intervju

James Norbury, autor megabestselera koji mu je promijenio život: Moj svijet se proširio. Osjećam se cijenjen, a novac mi više nije problem

  • Autor: Gea Vlahović
  • Zadnja izmjena 24.11.2022 14:49
  • Objavljeno 24.11.2022 u 12:43
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hoću knjigu

Najveća zvijezda ovogodišnjeg Interlibera bio je James Norbury, britanski hit-autor i glavna uzdanica mlade nakladničke kuće Stilus, na čijem je štandu autor čitavih devet sati strpljivo potpisivao knjige svojim brojnim čitateljima. Samo na Interliberu prodano je tisuću primjeraka njegovih knjiga, megabestselera 'Veliki Panda i Sićušni Zmaj' i jednako uspješnog nastavka, 'Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja', u kojima su glavni (i jedini) likovi dvojica neobičnih prijatelja koji su oduševili svijet proširivši se poput požara društvenim mrežama, te autoru priskrbili šesteroznamenkasti književni ugovor. Porazgovarali smo s Norburyjem o njegovom književnom uspjehu i junacima koji su oduševili svijet

James Norbury samouki je pisac i likovni umjetnik iz Swansea u Walesu, u Velikoj Britaniji. Studirao je zoologiju, a san mu je bio zaposliti se nakon studija kao nadzornik u nacionalnom parku. Pokazalo se da je taj posao nemoguće dobiti, pa se okrenuo svojoj drugoj ljubavi – knjigama i ilustracijama. No agenti nisu pokazivali pretjeran interes za njegove svjetove, a Norbury je za život zarađivao uglavnom obavljajući fizičke poslove, provodeći svoje dane na granici siromaštva. Iskustvo volontiranja u udruzi Samaritanci nadahnulo ga je da pokrene malu skupinu za podršku u svojoj lokalnoj zajednici, no pojava covida zaustavila je sve njegove planove.

Odlučio je pomoći na drugi način. Na Instagramu je počeo objavljivati priču o putovanju neočekivanog para odanih prijatelja, Velikog Pande i Sićušnoga Zmaja, koji zajednički uče kako živjeti u trenutku i nositi se s neizvjesnošću, kako pronaći snagu i zajedno nadvladati sve životne prepreke.

Porukama dobrote, nade i ustrajnosti, James je želio drugima pružiti utjehu i nadu u trenutcima krize. Od tri lajka koliko je dobio njegov prvi crtež objavljen na Instagramu prije nešto više od dvije godine, uskoro je došao na preko 200 tisuća pratitelja. Uslijedilo je ostvarenje sna svakog pisca: veliki književni ugovor. Prava su prodana u preko 20 zemalja, Norbury je postao televizijsko lice, njegova knjiga najprodavaniji naslov na Amazonu, a Veliki Panda i Sićušni Zmaj nove globalne zvijezde.

Svoje ideje i inspiraciju ovaj 45-godišnji autor crpi iz budističke filozofije, koja mu je pomogla prebroditi teška razdoblja i promijeniti način razmišljanja kako bi vodio mirniji, zadovoljniji i sretniji život. Dio tih formula odlučio je prenijeti drugima u obliku prekrasnih ilustracija praćenih s po jednom ili dvije rečenice teksta, kratkih dijaloga ili opservacija kojima Veliki Panda i Sićušni Zmaj čitatelja vode kroz različite prepreke i neuspjehe s kojima se mnogi mogu identificirati, nudeći savjete i mudrost. I svaka, baš svaka stranica, budi u čitatelju osjećaj topline i duboke ispunjenosti.

James je u Zagreb doputovao sa suprugom Ruth, također umjetnicom, a u svojem je pretrpanom rasporedu ovaj divan, jednostavan i topao čovjek našao vremena i za ovaj intervju, iz kojega je jasno koja je formula njegova uspjeha: autentičnost. James Norbury autentično je dobar, altruističan čovjek koji voli ljude; nježan i skroman i, kako sam kaže, mekan i emocionalan. I koji, naravno, prekrasno crta i piše.

Veliki Panda i Sićušni Zmaj svjetlo dana ugledali su prije samo dvije godine, i u kratkome roku osvojili svijet. Je li vas popularnost iznenadila?

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

- Totalno! Nisam tako nešto mogao ni zamisliti. Umjetnošću se bavim oduvijek – crtam i pišem otkad znam za sebe. Ali nisam baš probitačna osoba, ne znam se nametnuti. Čitav život strašno sam se trudio, pokušavao s različitim projektima, i nikada se ništa nije realiziralo, barem ništa značajno. Nikoga nisam uspio zainteresirati za svoj rad i, u 20 godina, nikada ništa nisam uspio prodati na nekoj pristojnoj razini. Nekako sam se zapravo već bio i navikao na taj osjećaj, na to da ću zauvijek jedva spajati kraj s krajem. Naravno, sanjario sam o tome kako bi bilo lijepo da barem jednu svoju knjigu vidim na polici neke knjižare, ali u mislima je to uvijek bila najzadnja polica negdje u dubini trgovine. A sada je izlog najvećeg britanskog lanca knjižara Waterstones u Swanseau pun samo mojih knjiga; one su prve koje ugledate kad uđete unutra. A to je doista predivan osjećaj. Nisam tako nešto mogao niti sanjati. Već sam gotovo bio odustao od umjetnosti, razmišljao sam da počnem šetati pse, ili se zaposliti kao pomoć u slaganju namještaja po kućama. A onda, na početku pandemije, počeo sam objavljivati crteže Velikog Pande i Sićušnoga Zmaja. Ne kako bih zaradio – mislio sam da bi to bile lijepe poruke koje bi ljudima možda mogle pomoći da se osjećaju malo bolje. Njih su dvojica postali tako popularni da na kraju ipak nisam morao šetati tuđe pse.

Da li vam se život puno promijenio, jeste li slavni u svojem gradu?

- Hm… Ne bih baš rekao da sam jako slavan. Možda pomalo slavan. Osjećam se cijenjen i, kad ovako negdje dođem i doživim ovakav prijem, poseban, a to je lijepo – lijepo je ponekad se osjećati posebnim. Svi bi se ljudi trebali osjećati posebnima s vremena na vrijeme, a mnogi nikada ne dožive da se tako osjećaju. Ali život mi se nije puno promijenio, osim što mi je vrijeme sada puno strukturiranije – a to mi je ranije doista nedostajalo, novac – koji mi je nekada bio užasan problem, više nije problem, i treće, moj svijet se proširio, ne svodi se više samo na moju kuću i moj grad – počeo sam putovati, došao sam čak do Zagreba!

James Norbury bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg Interlibera

James Norbury bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg Interlibera

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hoću knjigu

Veliki Panda je onakav kakvima pande i zamišljamo: velik, spor, dobar, pun neke drevne mudrosti. Ali Sićušni Zmaj je, pa… sićušan. Nije ni velik, ni zastrašujuć, ni opak, dapače, nesiguran je i nježan.

- Tamo odakle ja dolazim, od muškaraca se očekuje da nikada ne plaču, da znaju popraviti kad se nešto pokvari i da se ponašaju zaštitnički prema ženama, od kojih se pak očekuje da brinu o kući, rađaju djecu i žrtvuju zbog njih svoju karijeru. Nameću nam se određene društvene uloge koje se očekuje da ispunimo, a ja smatram da to nije pošteno. Ne moramo svi biti onakvi kakvima se od nas očekuje da budemo. Sićušni Zmaj iznevjerava ta očekivanja, on ne ispunjava svoju ulogu – nije velik i strašan, nego je mali i smiješan. Jako su mi dragi njih dvojica, jer oni na neki način predstavljaju dvije polovice mene; mudru i tihu stranu, i impulzivnu, djetinjastu stranu.

Oni su usamljeni lutalice svijetom u kojemu zapravo nema nikoga. Znači, svijet je za vas veliko, zastrašujuće prazno ali predivno mjesto?

- Jednom dijelu mene sviđa se ideja usamljenosti, privlači me ta nekakva atmosfera sumornosti, svijeta bez ljudi, gdje nema nikoga osim jednog ili dva usamljena lika. Ne zato što sam sumorna i usamljena osoba, niti vidim svijet kao zastrašujuće i samotno mjesto, dapače. Rekao bih da je zapravo potpuno suprotno.

Poruke Velikog Pande i Sićušnog Zmaja imaju ishodište u budističkoj filozofiji. Budizam kreće od toga da je život pun patnje i da za tu patnju postoji razlog. Dok kršćanski nauk uči da patnja na ovom svijetu služi kao karta za raj na onom, budizam tvrdi da je patnju moguće umanjiti ispravnim stavovima i načinom života. Kako nam budizam može pomoći nositi se s krizama?

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

- Patnja je teška riječ. Budizam govori o tome da svi u sebi nosimo bol, koja može biti mala ili može biti ogromna, ali je svi imamo. Ne vjerujem da postoji baš puno ljudi koji nikada ne osjećaju nikakvu negativnost, nikakvu bol ili uzrujanost, koji su stalno super zadovoljni. Prema budističkoj filozofiji, tu bol treba neprestano imati na umu, promatrati je i, slijedeći određene prakse, pokušati je umanjiti, ukloniti nezadovoljstvo, jer sretnim je ljudima lakše biti sretnijima i u odnosima s drugima. A ako ste rasterećeniji i opušteniji, drugi će to primijetiti i možda poželjeli slijediti vaš primjer. Na taj način mijenjate i sebe i druge. Budisti ne propovijedaju, ne pokušavaju nikoga obratiti, već samo žive i nadaju se da će se njihov način razmišljanja proširiti. Ja ne vjerujem u sudbinu i predeterminiranost, već u mogućnost promjene. No, da biste se promijenili, potrebno vam je novo znanje. Problem je što smo mi ugođeni da slijedimo usvojene obrasce, i stalno se vrtimo u tom začaranom krugu. Potrebno nam je nešto izvana, neko otrežnjenje, neka vrsta metaforičke pljuske koja će nam pomoći da shvatimo da postoje i drugi načini. To je jedan od razloga zašto sam i napisao ove knjige, da na jedan nježan, nenametljiv način, bez propovijedanja, bez da govorim ljudima što bi trebali napraviti, sugeriram – evo, možda možete pokušati s ovim.

Njih dvojica su predivni, ali kao da pripadaju nekom drugom svijetu… Vjerujete li da je moguće promijeniti naš način razmišljanja?

- Moguće je, ali je teško, jer je prilično suprotno svemu onome na čemu je odrastao Zapadni čovjek. Mi imamo prilično konkretne ideje o tome kako bismo trebali živjeti svoj život i kakvi bismo trebali biti. Ali to je moguće promijeniti. Znam, jer sam se i sam promijenio. Ali morate biti jako odlučni i morate se stalno podsjećati. Jer, ako vas primjerice drugi prosuđuju, kako to ignorirati? Promjene su teške, ali moguće; moguće je povećati razinu osobne sreće, reducirati patnju. Ali to je jedan svjestan proces, neće se dogoditi sam od sebe. Svemir bi doista morao biti jako ljubazan prema nama da otkloni svu našu nesreću. Moramo zajedno sa svemirom raditi na tome da stvorimo svoju sreću.

Je li dugoročna sreća moguća?

- To je dosta veliko pitanje. Vjerujem da nisam nikada upoznao nekoga tko je trajno sretan, imun na nesreću i tugu. To nisu čak ni budistički svećenici. I oni su nesretni kad im umre majka. Ali oni ne dopuštaju da ta tuga kontrolira njihov život – oni razumiju mjesto smrti u svijetu. Sviđa mi se ideja budizma da je potrebno sagledati širu sliku kako bismo shvatili smisao pojedinačnih događaja. Pogledajte moj primjer. Prije nekog vremena, odlučio sam živjeti na brodu. Kupio sam brod, sve što sam imao uložio sam u njega. No, nije mi se taj život svidio, bio je previše usamljenički (ha ha ha, ironično, znam!) i odlučio sam ga prodati. Ispalo je da su mi podvalili užasno loš brod tako da sam izgubio sav novac koji sam bio uložio. Bilo bi normalno da tako nešto čovjeka totalno dotuče, ali mene je natjeralo da shvatim da moram dovesti svoj život u red, natjeralo me da se fokusiram i promijenim smjer. A to me odvelo do Velikog Pande i Sićušnog Zmaja. Tako da, promatrajući iz sadašnje pozicije, tko bi mogao tvrditi da je taj brod za mene bio nešto loše kad je upravo to što mi je ugrozio egzistenciju dovelo do vjerojatno najbolje stvari koja mi se mogla dogoditi u životu?

  • +10
  • +7

Norbury tijekom druženja s obožavateljima na Interliberu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stilus

Jeste li sada sretni?

- Rekao bih da sam općenito puno sretniji nego što sam bio. Naravno, kao i svima, događaju mi se stvari koje me čine nesretnim i koje mi se baš ne sviđaju. Ali ako bismo ih počeli relativizirati, ne proglašavati ih ni dobrima ni lošima – kao u budizmu, koji odbacuje takve dualne podjele na dobro i loše – kad bismo dopustili mogućnost da svako loše u sebi potencijalno sadrži nešto dobro, to je jako moćan trik koji nam može pomoći, ako ništa drugo, barem umanjiti svu tu negativnost koja iz dana u dan ulazi u naše živote. Ja sam postao prilično dobar u tim tehnikama i nemam više ogromne oscilacije raspoloženja kao prije, život mi je puno konzistentniji, teče nekako smirenije, a to znači da definitivno prevaguje sreća.

Kako, onda, izgleda vaša svakodnevica?

- Kako je moja supruga također umjetnica – ona se bavi kukičanjem – oboje radimo od kuće, a imamo prilično malu kuću i pet mačaka i prilična nam je gužva. Moj rad je malo delikatniji pa sam ja dobio radnu sobu, a ona radi u blagovaoni. Svatko od nas ima svoje vrijeme za rad, ali ne pretjerujemo s poslom, pazimo da dovoljno vremena odvojimo i za zabavu i druženje, i općenito živimo vrlo opušteno.

James Norbury u društvu supruge

James Norbury u društvu supruge

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stilus

Od tri lajka koliko je dobio prvi crtež Velikog Pande i Sićušnog Zmaja, nepoznati autor iz Walesa do svjetske je slave dospio na krilima digitalnih medija, kojima se općenito pripisuje da pridonose "propasti" čovjeka. Što je po vama snažnije – umjetnost sama po sebi ili utjecaj nekoga koga na društvenim mrežama prate i imitiraju milijuni ljudi?

- Ja društvene mreže doživljavam kao neku vrstu alata, kao što je na primjer čekić, s kojim možete stvarati divne stvari ali isto tako može poslužiti kao okrutno oružje. Veliki Panda i Sićušni Zmaj nekako su rasli prirodno, organski, uz lagane oscilacije, do 20 tisuća lajkova, pa do između 40 i 60 tisuća u jednome danu. Tako da apsolutno vjerujem u snagu umjetnosti.

Izvor: Društvene mreže

Pročitala sam negdje da je jedan primjerak vaše knjige došao i do samog Dalaj Lame. Jeste li dobili kakvu povratnu informaciju, reakciju?

- Kad sam objavio prvu verziju prve knjige u samizdatu, jedna osoba mi je prišla i zamolila me da jedan primjerak pošaljem na vrlo čudnu adresu u Indiji, uz uputu da ga obavezno jako dobro upakiram, jer indijske vlasti otvaraju poštu. I tako sam poslao taj neobičan paket na tu čudnu adresu i, nakon nekog vremena, ta mi je osoba javila da je knjiga uvrštena u knjižnicu samostana u kojemu živi Dalaj Lama i poslala mi video koji prikazuje djecu-svećenike kako čitaju moju knjigu. Ne znam da li ju je i sam Dalaj Lama pročitao, ali mi je činjenica da je moja knjiga postala dio fundusa knjižnice najvažnijeg budističkog hrama na svijetu signalizirala da možda idem u pravom smjeru.

Dobivate li općenito puno povratnih poruka od ljudi koji vole Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja?

- Gotovo svakodnevno. Ljudi mi uglavnom pišu kako su im moje knjige pomogle da prebrode teško razdoblje. To je doista lijepo, jer ih nije lako pisati, a zna biti i jako emocionalno iscrpljujuće. Za mene ponekad i vrlo uznemirujuće, jer često moram kopati duboko, doprijeti do nekih mračnih mjesta. To može biti jako težak proces i puno mi znači dobiti potvrdu da to što radim doista pomaže drugima. Čak tri osobe su mi rekle da su ih moje knjige odvratile od misli o samoubojstvu. Iskreno, nevjerojatno mi je da je moja umjetnost toliko potentna.

Kako je to biti osobom koja mijenja tuđe živote? Je li to po vama uloga književnosti? Osjećate li pritisak odgovornosti?

- Ne smatram se osobom koja ključno mijenja živote drugih – ja samo nudim materijal iz kojega svatko može uzeti koliko želi i činiti s time što god hoće. Samaritanci su me naučili nikada ne davati savjete jer, kad nekome date savjet a on ga posluša i ispadne katastrofalno, to je na neki način vaša krivnja. Zato pazim da ne dajem savjete. Ni ja ne znam odgovore, pa zašto bih onda drugima govorio kako bi trebali živjeti? Ja samo iznosim neke formule koje meni pomažu. U mojoj se glavi svašta nalazi, puna je ideja i slika, a umjetnost je ono što mi omogućuje da te svoje ideje podijelim s drugima, da ih izbacim iz glave i pustim u svijet. Netko će otvoriti tvrtku, netko smisliti neki proizvod, a ja crtam i pišem. Većina toga o čemu pišem nije ništa novo, sve te ideje postoje odavno, tisućama godina. Ja ih samo nastojim nanovo oblikovati za suvremenu publiku, učiniti pitkijima, razumljivijima, destilirati im esenciju i podijeliti je sa što više ljudi.

Kako uspijevate tako kompleksne poruke sažeti u tako malo riječi?

- Rekao bih da je možda to moja posebna vještina, moje umijeće; nešto složeno pretvoriti u nešto jednostavno. Najteži dio je smisliti poruku koja je relativno univerzalna, koja tematizira neki oblik nezadovoljstva i koja sugerira neku vrstu odgovora. To je prilično škakljivo, smisliti te dvije stvari. To mi je najteži dio i na to mi odlazi najviše energije. Ali sažeti to i nacrtati ne predstavlja mi nikakav problem. U tome sam jako dobar i u tome uživam. Mislim da je to moj forte. Tako da je to za mene sve u svemu jedan jako ugodan proces.

Autor je na Interliberu satima potpisivao svoje knjige

Autor je na Interliberu satima potpisivao svoje knjige

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stilus

Sićušni Zmaj obožava čaj! Ceremonija ispijanja čaja posebno je važna za istočnjačka društva, a isto tako, čaj je jako važan element britanske kulture. Čini mi se da se čaj nije slučajno našao u ovoj priči?

- Obožavam čaj! Nešto je doista utješno u ritualu pripreme čaja, čak i ako je sve što imate na raspolaganju kuhalo za vodu, šalica i par listova čaja. Nama Britancima čaj je izvor stabilnosti u svakoj krizi! Ako vam opljačkaju kuću, susjedi će vam prvo ponuditi okrepu čajem.

Kakav čaj volite?

- Dimljeni crni čaj Lapsang souchong, smeđi rižin čaj i običan zeleni čaj s laticama jasmina.

Na čemu trenutno radite, je li već spremna treća knjiga?

- Na trećoj knjizi radim, ali ne smijem otkrivati nikakve detalje. Jedino što vam mogu reći je da nisam prestao crtati pande i zmajeve.

Crtate i cyberpunk SF grafičke romane, s dosta elemenata distopije. Jeste li se priključili prevladavajućem osjećaju pesimizma i približavajuće apokalipse?

- Suvremeni je način života potpuno neodrživ i, kad dosegne kritičnu točku, stvari će postati prilično ružne. Naš je problem što smo postali previše sebični. Tamo odakle ja dolazim, ljudi su strašno sebični, okrenuti sebi, zanima ih samo što je najbolje za njih i kako na najbolji mogući način maksimalno poboljšati vlastiti život, a nije ih previše briga kako se to odražava na druge, prirodu, svijet koji ih okružuje. Ako želim imati najveći, najbolji automobil, koji troši najviše benzina, imat ću ga! Ali kad bi to svi radili, nastao bi kaos. I u odnosima s drugima, postali smo neugodni, agresivni, nedostaje nam ljubaznosti. To je još jedan od razloga zašto sam počeo crtati Velikog Pandu i Sićušnog Zmaja. Kad bismo pokušali biti malo ljubazniji jedni prema drugima, kad bismo imali više suosjećanja, toliko bi se toga dalo popraviti! A to je tako lako ostvarivo; ne trebamo za to sagraditi golema energetska postrojenja. Naprosto samo trebamo biti ljubazni, suosjećajni i imati više razumijevanja prema planetu, životinjama i jedni prema drugima. Možda sam naivan, ali duboko vjerujem da bi to promijenilo svijet na bolje.

Izvor: Društvene mreže

Kako na te probleme odgovara vaša umjetnost?

- Volio bih misliti da se ljudi čim otvore moje knjige trenutačno prebacuju na neku drugačiju frekvenciju, da se odmah počnu osjećati smirenije, ljubaznije, nježnije čak. Ako ništa drugo, barem prema sebi, jer da biste bili ljubazni prema drugima, prvo morate biti ljubazni prema sebi. Nadam se da moje knjige općenito u ljudima generiraju pozitivne osjećaje, ili im barem pomažu umanjiti one negativne, da se osjećaju manje loše. Naravno da shvaćam da moje knjige neće promijeniti svijet – nitko sam samcat ne može promijeniti svijet – ali mogle bi posredovati neke sitne promjene, a to je ono što ja pokušavam.

Dalaj Lama kao jedan alat borbe za bolji svijet propagira sekularnu etiku, koja se temelji na iskustvu i zdravom razumu, izvan i iznad svih religija. Ima li takva jedna filozofija šanse u dubokom podijeljenom svijetu današnjice? Je li nam potreban svijet bez religija ili možda neka nova, univerzalna religija?

- To je jako zanimljiva ideja! Vrlo razumna i pozitivna, samo ne znam baš je li provediva. Ne mogu baš zamisliti da neka vlada organizira kampanju širenja etike zdravog razuma dijeleći letke na kojima na primjer piše "Budite ljubazniji jedni prema drugima!". Ali to je definitivno nešto što ja nastojim činiti, iako to ne bih nazvao širenjem etike, jer to sugerira neku vrstu kodeksa ponašanja, a ja ne volim govoriti ljudima što bi trebali raditi.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stilus

Na konstataciju Sićušnog Zmaja da prošlost sigurno nešto znači, Veliki Panda mu odgovara da je prošlost "priča o tome kako smo stigli na mjesto gdje smo sada". Ali, dodaje, "novu priču možeš početi pisati istog trena". Narativ koji je doveo do Brexita zdvajao je nad "veličanstvenom" prošlošću i gradio se na ideji da Britanija krene odmah i sad pisati novu priču, izvan Europske unije. Kakvu je novu priču do sad Britanija napisala?

- Mi smo već svojom geografijom na neki način distancirani od kontinenta a Brexit nas je dodatno udaljio, što mislim da je šteta. Ne razumijem se u politiku i ne znam dovoljno da bih mogao dati informirani odgovor na pitanje je li u konačnici dobro ili loše što se Britanija povukla iz Europske unije, ali je činjenica da smo u Britaniji jedino mogli čuti da gubimo goleme količine novca na izdvajanja za Europsku uniju, i da nas to osiromašuje. Zatim, tu je i pitanje različitih europskih zakona koje smo morali usvojiti i primjenjivati, što nam nije uvijek odgovaralo. Moram priznati da mi je u jednom sićušnom segmentu drago zbog Brexita, a tiče se testiranja na životinjama, jer Britanija je u tom smislu vrlo napredna zemlja koja neprekidno radi na unaprjeđenju prava životinja, a EU nas je natjerala da promijenimo pravila, pa su razne invazivne procedure postale moguće, što je mene, kao velikog zagovornika prava životinja, strašno uzrujavalo. Ne bih mogao zamisliti da se ponovo vratimo na to. Ja sam od onih koji smatraju da životinje nisu robovi ljudima, i da ih sve treba osloboditi.

  • +10
  • +7

Gužva na međunarodnom sajmu knjiga Interliber

Izvor: Cropix / Autor: Vanesa Pandzic

Zvuči kao da bi nastao kaos… Kako bi svijet izgledao?

- Svi bismo jeli biljke i bili vegani a životinje bi bile potpuno slobodne. Smatram da ljudi nemaju pravo dominirati nad životinjama, da čak ni konje ne bismo smjeli jahati, da domaće životinje ne bi trebalo uzgajati. Maksimalno što bismo smjeli je pomagati životinjama u nevolji, pružiti im dom u onolikoj mjeri koliko to one žele. Zvuči idealistički, ali covid-kriza je pokazala da su korjenite promjene itekako moguće, da možete iz temelja promijeniti svijet i preživjeti. Da, ako želimo, možemo provesti neke ekstremne promjene, bez obzira na probleme koje bi to izazvalo jer bi mi te probleme zajedno uspjeli riješiti.

Ključna poruka Velikog Pande i Sićušnog Zmaja je suosjećanje i vrijednost zajedništva, povezivanja na neočekivane načine. Što je, po vama, u životu najvažnije? Da se poslužim pitanjem koje Veliki Panda postavlja svom prijatelju: što je važnije, putovanje ili cilj?

- Rekao bih da je najvažnija kombinacija putovanja i ljudi s kojim ga dijelite. Dobro je imati ciljeve – vjerujte mi, pokušao sam živjeti bez njih i mogu vam reći da život bez ciljeva može postati prilično bezvoljan. Ali ni previše ciljeva nije dobro jer, kad dođete do cilja, što je sljedeće? Možete pobijediti na jednoj olimpijadi, ali ne i na svima. Zapravo se čitav naš život svodi na sadašnji trenutak; to je sve što imamo. Važno je naučiti uživati u tom 'sada', jer u suprotnome samo skačemo s kamena na kamen kojima je popločan put do nekog cilja. A ako moj život nema smisla do nekog trenutka u budućnosti kada zamišljam da ću ostvariti svoj cilj, to je kao da živim želeći da mi život prođe. Putovanje, ako se svodi samo na cilj, gubi smisao. Bitno je s kime putujete – tada, ako i ne ostvarite cilj, nije bitno, jer ste uživali u putovanju.

Vjeru u sebe i povjerenje u druge teško je steći, a lako izgubiti. Volite li ljude i vjerujete li u njih?

- Volim, iako to nekad može biti jako teško, jer neki ljudi naprosto nisu dobri. Ali ja duboko vjerujem u to da nitko nije rođen zao, da smo svi mi proizvod naše okoline i činimo jedino što znamo – a ponekad je to nasilje prema drugima. Smatram da okrutnost nije inherentna ljudska osobina i da su se ljudi u stanju promijeniti, postati bolji. Suvremena društva nisu najbolje riješena društva; političke vrijednosti naših vlada nisu osobito usklađene sa željom za dobrobit ljudi, pa oni postaju zbunjeni i ogorčeni i ponašaju se loše. Znam to, jer sam i sam radio stvari kojih se danas sramim. Kad pogledam unatrag, pitam se, kako sam mogao? Ali radio sam jedino što sam znao i ne mrzim sebe sada zbog toga. Naprosto, nisam znao bolje. Zato vjerujem u društvo bez vođa, u ukidanje vlada, u anarhiju, jer mislim da nitko ne bi trebao drugima određivati kako će živjeti.

Onda ću se, za kraj, poslužiti parafrazom pitanja koje Sićušni Zmaj postavlja Velikom Pandi: Koje bi bile vaše tri želje?

- Ne bih htio zvučati kao Miss svijeta i reći "mir u svijetu", ali prvo bih poželio univerzalno suosjećanje, što je možda samo drugi način da se kaže to isto. Drugo… ovo će vam možda zvučati čudno, ali poželio bih povratak u neku vrstu prosvijetljenog srednjovjekovnog društva, u ljepše, manje tehnološki orijentirano društvo sa snažnijim osjećajem za zajedništvo. I treće, poželio bih društvo bez novca, jer iskreno vjerujem da je svatko od nas dobar u nečemu i moje idealno društvo bilo bi društvo koje živi od razmjene toga nečega. Znam da zvučim jako naivno, ali to su ionako samo želje!

  • +10
  • +7

Norbury na Interliberu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stilus

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!