intervju

Magdalena Vodopija, direktorica Sajma knjige u Istri: Teško bih preživjela u ovome poslu da nisam imala tako velikog učitelja kakav je bio moj otac

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 22.11.2022 17:29
  • Objavljeno 22.11.2022 u 17:25
Magdalena Vodopija

Magdalena Vodopija

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Matija Šćulac

U petak, 25. studenog mađarski književnik László Krasznahorkai otvorit će 28. Sa(n)jam knjige u Istri. Otvorenje Sajma održat će se tradicionalno u podne na ulazu u Dom hrvatskih branitelja – mjestu kojem se Sajam vratio i to upravo uz veliku temu 'Povratak'. O bogatom pulskom programu i tradiciji književnog sajma razgovaramo s direktoricom Sa(n)jam knjige u Istri, Magdalenom Vodopijom

O Povratku, velikoj književnoj i filozofskoj temi, na Sajmu će, između ostalih, govoriti idući autori i autorice: Boris Buden, Semezdin Mehmedinović, Kapka Kassabova, Selvedin Avdić, Boris Dežulović, Leonida Kovač, Goran Vojnović, Zoran Žmirić, Dejan Dukovski, Olja Savičević Ivančević, Andrej Blatnik, Amir Alagić... a sve ih predvodi počasni gost Sajma László Krasznahorkai. Osim toga, ovogodišnji je Sajam posvećen Daši Drndić, a uz mnoge poznate pulske programe - poput programa posvećenih dječjoj knjizi ili kultnog Doručka s autorom - i ovogodišnji je sajam obilježen interdisciplinarnim programima; projekcijama filmova, gostovanjima stripaša... čak i likovnim izložbama te performansima.

O svemu što nas očekuje ove godine u Puli razgovaramo s Magdalenom Vodopijom, direktoricom Sajma .

Što, prema vašem mišljenju, čini dobar književni sajam?

- Dobar program, dobra organizacija, dobra posjećenost, relevantni gosti i gošće, tematska definiranost, inovativnost u prezentiranju programskih sadržaja i izvanredna atmosfera. Ništa više, ali ni, to posebice, ništa manje. I sve je jednako važno: od toga zašto nekoga zovete, preko toga da učinite sve kako bi se gost ili gošća osjećali dobro, pa do scenografije, rasvjete i, naravno, razloga koji ćete dati publici i motivirati je da dođe.

Možete li nam reći nešto o ovogodišnjem sajmu, što biste izdvojili?

- Na ovogodišnjem sajmu vraćamo se velikim autorima i velikim programima. Svemu, dakle, što je bilo nemoguće u pandemijskim uvjetima i svemu po čemu je Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri bio, uz ostalo, prepoznatljiv. Pri tome, kada kreiramo program, trudimo se da svaki dan bude jednako kvalitetan, a ove godine su nam se, da tako kažem, gotovo sve želje ispunile. Kada je već tako, onda je mogućnost izbora, štulićevski kazano, zbilja prokleta. No dobro, pokušat ću: svakako ne treba propustiti Laszla Krasznahorkaija, Evu Menasse, Kapku Kassabovu, Sofi Oksanen, Martu Barone, mladu nigerijsku spisateljicu Kassimu, koju preporučuje nobelovac Wole Soyinka, zatim su tu – i to premijerno - Boris Buden, Semezdin Mehmedinović, Ivana Šojat, Selvedin Avdić, Katalin Ladik, Dejan Dukovski; zatim Srđan Karanović, Slobodan Šijan, Rajko Grlić, Dana Budisavljević, Tamara Obrovac, Milan Rakovac, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Dragan Velikić, Goran Vojnović, Predrag Finci, Amir Alagić... Sajam je ove godine posvećen i Pier Paolu Pasoliniju u programu Storie italiane koji radimo u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Zajednicom Talijana Pula. U njemu ne treba propustiti baš ništa: retrospektivu Paolinijevih filmova u Kinu Valli koja je već počela, okrugli stol, performans "Pasolini: koncert za crtanje" talijanskog stripaša i muzičara Davidea Toffola i njegova benda "Tre allegri ragazzi morti" i performans našeg velikog umjetnika, redatelja i koreografa Matije Ferlina "Pasolini: jedan od mogućih epiloga"…

Magdalena Vodopija i ekipa mladih organizatorica Sajma

Magdalena Vodopija i ekipa mladih organizatorica Sajma

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Matija Šćulac

Nakon dvije godine lutanja, vraćate se u Dom hrvatskih branitelja. Kako ste doživjeli tu činjenicu?

- Ima nešto magično u austrougarskoj palači Marine Kasino, poznatom kao Dom hrvatskih branitelja. Magično za nas, za autore, izdavače, publiku. Rečeno eno-gastrološkim riječnikom, knjiga se nevjerojatno prirodno "sljubljuje" s arhitekturom naše palače, njenim starinskim salonima, moćnim stupovima. Mi tu, zbilja, jesmo doma. Pazite, ove je godine, kad izuzmemo dvije pandemijske, dva desetljeća Sajma u Domu hrvatskih branitelja. Mi nikad nismo radili samo sajam knjiga, od samih početaka uvijek smo to spajali sa željom da pokažemo bar na tren što je za nas Pula, kakva ona može biti ispod oronulih fasada. A može biti veličanstvena, što najbolje možemo pokazati u DHB-u.

Kako je, uopće, bilo organizirati festival u pandemijska vremena? Znamo da ste bili organizirali čak dva Sajma u razmaku od nekoliko mjeseci...

- Nisu bila dva već tri u godinu dana. Sajam je bio potpuno pripremljen za zimski termin 2020., ali smo ga, zbog pogoršane epidemiološke situacije, morali otkazati nekoliko dana prije otvaranja. Vi, naravno, ne možete ni sanjati kako će vam autori i autorice koje ste potvrdili za studeni jedne, po defaultu doći u lipnju naredne godine. Nama je tako ostao siguran program i obveza da ga još jednom potvrdimo, produkcijski pripremimo i sve vrijeme strahujemo od još jednog mogućeg otkazivanja. E poslije smo napravili još jedan Sajam za kraj prošle godine. Opet bez mogućnosti dovođenja autora iz inozemstva, uz mjere, strah, prilagođavanje iznuđenim, alternativnim lokacijama... Ma, ne ponovilo se.

U fokusu ovogodišnjeg festivala je tema Povratak. Što nam donosi ta tematska odrednica koja se, očito, simbolički naslanja na vaš povratak u Dom branitelja - ali vjerujem i na mnogo više od toga.

- Naš povratak u DHB je samo kretanje. Bili smo tu dugo, pa nas kratko nije bilo, i opet smo se vratili. Znamo da se vrijeme ne može vratiti, kao što se ni povratkom u mjesto odakle smo nekoć krenuli ne može naći ono što smo tada ostavili. Prije svega, ovo je i literarno i filozofski potentna tema. Povratak u Dom hrvatskih branitelja samo se poklopio s njom. Dakle, govorit ćemo ponajviše o čežnji za povratkom, o povratku na mjesto traume od koje smo pobjegli i ponovnom suočavanju s njom, o povratku u sebe, povratku korijenima, obitelji, jednoj od opsesija našeg vremena, jednoj od važnijih tema suvremene književnosti...

Magdalena Vodopija uz glavnu producenticu Slavicu Ćurković

Magdalena Vodopija uz glavnu producenticu Slavicu Ćurković

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Matija Šćulac

Što vam je onomad presudilo odlasku iz Doma branitelja?

- Epidemiološke mjere. Njih je u DHB-u, jednostavno, bilo nemoguće provesti, ma koliko reducirali program ili ostavljali pauze između programskih sadržaja. Bili smo, prvo, prisiljeni naći lokaciju koja omogućava poseban prostor za prodaju knjiga odvojen od onog za programe, s povezujućim prostorom na otvorenom na kojem se mogu odvijati, ako vrijeme dozvoli, programi na otvorenom, što je u to vrijeme bila glavna preporuka Stožera. U stvari, trebalo je pomiriti posjetu, programske zahtjeve, prodaju knjiga i sve što je već trebalo kako bi se sačuvalo javno zdravlje.

Još jedan povratak obilježava ovo izdanje festivala - onaj programa za djecu i mlade. Što izdvajate iz njega?

- Zapravo, Sajam svoju mladu publiku stvara kroz programe koje realiziramo s istarskim osnovnim i srednjim školama – Hop lektiru i PULikulArnu reformu – a taj proces započinje još s Monte Librićem, Festivalom dječje knjige izraslim iz Sajma, koji će ove godine imati i svoj odjeljak, nazvan Librić na Sajmu. Tu bih, ako dopustite, radije govorila o konceptu, nego o samim programskim sadržajima.

Naravno, izvolite.

- Ideja je djeci u različitoj dobi približavati književnost na način prilagođen njihovim godinama, razmišljanjima, sklonostima, ma općenito načinu života. Važno ih je, dakle, prvo upoznati s književnošću, zatim im otkrivati koliko nje se stvara igrajući, te na kraju djeci pokazati kako lektirni klasici nisu samo lektirni klasici, već se s njima i oni gotovo svakodnevno susreću, čega često nisu svjesni. Takav pristup ne samo da se pokazao zanimljivim mladoj publici, već je neke od njih trajno vezao za knjigu, a nije malo ni onih što svoje odrastanje uz Sajam nastavljaju volontirajući na njemu.

Magdalena Vodopija i ekipa organizatora Sajma

Magdalena Vodopija i ekipa organizatora Sajma

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Matija Šćulac

Jeste li zadovoljni sa suradnjom s novom pulskom vlašću? Je li vaš Sajam - koji je odavno postao neosporna kulturna činjenica ne samo Istre, već i Hrvatske - podržan od strane nove pulske vlasti kako i priliči?

- Ako će Sajam nakon ovoliko godina ovisiti o nečemu što je potpuno normalno u svakom demokratskom društvu, dakle o promjeni vlasti, onda nešto nije u redu ili sa Sajmom ili s društvom. Mi, zapravo, ne surađujemo s ovom ili onom vlašću, već s Gradom i Županijom kao institucijama. One imaju svoju proceduru, mi svoje potrebe i ideje i ako mi zadovoljimo prvo, vjerujem da će svaka vlast, poput prethodne ili ove, prepoznavati značaj i ulogu Sajma. A ona nije mala: kao što smo mi nekada govorili kako ne možemo zamisliti Pulu bez Pula film festivala, tako danas nove generacije kažu da je ne mogu zamisliti bez Sajma.

U Pulu stiže slavni mađarski pisac i scenarist, dobitnik Bookera László Krasznahorkai. Koliko je teško tako slavne autore dovesti na književni festival u Hrvatsku?

- Prvo teorijski, a kasnije i iskustveno postalo je jasno da hrvatske autore možemo najbolje predstaviti kontekstualizirajući ih s europskom i svjetskom scenom. Inozemni autori, pogotovo kad su i planetarno poznati, uvijek donose i posebnu pozornost publike koja se onda prelijeva i na druge autore, koji su značajni, ali ne toliko slavni da bi na prvu bili prepoznati. S druge strane, uvijek je njihov dolazak vezan uz mnogo prepreka, koje uglavnom rješavamo, a ne znam do kada ćemo, osobnim poznanstvima i čudnim akrobacijama. Ponekad autora čekamo i po dvije – tri godine jer toliko ima zauzet kalendar, nekad je zauzet pisanjem nove knjige i ne putuje, ima tu i privatnih, obiteljskih razloga... Nesavladivi su nam jedino autori sa, za hrvatske prilike, vrtoglavim honorarima. Oni uglavnom imaju nesalomljive agente.

Magdalena Vodopija i ekipa organizatora Sajma

Magdalena Vodopija i ekipa organizatora Sajma

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Matija Šćulac

Poznato je da svi gosti i gošće Sajma odlaze iz Pule zadovoljni. Koja je vaša formula za to?

- Mi smo dominantno autorski Sajam i nama su autori i autorice značajniji od pokušaja prodaje knjiga kao mješovite robe. Splitski pisac, novinar i sajamski prijatelj Ivica Ivanišević je rekao da se u Puli živi u paralelnoj realnosti u kojoj se pisac, u konkretnom slučaju, hrvatski, ne osjeća kao nužno zlo u proizvodnji knjiga, već cijenjeno i paženo. Naravno, ne važi to samo za naše pisce: nama su svi koji dolaze, da tako kažem, zvijezde, jednako važni, trudimo se da im svima bude jednako ugodno, a u atmosferi koju brižljivo njegujemo autori i autorice očito uživaju. Zato nam se, kada jednom odu zadovoljni, svi rado i vraćaju.

Navikli smo od pulskog književnog sajma na interdisciplinarni pristup književnim temama, pa nam se tako ove godine vraća i Hollybook - program sajma usmjeren prema filmu. Zašto inzistirate godinama na sličnim interdisciplinarnim momentima u vašem programu?

- Nama je od samih početaka bila želja raditi programe kojima je okosnica knjiga, a umjetnički izraz u glazbi, likovnosti, performansu... Mnoga naša predstavljanja knjiga spontano se i pretvore u performans. Ovi posljednji sajmovi, 26. i 27., nisu imali sreću imati ovakve programe iz već ispričanih razloga. Zato smo, možda i podsvjesno, ove godine, pojačali upravo taj segment festivala, a pri tome imamo dva sjajna povoda: 70 godina Pula film festivala i 50 godina Animafesta. Istina, ove godine smo se baš posvetili takvim formatima po kojima smo, uz ostalo, i prepoznatljivi i drugačiji. Dio ekipe Sajma komentira: “Ponašamo se kao izgladnjela djeca. Počelo je prejedanje. Pretjerali smo“. Iskreno, nisu daleko od istine. Uostalom, uz programe o kojima govorimo, na Sajmu će se ove godine otvoriti čak šest izložbi, a četiri u samo jednoj večeri, imat ćemo tri performansa velikih umjetnika, a doći će nam u goste i jedna legendarna performerica – Katalin Ladik.

Festival je osnovao vaš otac Boško Obradović, svestrani kulturni i sportski radnik, i to 1995. godine. Kakav je bio čovjek vaš otac? Kako se sjećate tog prvog izdanja sajma?

- Prvi je održan 1995., dva mjeseca od prestanka rata i sve što je bilo važno može se svesti na: živi smo i možemo slobodno raditi. Uopće nismo imali dugoročne i strateške planove. Bio je to samo jedan od projekata knjižare Castropola iz koje je iznikao. Možda je Boško, tko zna, imao viziju Sajma za 20 ili 30 godina: bio je kreativna gromada i čovjek nepresušnih ideja. Izuzetan po tome što je, gotovo bez ikakvih uzora, te svoje ideje znao realizirati na jedinstven način - stvarajući, za to vrijeme, potpuno nove modele organizacije. Kad sam preuzimala Sajam od njega, naučio me onom ključnom: "Zapamti, onakva si, kakav je najlošiji čovjek u tvojoj ekipi. I potrudi se da bude bolji, bit ćeš i ti bolja." Teško, u stvari nikako ne bih preživjela u ovom poslu da nisam imala tako velikog učitelja.

Za kraj, kojim riječima biste pozvali neodlučne da se pridruže pulskom sajmu?

- Ja bih, ipak, nešto rekla odlučnima, onima bez kojih Sajam ne bi bio ovoliki, niti bi, to posebice, trajao ovako dugo: nećemo vas iznevjeriti ni ove godine.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!