životu odlučila izabrati medicinu ili općenito znanost, umjetnički dar i splet neobičnih životnih okolnosti vratili su je na glumačke daske.

28-godišnja Čiča, magistra glume i lutkarske animacije iz Slavonskog Broda, ovogodišnja je dobitnica hrvatskog 'kazališnog Oscara' za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina za ulogu Snahe u predstavi 'Prst' Doruntine Bashe te u režiji Anice Tomić i koprodukciji vinkovačkog Teatra igre i Slavonskog Brodveja iz Slavonskog Broda.

'Suze su došle kad sam se vratila u gledalište'

'Već mi je nominacija bila veliko iznenađenje. Na dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta došla sam bez ikakvih nadanja i očekivanja. U trenutku u kojem su izgovorili moje ime, pogledala sam svog producenta Zdenka Rečića i pitala ga što se to događa. Onda sam shvatila da moram ustati, otići na pozornicu i primiti nagradu. Govor, naravno, nisam pripremila. Samo mi je bilo važno da ne počnem plakati jer onda ne bih mogla ništa reći. Suze su došle kada sam se vratila u gledalište', kaže puna dojmova i nekoliko dana nakon svečanosti dodjele.

Nakon završene glume u Osijeku te stalnih angažmana i honorarnih poslova prošlo ljeto odlučila je ispuniti još jednu životnu želju: upisala je studij radiologije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. I baš kada se htjela odmoriti od glume stigla je nagrada kao ponovni dokaz da je ona njezin životni odabir bez obzira čime se bavila u budućnosti.

To je drugi put da se, kako kaže, život poigrao njome. Prvi put dogodilo se to nakon srednje škole, kada je odlučila studirati medicinu. Kako nije prošla na prijemnom ispitu, odlučila je pauzirati godinu, a u međuvremenu se dogodilo neočekivano: s predstavom 'Maturanti' Satiričkog kazališta mladih Slavonski Brod, čija je članica od drugog razreda srednje škole, otišla je na 57. Festival hrvatskih kazališnih amatera u Vodice i osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu, što je svojevrsni Oscar u svijetu kazališnog amaterizma u Hrvatskoj.

'Sanjala sam da sam u laboratoriju i jednostavno ne mogu to raditi'

'Kako prve godine nisam upala na medicinu, sljedeće godine odlučila sam studirati kemiju. I sjećam se, dan prije nego što sam trebala potvrditi upis, sanjala sam da se nalazim u laboratoriju i trebam raditi, a ja to jednostavno ne mogu. Ujutro sam sva uplakana pokucala roditeljima na vrata sobe i rekla – oprostite, ja to jednostavno ne želim studirati. Nakon godinu dana upisala sam glumu i prošla prijemni sa skupljenih 50 od ukupno 50 bodova', prisjeća se dana teških životnih odluka.

Njezin prvi mentor Silvio Stilinović, redatelj predstave 'Maturanti', uočio je njezin dar za glumu čim je došla na audiciju. 'Nisam iznenađen Vanjinom nagradom i to iz dva razloga: tko god je gledao 'Prst', mogao je samo zaključiti da je to vrhunsko glumačko umijeće. I od njezinog dolaska u slavonskobrodsko Satiričko kazalište, kao redatelj i umjetnički voditelj, shvatio sam da je riječ o iznimnom talentu. Bilo je tu sumnji, kretanja u drugim smjerovima. Ali ja se nisam uzbuđivao jer je bilo potpuno jasno da Vanja živi pozornicu', ponosno ističe Stilinović.

Kako je biti mladi glumac u Hrvatskoj? Nije lako

Ipak, biti mlada glumica u Hrvatskoj nije put posut ružama. Popriličan izazov predstavlja pronaći uloge, kazališne kuće, pokušati preživjeti i financijski pokriti mjesec od zanimanja za koje ste vrijedno učili i radili pet godina. Za nju je završetak studija u Osijeku značio povratak u Slavonski Brod.

Sudjelovala je u nekoliko većih projekata s Kazališnom družinom Ivana Brlić Mažuranić te umjetničkom organizacijom Slavonski Brodvej, a u međuvremenu radila niz honorarnih poslova, pa i konobarila. Ostaje joj neostvarena želja u vlastitom gradu biti dio profesionalne glumačke družine i kazališta koji grad na Savi definitivno zaslužuje.

U ovom trenutku samo iz Slavonskog Broda u zadnjih desetak godina dolazi jedanaest profesionalnih glumaca, a njih četvero trenutno je na glumačkim akademijama. Sve je to rezultat nevjerojatnog kazališnog entuzijazma koji imaju brodske kulturne udruge, no nedostaje im infrastruktura, kazališna kuća poput vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić, koja bi nudila radno mjesto te relativnu sigurnost posla i egzistencije u vlastitom gradu.

'Prije sam se ustručavala progovarati o problemu kulture u Slavonskom Brodu. Nakon završene Akademije imala sam tu neku poletnost i zaista sam se nadala da će se početi događati nešto vezano za kazalište, ali se u dvije godine ništa nije promijenilo, pa sam postala ljuta i frustrirana jer smatram da imamo jako puno talentiranih ljudi. Kada imate više od deset ljudi koji su završili Akademiju, a nemaju se kamo vratiti, to je zaista tužno. Jedino što možemo je ovisiti sami o sebi, a to je, vjerujte, krvav posao', ističe glumica. Tvrdi da i dalje nema sluha za mlade brodske glumce, što je prevagnulo u odluci da ipak ode iz rodnog grada i nastavi studiranje u Zagrebu, u kojem i za glumce ima više mogućnosti. Kako joj kažu njezini glumačke kolege, nezavisna scena u Zagrebu radi najbolje ikada.

'Nikada nisam rekla ni pomislila da napuštam glumu. A radiologiju, koju sada studiram, smatram paralelnim životnim putom. Od glume neću nikada odustati', dodaje.

Posla ima, ali…

Ipak, činjenica je da više nego ikada iz hrvatskih akademija i odjeka za glumu svake godine izlazi velik broj mladih i talentiranih glumaca. Studirati glumu danas možete u Splitu, Rijeci, Osijeku, a u Zagrebu na čak tri adrese. Posla na tržištu ima pak vrlo malo, pogotovo u velikim kazališnim kućama ili projektima poput filmova ili serija.

Mnogi se bave animacijama, sinkronizacijama te svoj glumački talent koriste za rođendanske zabave ili rad s djecom u hotelima u turističkoj sezoni. Pronaći dobru ulogu ili radno mjesto od kojega se može platiti stanarina te kupiti automobil za mlade hrvatske glumce postaje sve teži posao.

'U jednom trenutku sam se umorila i pitala se želim li zaista živjeti ovako cijeli život', naglašava.

Ipak, optimizam je nije napustio i vjeruje u bolje dane za kulturu u Hrvatskoj. Pomoću kulture se, kaže, može jako puno naučiti te je korisna u obrazovanju mladih. Prepoznala je to kada je vodila radionice za djecu i svjedočila tome da i gluma može utjecati na razvoj djece i mladih te za neke biti i potpun rehabilitacijski proces.

'Radila sam glumačke radionice s djecom koja su bila u potpunosti zatvorena i onda su se kroz cijeli taj proces počela otvarati. Kod mene je pravilo uvijek bilo da nema mobitela ni pod pauzom i rigorozna sam po tom pitanju. Sve aktivnosti koje potiču djecu na socijalizaciju i komunikaciju u današnje vrijeme su jako dobre', poručuje.

Uloga zarobljene žene donijela joj je katarzu

Ono u čemu je istinski uživala upravo je uloga Snahe u duodrami 'Prst', a riječ je o kazališnom djelu koje je Brođanka odabrala za svoj diplomski rad. Imala je čast da su dvije profesorice odlučile raditi s njom te je kao njezina glumačka partnerica briljirala Selena Andrić, a režiju potpisuje profesorica s osječke Akademije Anica Tomić.

Mladoj glumici sjajno je sjela uloga Snahe zarobljene u iščekivanju povratka muža s ratišta. Tužnu, tjeskobnu i bezizlaznu svakodnevicu života sa zahtjevnom svekrvom, koja često nasiljem rješava verbalnu nemoć, vješto je izvela na pozornici, a njezina uvjerljivost očito je ostavila dojam i na stručno povjerenstvo pa joj je dodijelilo nagradu za najbolju žensku ulogu u kategoriji glumica do 28 godina. I sama je, priznaje, doživjela katarzu pripremajući i igrajući tu ulogu, a suze gledatelja u publici tijekom izvođenja, kaže, nisu rijetkost.

'Koliko god mi nekada bude žao kada u publici vidim uplakane oči, možda sad to okrutno zvuči, ali bude mi i drago jer znam da se probudilo nešto u ljudima. Možda su i oni gledajući tu predstavu proživjeli svoju katarzu. Znam da je meni ova uloga donijela baš to, bila sam u trenutku njenog stvaranja u teškom životnom razdoblju i to sam na kraju iskoristila kako bih još bolje mogla iznijeti tu ulogu', priznaje.

Prave predstave su one koje ostaju u glavi

Teatar je od svojih početaka bio mjesto u koje gledatelj dolazi po novu dozu smijeha, drame, divljenja, lekcije, čuđenja ili tuge. Prave predstave su one koje mijenjaju gledatelja, one koje ostaju u glavi i nakon izlaska iz gledališta, o njima se danima razmišlja. Baš takvim se ulogama i predstavama Vanja najviše nada i priželjkuje ih u nastavku svog glumačkog puta, a voljela bi zaigrati na pozornici i s nekim svojim kazališnim uzorima, kao što su Alma Prica i Jadranka Đokić.

'Naravno da bih se htjela okušati na filmu ili u seriji. Ipak, za sada kazalište ima posebno mjesto u mojem srcu jer se u njemu događa posebna magija', zaključila je mlada nada hrvatske glumačke scene.