SLAPSTICK S OKUSOM VOTKE

Kazališna kritika: 'Shakespeare u Kremlju'

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 05.08.2013 15:47
  • Objavljeno 05.08.2013 u 15:47
  • +4
  • +1

Shakespeare u Kremlju

Izvor: Cropix / Autor: Goran Šebelić

Odnos kazališta i vlasti, točnije umjetnosti uopće i onih koji 'igru o promjenjivosti svijeta' igraju sa živim figurama, u jedinoj ovogodišnjoj produkciji tematizira i Kazalište Ulysses. U koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novoga Sada, Lenka Udovički postavila je tekst Ive Štivičića 'Shakespeare u Kremlju', ujedno i njegov prvi pisan isključivo za živu izvedbu

Jedna od specifičnosti brijunskog kazališta je i česta suradnja sa strancima ili takozvanim strancima. Međunarodna ekipa suradnika od samog početka je bila prisutna, a pomalo su joj se pridruživali i razni umjetnici koje su nesklona vremena i druge vrste pritisaka, pa i samostalnih izbora, jednostavno izbacile iz orbite.

U nizu takvih je i Ivo Štivičić, dramski autor i scenarist, zaslužan za velik dio kvalitetne domaće filmske i posebno televizijske produkcije u godinama kad to nije bio eufemizam za sitcome i sapunice. Kao starog suradnika upravo tih godina, Rade Šerbedžija Štivičića je pozvao kako bi ovaj, sklon i vičan obradama Krleže, raspisao 'Pijanu novembarsku noć', nakon čega mu se ponovno otvorila autorska čakra pa je napisao i 'Shakespearea u Kremlju', spojivši nekoliko svojih opsesija: dramu, politiku i ono što naziva 'ruskom temom'.

Naslov namjerno zbunjuje, ali ima mnoga utemeljenja. U sovjetsko vrijeme zanosa, naime, Shakespeare zaista jest imao prođu i iza onoga što je tek kasnije nazvano Željeznom zavjesom, ali Štivičićev tekst ne bavi se time, nego idejom kazališta koje, kao i Luda u mnogim ne samo Shakespeareovim komadima, može moćniku reći i ono zbog čega inače pada glava. Konkretnije, u pitanju su Staljin, Berija i nevažni glumac koji je pozvan na večeru kod Gazde kako bi malo recitirao 'dok ovaj probavlja'. Hazjajin i njegov naizgled vjerni prvi policajac, dakle ideolog čistki i krivac za njihovu sustavnost i brutalnost, međutim, naišli su na ljudski materijal koji, izvučen iz logora i suočen s mogućnošću da već 's one strane' kaže 'bobu bob, a popu pop', zaista to i učini. Naravno, pod krinkom uloge Richarda Trećeg.

Štivičićev komad vješt je spoj alegorije i dokumentarnog i upravo je zato zanimljiv – biografije slavnih, bez obzira s koje strane kontroverznosti su, i dalje čine jedan od najprodavanijih beletrističkih žanrova pa tu nišu treba iskoristiti i u izvedbenim umjetnostima.

Goran Šebelić

Goran Šebelić

Izvor: Cropix / Autor: Goran Šebelić

Znali su to tvorci Hitlerovog 'Konačnog pada', znao je to i Slobodan Šnajder kad je pisao 'Stanovite dijagrame čežnje', ali za takvo problematiziranje vlastite prošlosti domaće kazalište još nije spremno, nego se i dalje bavi velikim inozemnim antijunacima. Staljin i Berija nisu, kao Hitler, dočekali svog Charlieja Chaplina, iako je prvi završio s Hitlerom u krevetu u Sorokinovom 'Plavom salu'. U tim registrima, u izvedbenom aspektu izrazito se referirajući na 'Cabaret Brecht: Zadrživi uspon Artura Uija' iz 2011., funkcionira i 'Shakespeare u Kremlju'

U tome ima i nekoliko problema: najprije taj da se drama zapravo sastoji od dvije, jer Berijin uspon i pad u izvedbi Ozrena Grabarića zaista jest nalik Brechtovoj satiri, a i izveden je istim postupcima, dok je intimni razgovor Staljina i glumca Jegorova prije posveta onom drugom dijelu 'Pijane noći', kad Krleža s pukovnikom Vesovićem raspravlja o ideološkim zastranjenima i ljudskim žrtvama koje su si podjednako i uzroci i posljedice.

Goran Šebelić

Goran Šebelić

Izvor: Cropix / Autor: Goran Šebelić

U prepletanju tih dviju linija, jedne uvjetno rečeno satirične, a druge idealističke i gotovo romantične, leži razlog zašto ova predstava može biti dobar kazališni proizvod. Sve je u njoj već viđeno: višeplansko razigravanje golemog izvedbenog prostora, istodobna doslovnost i prenesenost glazbe, projekcija i scenografije, gotovo nespojivo inzistiranje na posvećenosti i igranju na štos.

Publika tako može birati hoće li prepoznavati citate ruske avangarde ili će se zabavljati gegovima raznorodnog ansambla. Kako je riječ o brijunsko-novosadskoj koprodukciji, Jadranki Đokić, Katarini Bistrović Darvaš i Mladenu Vasaryju, predvođenim uvijek, a u crnokomedijskom ključu pogotovo izvrsnim Grabarićem, s druge strane pridružili su se Boris Isaković u ulozi Gazde, ali i posebno razigrani Bojan Dimitrijević i Dragan Mićanović te uvijek zanimljiva Jasna Đuričić.

Iako nije bitno više od inteligentne zabave prepune općih mjesta za povjesničare amatere, ovom predstavom kao da je Kazalište Ulysses napokon pogodilo ton. Ipak, središnji motiv 'Shakespearea u Kremlju' podsjeća na činjenicu da su upravo Brijuni bili mjesto gdje su mnogi na sličan način dolazili odazvati se molbi naređenju 'hajde, glumac, nešto smiješno'. Budući da se na to u predstavi ne aludira, čak ni u naznaci, čini se da je ipak lakše i isplativije baviti se 'ruskim temama' i igrati slapstick s okusom votke i kiselih krastavaca.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!