UKROĆENE GOROPADNICE

Kazalištarke iz regije ispravile Shakespearea

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 17.02.2014 10:33
  • Objavljeno 17.02.2014 u 10:33
  • +8
  • +5

Ukroćena goropadnica

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: www.mgl.si

Nesumnjivo i neupitno klasik, popularno vjerojatno i prvi među jednakima, William Shakespeare ima i svojih mračnih strana. Nije riječ o onima iz alternativnih biografija i sličnih posezanja za 'likom iza djela', nego o očitim i povjerljivim manifestacijama iz samog kanona. Među njima je i 'Ukroćena goropadnica', koju zato i rijetko postavljaju. Učinila je to beogradska redateljica Anja Suša u Mestnom gledališču ljubljanskom, pa je predstava gostovala u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Već je i sam prijevod naslova opak, ali ni blizu izvorniku, jer iz današnje ne samo politički korektne nego i civilizacijske perspektive 'The Taming of the Shrew' ne bi bila opcija niti u slučaju nekog 'rebela' s ili bez razloga u skloništu za životinje. Kroćenje je 'no-no' čak i u cirkusu, zoološki vrtovi grade prirodolike habitate za svoje štićenike, dok mačje hrane ima više vrsta nego 'šljakerskog' mesnog doručka. Pitanje se nameće samo po sebi: kome i čemu onda uopće služi ta manje važna Shakespeareova drama, osim za citiranje naslova?

Redateljica je, zajedno s upravom ljubljanskog kazališta koje posljednjih sezona doživljava pravi procvat, smatrala je da upravo zato 'Ukročenu trmoglavku' treba postaviti danas. Ukoliko Bard jest veličina u pravom smislu riječi, njegovu slavu i vrijednost neće poljuljati eventualna kritika ili tumačenje koje se ne svodi na recikliranu idolatriju. Naprotiv, preslagivanje i propitivanje postulata klasiku može samo goditi, bez obzira na neslaganja s interpretacijom, prijevodom ili novim režijskim čitanjima. Jer, 'Ukroćenu goropadnicu' danas je moguće čitati tek na par bitno udaljenih načina: kao povijesno kontekstualiziran tekst slavnog autora, kojim on plaća dug svojem 'vremenu i prostoru', ili kao satiru koja najavljuje borbu za ljudska prava u okolnostima koje za njih ne mogu ili ne žele znati. Ljubljanska predstava ne slijedi izravno niti jedan od tih tragova, nego podrazumijeva da je priča općepoznata, pa na nju lijepi izravnost suvremenosti.

Shakespearea i njegovog stiha u njoj ima koliko i u filmskoj zaljubljenoj inačici biografije, jer redateljica se fokusirala na problem, uspješno izbjegavši zamku autora kojem se navodno ništa ne može prigovoriti. Umjesto teksta, kojeg je nakon škara dramaturginje Petre Pogorevc ostalo malo, predstava nudi kontekst i izravno, ali ne i previše izravno, odgovara na pitanje što da se s problematičnim, ali kanonskim Shakespeareom radi danas? Izravno zato što će čistunci zaključiti da 'to nije Shakespeare!', a ne toliko izravno jer šekspirijanskih zapleta u ipak ima previše u odnosu na činjenicu da ostaju samo u naznaci. Odgovor na 'Što da se radi?' glasi, naravno: reagirati, čak i ako se ironija čini jedinim načinom kako se izvornik uopće može čitati.

To je učinjeno angažmanom dramskih autorica iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, redom cijenjenih i igranih imena Simone Semenič, Ivane Sajko i Maje Pelević. Sve tri su, prva ironično, druga metaforički a treća ulično-brutalno, nadopisale završni monolog goropadnice iz naslova, svojevrsnu posvetu 'ukroćenosti'. Kako nijedna od njih nije 'ukroćena', što se vidi i iz njihovih dosadašnjih uspjeha kod kuće i u svijetu, njihovi tekstovi, neveliki u odnosu na izvornik, najveći su adut ove predstave.

Iako nevelika scenografijom ili ostalom opremom jer je dio slobodnijeg i eksperimentu otvorenijeg programa Male scene ljubljanskog Mesnog gledališča, 'Ukroćena goropadnica' ih ima još par: 'stvarnosne' upadice o značenju kazališta uopće i 'elizabetinski' isključivo muški ansambl kojim dominiraju Matej Puc i Primož Pirnat. Ovog drugog zagrebačka publika već poznaje, s obzirom da bi bez njegove interpretacije i 'Oluja' Ostrovskoga i Shakespeareov 'Othello' u režijama Jerneja Lorencija bile sasvim drukčije, najvjerojatnije i manje zanimljive.

Sve u svemu, zanimljivo je da je upravo ovakva predstava gostovala u Kerempuhu, koji u posljednje vrijeme također, baš kao i ljubljansko Mestno, pokušava redizajnirati svoje formate i dominantni svjetonazor. Ako je ta želja iskrena, i tim kazalištima i ovoj konkretnoj produkciji treba samo, umjesto reakcije, poželjeti više akcije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!