intervju s kazališnim redateljem

Hrvoje Korbar o predstavi po motivima Dežulovićeve knjige: Sakramenti gube na vrijednosti, a krštenja, pričesti i krizme polako se pretvaraju u generalne probe za svadbe s 500 uzvanika

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 23.11.2022 13:05
  • Objavljeno 23.11.2022 u 12:24
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Luka Dubroja

29. studenog splitsko kazalište Playdrama premijerno će izvesti svoju novu predstavu 'Tako nam Bog pomogao' Hrvoja Korbara, koja je nastala prema motivima knjige 'Summa atheologiae' Borisa Dežulovića. S redateljem smo porazgovarali o procesu rada na predstavi

Opus tekstova koje je Boris Dežulović posvetio Crkvi u Hrvata, njenim vjerovanjima i praznovjerjima, odnosu sa (makar načelno) sekularnom Republikom Hrvatskom i konzervativnim pokretima koji doživljavaju svoj uzlet povod su autorskom projektu redatelja Hrvoja Korbara koji je nastao u splitskom kazalištu Playdrama, a premijerno će biti izveden u Gradskom kazalištu mladih Split 29. studenog 2022 u 20 sati.

Koja je tajna posebne veze između hrvatskog naroda i Svevišnjeg? Što je potrebno za ulazak u raj? Kakav je odnos Svemogućeg Oca i njegovog Sina? I što će nam ovog Božića poručiti Blažena Djevica Marija? Na ova, i mnoga druga pitanja, na pozornici će pokušati odgovoriti glumci Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko.

O procesu rada na predstavi, kontaktu s Dežulovićem i Crkvi u Hrvata razgovaramo s redateljem Hrvojem Korbarom.

  • +1

Hrvoje Korbar

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Kako vam je palo napamet da biste mogli praviti predstavu prema knjizi Dežulovićevih kolumni?

- Postoje neka umjetnička djela za koja imate osjećaj da direktno komuniciraju s vama i izazivaju vas na neki kreativni odgovor – moj susret s Dežulovićevom knjigom bio je upravo takav. Čim sam je pročitao prije dvije godine, znao sam da se želim na neki način pozabaviti ovim tekstovima. Čak sam nedavno našao i bilješku iz 2020. godine koja je u biti nacrt ove predstave. Čekao sam neku dobru priliku, i kad sam dobio poziv iz Playdrame, poznavajući njihov rad u proteklih par godina, učinilo mi se da je to prilika – i ispostavilo se da sam bio u pravu. Možda je i to bila božanska intervencija? Šalu na stranu, pitanje vjerovanja me već dugo vremena prati i želim se njime pozabaviti - što zbog mog odgoja koji je itekako bio vjerski obojan, što zbog činjenice da je u našem društvu utjecaj RKC kao najveće vjerske organizacije neprekidno implicitno ili eksplicitno prisutan. Dežulovićevi tekstovi na neki su način dolili ulje na vatru koja je u meni tinjala te sam se prvi put ohrabrio u kazalištu dotaknuti te teme. Prvi, ali sigurno ne i posljednji, u mojim ladicama još je niz proznih i dramskih tekstova koji se bave pitanjem vjere i vjerovanja, a i u mojoj glavi još sasvim dovoljno pitanja koja imam za postaviti prije svega – sam sebi.

Koliki vam je bio izazov adaptirati te tekstove za kazalište, i koliko vam je tu pomogao specifični literarni stil koji Dežulović gaji u svojim kolumnama? Znamo da često u njih uvodi likove, dijaloge… Kakva je na kraju radnja vaše predstave, tko su protagonisti?

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

- Dobro ste naslutili – naime, u nizu tekstova Dežulović daje dijaloge i stvara natruhe neke dramske situacije – sveta obitelj za stolom raspravlja primjerice o nekom zemaljskom problemu, Svevišnji saziva kolegij da bi saznao zbog čega se hrvatski predsjednik zakleo na njega…. Tako da sam zapravo priču počeo graditi upravo oko njih – protagonisti ove predstave su sam Svevišnji i Svemogući Bog, Isus Krist, Gospa i anđeo Gabrijel kao svojevrsni PR Kraljevstva nebeskog. Mnogo je motiva, pa i konkretnih rečenica koje vučemo iz Dežulovićevih tekstova. Priča tako funkcionira na neke dvije razine – na jednom kolosijeku, pratimo tu "posebnu vezu" između Svevišnjeg i Crkve u Hrvata, a na drugom priču o svetoj obitelji kao takvoj, koju smo demitologizirali (što je i Dežulovićev postupak) i prikazali kao jednu običnu i ne previše sretnu obitelj.

Možda mi je najveći izazov predstavljala količina Dežulovićevih tekstova i količina tema koje u njima otvara. Radi se o više od petsto stranica materijala, ali i nizu tekstova koji su nastajali nakon objavljivanja knjige. Materijala naime ne manjka – barem jednom tjedno dogodi se nešto na što bismo mogli reagirati, dok su neke teme ili javne ličnosti već pomalo pale u zaborav, budući da su tekstovi u zbirci nastajali u periodu od više od petnaest godina. Morao sam se u jednom trenutku zaustaviti, podvući crtu i reći – u redu, u ovoj predstavi ovoliko, nešto moraš ostaviti za idući put.

'Najveći izazov predstavljala mi je količina Dežulovićevih tekstova i tema koje u njima otvara. Radi se o više od petsto stranica materijala. Morao sam se u jednom trenutku zaustaviti, podvući crtu i reći – u redu, u ovoj predstavi ovoliko, nešto moraš ostaviti za idući put'

'Najveći izazov predstavljala mi je količina Dežulovićevih tekstova i tema koje u njima otvara. Radi se o više od petsto stranica materijala. Morao sam se u jednom trenutku zaustaviti, podvući crtu i reći – u redu, u ovoj predstavi ovoliko, nešto moraš ostaviti za idući put'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Luka Dubroja

U Dežulovićevim kolumnama nalazimo mnogo bijesa i ljutnje, ali i mnogo dobrog humora. Jeste li zadržali humornu notu u predstavi?

- Naravno. Odlika tih tekstova prije svega je humor, kojeg Dežulović pronalazi i u najcrnjim situacijama. U tome mu pokušavamo biti maksimalno vjerni. Humor je često kroz povijest (djelomično i zaslugama estetičara Katoličke crkve) ocjenjivan kao drugorazredna ili manje vrijedna umjetnost – ne spaljuju slučajno svećenici u Ecovom romanu Ime ruže baš Aristotelovu izgubljenu knjigu o smijehu. Smijeh je prilično moćno oružje, a dobar humor uvijek izaziva refleksiju. U gledalištu se lako čuje razlika između "smijeha radi smijeha" i smijeha koji je dotaknuo dublje u nečiji um.

Što je Dežulović rekao na sve to? Vjerujem da ste kontaktirali oko predstave.

- Naravno, kontaktirali smo ga više puta tijekom procesa rada na dramatizaciji, a zatim i na postavljanju predstave, i dobili jednako formuliran odgovor koji ću citirati: "Ako bude dobro, to su moji tekstovi. Ako bude loše, to je vaša predstava." Na taj način je srušio jednu uvriježenu predrasudu o izazovima suradnje sa živim piscima, dao nam slobodu da damo svoje viđenje njegovih tekstova, ali i veliku odgovornost.

  • +6
  • +3

Najavne fotografije predstave 'Tako nam Bog pomogao'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Glorija Lizde

Često u medijima čitamo o slučajevima koji upućuju na krajnje licemjerje Crkve i svećenika u nas. Nedavno smo tako vidjeli da je jedan svećenik donio odluku da neće udijeliti sakrament pričesti dječaku s autizmom, jer on “ne može razumjeti to otajstvo”. Kako intimno doživljavate taj raskorak između onoga što bi Crkva trebala biti, i onoga što kod nas jest?

- Intimno ga doživljavam prilično bolno, vjerojatno zbog toga što sam tijekom odrastanja bio razočaran, pa i povrijeđen od ljudi koji su nominalno bili "veliki vjernici". Što sam bio stariji, razočaranje je bilo veće – jedan od presudnih trenutaka sigurno je bio moj prvi izlazak na glasačko mjesto. Naime, prvi put sam na glasačko mjesto išao glasovati protiv ustavne definicije braka kao zajednice muškarca i žene, i živo se sjećam rasprava koje su se tada vodile u društvu, uključujući i na vjeronauku na koji sam išao da izbjegnem obiteljski konflikt, i koliko je to negativno utjecalo na mene. Toliko od mojih intimnih doživljaja. Dežulović sjajno sumira i to – pa zašto mu ne bismo pritekli još jednom pod skute – po svemu sudeći, čini se da crkvi najviše smetaju žene i homoseksualci, golotinja i predbračni seks, dok njeni predstavnici recimo veselo dočekuju osuđene ratne zločince i uspoređuju ih s Isusom Kristom, a ti isti osuđeni ratni zločinci kasnije šeću u povorci koja se bori za živote nerođene djece. Zašto Crkva umjetnu oplodnju naziva "teškim zločinom", dok je svećenik optužen za seksualno uznemiravanje oslobođen zbog "velikog doprinosa zajednici"? Zašto je pedofilija interna stvar katoličke crkve, a pobačaj javna stvar molitelja na trgovima diljem Hrvatske?

Ili na posljetku slučaj koji spominjete u pitanju, nevjerojatno. Kao da sva ta krštenja, pričesti i krizme koja se polako pretvaraju u generalne probe za svadbe s 500 uzvanika iza sebe kriju duboko razumijevanje sakramenta. Mogli bismo nabrajati u nedogled sve paradokse i prazna mjesta moralnih sudova Crkve u Hrvata. Meni su sve ove činjenice (a ovo su činjenice i navodi konkretnih izjava i događanja, a ne plod moje ili Dežulovićeve bolesne mašte) intimno uvredljivije od bilo čega što ćemo izgovoriti u predstavi.

Fra Drago Bojić u pogovoru Dežulovićevoj knjizi citira njemačkog teologa Johanna Baptista Metza koji kaže: "Intenzitet izvanjske vjere je obrnuto proporcionalan Božjoj prisutnosti: što više manifestativne vjere, to manje Boga“. To je precizna definicija fundamentalizma koji na moju žalost sve češće vidimo u našem javnom prostoru.

'Prvi put sam na glasačko mjesto išao glasovati protiv ustavne definicije braka kao zajednice muškarca i žene, i živo se sjećam rasprava koje su se tada vodile u društvu, uključujući i na vjeronauku na koji sam išao da izbjegnem obiteljski konflikt'

'Prvi put sam na glasačko mjesto išao glasovati protiv ustavne definicije braka kao zajednice muškarca i žene, i živo se sjećam rasprava koje su se tada vodile u društvu, uključujući i na vjeronauku na koji sam išao da izbjegnem obiteljski konflikt'

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Znamo da se osnivač te iste Crkve prilično radikalno zalagao za jednakost među ljudima. Gdje smo to zagubili u međuvremenu?

- Istražujući za predstavu, lutao sam raznoraznim opskurnim i manje opskurnim katoličkim stranicama, i naišao sam na more komentara koji napadaju recimo papa Franju zbog toga što je rekao da je cijepljenje čin ljubavi prema bližnjem od strane tzv. "antivaksera" (u kakvoj pak relaciji stoje cjepivo i sveto pismo, ostaje mi nepoznato do dana današnjeg), ili zbog toga što je podržao građanske zajednice homoseksualnih parova. Ili, nedavno, napadi na biskupa Uzinića koji se oglasio u slučaju odbijanja krštenja djeteta istospolnog para. Da utvrdimo – ni jedan ni drugi nisu svojim istupima promijenili ili iznevjerili dogmu katoličke crkve (s njom ionako nema smisla polemizirati, ona je takva kakva je), ali su poslali neku poruku poštovanja prema osobama koje su još uvijek diskriminirane u društvu. I zbog toga su bili zasuti porukama mržnje i najgorih uvreda. Koliko je tu niskih strasti, koliko neznanja, koliko spremnosti da se osudi drugog i drugačijeg – evo, ne znam ni sam što bih rekao.

Isto tako, za potrebe pripreme sam prionuo i izvornim – biblijskim tekstovima, ali i nizu djela koje analiziraju ideju boga u različitim religijama i biblijske/vjerske tekstove u njihovom povijesnom kontekstu. Nakon tog malog podsjetnika na dosta duboko urezano znanje o vjeri, ne preostaje mi nego se zapitati isto što i vi. Da, osnivač je bio outsider koji se protivio vjerskim institucijama, slijepom poštivanju vjerskog propisa nauštrb čovjeka, osuđivanju, pa čak i javnim demonstracijama vjerovanja, a na njegovim je riječima nastala najmoćnija vjerska institucija. Paradoksalno, ali tako je.

Crkvu i religiju obilježavaju fanatična i dogmatična vjerovanja. No, vidimo da se slični dogmatski sentiment pojavljuje i na suprotnom polu; recimo, cancel kultura koja je proizašla i djeluje iz smjera “progresivne ljevice”. Kako tumačite taj fenomen?

- Katolička crkva je instituciju popisa zabranjenih knjiga službeno napustila tek 1966. godine, a na meti dogmatika i fanatika i danas se nalaze razni književni naslovi, recimo – Harry Potter, u kojem neki vide djelo samog nečastivog, ili – Disneyjevi crtani filmovi. Nemam neko formirano mišljenje o "cancel culture"; more je slučajeva, neki su razumljivi, neki potpuno bizarni - ali razumijem što dovodite u relaciju.

Zapravo ću se poslužiti posljednjim primjerom koji je izazvao buru u nas pa i potaknuo pitanje "cancel culture" – šale o silovanju stand-up komičara Aleksa Curaća Šarića. U zemlji u kojoj svako malo čitamo o vrlo malim kaznama za taj zločin, ili recimo o tome kako je braniteljski status olakotna okolnost u presudi za silovanje, šaliti se s tim na razini na kojoj se Curać Šarić šalio, ne dovesti u pitanje ove dvije gore navedene činjenice, nego znači li "ne" doista "ne", prilično je neduhovito. Mudro je to i sažeto, upravo u tekstu koji ste objavili na tportalu, objasnio kolega Ivan Goran Vitez – "Nije fora ono što je upereno prema slabijem".

S druge strane izjave Lajnap Comedyja o "stand up kritici društva kroz apsurd" i o "komičarima koji kroz svoje nastupe prozivaju očiglednu bizarnost sustava" zvuče gotovo cinično. Dovoditi u pitanje nečije pravo da odbije seksualni odnos ili relativizirati to famozno "ne" nije kritika sustava i njegovih apsurdnosti i bizarnosti, nego dovođenje u pitanje nečijeg osobnog dostojanstva.

Tako da, Vitezovu maksimu ovdje bih samo potvrdio Smojinim Meštrom : "Ja sam uvik kontra oni koji pucadu, a za one u koje se puca!". Smijeh je često uperen i mora biti uperen protiv "svetog" (a "sveto" u nekom društvu ne mora nužno biti ono religijsko), ali moramo imati odgovornost – i pucati na jače, a ne na slabije od sebe.

'Smijeh je često uperen i mora biti uperen protiv "svetog", ali moramo imati odgovornost – i pucati na jače, a ne na slabije od sebe'

'Smijeh je često uperen i mora biti uperen protiv "svetog", ali moramo imati odgovornost – i pucati na jače, a ne na slabije od sebe'

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Mislite li da ljudi trebaju neke dogme da bi mogli uopće funkcionirati?

Sigurno. Dežulović na jednom mjestu piše upravo o tome kako vjeru nisu uspjeli uništiti ni represivni sustavi koji su bili izrazito ateistički – kao primjerice Sovjetski savez. Da citiram još jednom: "To je zato što je vjera privatna i intimna čovjekova stvar, možda i najrazumljivija od svih njegovih slabosti".

Svaka zajednica se, između ostalog, uspostavlja i dogovorom oko zajedničkog skupa vrijednosti i vjerovanja – vjerovanje ne mora nužno biti religijskog tipa. Mnogo je to mudrije od mene sročio švedski filozof Martin Hagglund, koji u svojoj knjizi This Life analizira fenomene sekularnog vjerovanja, baratajući širokim rasponom tekstova – od svetog Augustina do Karla Marxa, analizira ulogu religije i vjerovanja u društvu. Hagglund govori o vjerovanju koje nije usmjereno (kao što je svako religijsko vjerovanje) životu nakon smrti, već posvećeno stvaranju što boljeg i kvalitetnijeg života do smrti, završetka ovozemaljskog života. Naravno, njegove su analize mnogo iscrpnije od ovog mog sažetka, tako da – najtoplije preporuke.

Mi smo otprilike generacija, odrastali smo u sličnim uvjetima, pa vjerujem da ste i vi primili sve sakramente i da jeste član te iste Crkve. Kako se odnosite prema toj činjenici? Znam neke ljude koji ju nisu mogli podnijeti, pa su se ispisali iz Crkve. Ali, ja nemam vremena ni volje za taj vid administrativnog pothvata.

- Ostala mi je u sjećanju jedna izjava našeg bivšeg predsjednika – vicmahera Stipe Mesića. Na neko novinarsko pitanje o ulasku u Europsku uniju, on je rekao otprilike "Pa još se nitko nije ispisao iz članstva u EU." Iako se u međuvremenu i to promijenilo, tako nekako stojim ja s pitanjem članstva u toj najstarijoj firmi na svijetu. Uostalom, Dežulović i citira našu biskupsku konferenciju po tom pitanju – sakrament je neponištiv. Tako da ću iz dišpeta – makar formalno – ostati njen član.

Nedavno sam se sjetio i divnog citata iz jedne od mojih omiljenih televizijskih serija – Mladog Pape Paola Sorrentina, koji se također briljantno bavi pitanjima vjere. Jude Law kao Lenny Belardo kaže otprilike ovako: "Mi, svećenici i časne sestre nismo dovoljno hrabri da bismo voljeli smrtne ljude, zato volimo Boga." U parafrazi odgovaram na pitanje – ne znam u što točno vjerujem (sigurno ne u nepogrešivost Katoličke crkve i njenih zemaljskih poslanika), ali nisam dovoljno hrabar da ne vjerujem.

Kako doživljavate činjenicu da svoju novu predstavu pripremate upravo s Kazalištem Playdrama? Znate li već daljnje njezine planove, hoće li predstava gostovati i u drugim gradovima?

- Kazalište Playdrama najveća je nezavisna organizacija na splitskoj kazališnoj sceni, i ima prilično uhodan ritam gostovanja, što na relevantnim kazališnim festivalima, što u organizacijama gradskih kazališta i lokalnih centara za kulturu. Odlikuje ih vrlo profiliran repertoar koji su proteklih godina obilježili autori mlađe i srednje generacije kao što su Helena Petković, Ivan Plazibat i Olja Lozica. Kao splitskom unuku koji je odrastao u Zagrebu, drago mi je da je moja prva splitska režija nastala u suradnji upravo s Playdramom. Trenutno je pred nama prije svega premijera i prve izvedbe na kojima ćemo vidjeti kako će publika reagirati na predstavu, a zatim naravno i lokalni organizatori gostovanja. Svakako se nadam da će predstava imati priliku igrati u različitim sredinama i pred različitim publikama, i da će imati dug i uspješan život.

  • +1

Hrvoje Korbar

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!