Serijske i filmske priče koje se odvijaju sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na mnoge gledatelje djeluju nekom posebno očaravajućom, gotovo sumnjivom magijom. Riječ je o hladnoratovskom dobu, kad su globalna i lokalna politika, strah i paranoja išli ruku pod ruku s vrhunskom glazbom, dizajnom i pop-kulturom, u retrospektivi djelujući poput šarenog i slatkog bombona čije je punjenje bilo otrovno.

Povrh toga, nama iz generacije X koji smo ranu mladost proveli u bivšoj Jugoslaviji, priče iz tih vremena dodatno su začinjene jednom vrlo specifičnom, donekle i krivnjom obojenom nostalgijom – jer znamo da je to bilo vrijeme političkog mraka, ali se jednako dobro sjećamo da su tada nastajali filmovi, serije i pjesme koje i danas slušamo, gledamo i citiramo. Upravo na tom raskoraku između šarma i jeze vrlo pametno jaše serija ‘Ponies’. Riječ je o seriji koja je kod nas dostupna na streaming platformi Sky Showtime (inače je Peacockova), i u njoj se odvija upravo takva hladnoratovska priča – ne baš romantizirana, ali obojena estetikom i pop-kulturom kasnih sedamdesetih.

'Nebitne' žene - bolje špijunke od pravih

Radnja je smještena u Moskvu 1977. i prati Beatrice ‘Beu’ Grant (Emilia Clarke, znate je kao Daenerys Targaryen iz 'Igre prijestolja') i Twilu Hasbeck (Haley Lu Richardson, znate je kao Portiju iz druge sezone 'Bijelog lotosa'). Bea i Twila dvije su Amerikanke zaposlene kao tajnice u američkom veleposlanstvu. U CIA-inu žargonu one su ‘ponies’ – ‘persons of no interest’, osobe koje su obavještajnim službama toliko nebitne da ih jedva registriraju. Naziv serije tako odmah postaje programska izjava: ove žene nisu igračice, nisu agentice, nisu figure od strateške važnosti – barem ne na papiru.

Naravno, serija se od prve epizode naslađuje ironijom te etikete jer, nakon što njihovi muževi poginu pod vrlo sumnjivim okolnostima, upravo te ‘nebitne’ žene postaju ključne figure u razotkrivanju hladnoratovske zavjere. Bea je smirenija, racionalnija i naizgled otpornija, dok je Twila emocionalno rastrojenija, impulzivna i stalno na rubu živčanog sloma. Njihov ulazak u svijet špijunaže nije glamurozan ni seksi, nego pun pogrešaka, straha, panike i onog vrlo ljudskog ‘što mi je ovo, dovraga, trebalo u životu’. Upravo u toj nespretnosti i postupnom razvijanju sposobnosti potrebnih da prežive ono što im se sprema – najjači je adut ove serije.

Clarke i Richardson funkcioniraju kao izvrstan glumački tandem – njihov odnos izgleda kao mješavina prijateljstva, suovisnosti i uzastopnih napadaja panike, a dinamika među njima jednako se dobro drži i u scenama koje su napete ko struna, kao i u onima u kojima se naizgled ništa ne događa. Serija mudro izbjegava jednostavnu podjelu na dobre i loše sustave: sovjetska represija jest otvoreno brutalna, ali američka birokracija ispada jednako hladna i bešćutna, samo upakirana u uglađenije fraze i finije krojene kapute. Žene su u oba svijeta potrošna roba – korisne dok šute, nevidljive dok ne zatrebaju kao zgodan kolateral.

Nevidljivost kao oblik moći

U tom sloju serija se otvara i prema širim, zanimljivijim značenjima. ‘Ponies’ je priča o nevidljivosti kao obliku moći. Beina i Twilina supermoć upravo je u tome što su nevažne – u svojoj 'slabosti' uspijevaju nadmudriti i mnogo 'jače' ne samo od sebe, nego i od mnogo jačih igrača. Moglo bi se čak reći da su savršen primjer toga kako se sustavi najuspješnije potkopavaju iznutra, sitnim potezima, ‘kad se male ruke slože’, dok velike mange samouvjereno gledaju u krivom smjeru. Paralela s današnjicom nameće se gotovo bez truda – i danas živimo u svijetu nadzora, kontrole i tihe discipliniranosti, samo s manje pepeljara i više digitalnih tragova.

Estetski, serija je čisti užitak. Kostimi, interijeri i boje stvaraju ugođaj hladne, zatvorene Moskve, ali i privatnih prostora u kojima likovi pokušavaju doći do daha od smeđeg ugnjetavanja. I glazba je zanimljiva – muzički urednik očigledno je veliki ljubitelj Fleetwood Maca, pri čemu me posebno zabavilo to što naslovi epizoda kao što su ‘Dreams’ ili ‘Go Your Own Way’ ironično komentiraju radnju i emotivno stanje likova, ali me i nagone da si u glavi vrtim te pjesme kroz cijelu epizodu, a ne samo u trenutku kada doista zazvone. I sama sam velika obožavateljica Fleetwood Maca pa mi je drago što se u ovoj seriji vidi kako je njihova glazba univerzalno primjenjiva - bez obzira odzvanja li u sovjetskom betonskom brutalizmu ili kroz američki diplomatski protokol.

Nećete u seriji ‘Ponies’ vidjeti neki novi žanr, ni trunku priče kakva već nije ispričana o hladnoratovskom dobu, malim ljudima koji uspiju raskrvariti njušku čak dva golema i nepravedna sistema, nije ni najrevolucionarnija ni priča o nevidljivim 'ženskicama' koje sve uspiju nadigrati i savršeno se snaći. No serija je snimljena i izvedena neodoljivo šarmantno, pitko, pametno i s onom već spomenutom magijom, uspijeva priču iz već stoput prožvakanog hladnog rata ispriča s dovoljno duha, pameti i ljudskosti da nam ponovno bude zanimljiva. Serija je to zbog koje, kad završi, ostaneš još malo na kauču, pustiš neku staru pjesmu i pomisliš kako su, unatoč svim sustavima i ideologijama, ljudi – sa svojim strahovima, prijateljstvima i sitnim pobjedama – i dalje najzanimljiviji dio svake priče.