Malo je tko početkom godine mogao pretpostaviti da će parlamentarni izbori u različitim dijelovima svijeta donijeti tako velike promjene kojima smo svjedoci u njezinoj završnici. Kada se sljedećih dana zbroje preostali glasovi na ovogodišnjim izborima za Kongres Sjedinjenih Američkih Država, i službeno će biti jasno da je najmoćnija država na svijetu prošla kroz jednu od najznačajnijih promjena sastava svoga zakonodavnog tijela.

'Plavi cunami' preokrenuo je odnos snaga u oba doma Kongresa, u kojem sada Demokratska stranka ima popriličnu većinu u njegovu donjem, Predstavničkom domu, te solidnu većinu u gornjem domu, Senatu. Tjedan dana nakon izbora održanih 3. studenoga demokrati imaju potvrđenih 256 mjesta u Predstavničkom domu od njih ukupno 435, a u Senatu uz neovisne kandidate kontroliraju najmanje 54 mjesta od ukupno stotinu. Ove se brojke mogu samo povećati, što će posljednje dvije godine predsjedničkog mandata Donalda Trumpa učiniti pravom primjenom načela checks and balances, odnosno nadzora i ravnoteže da bi se bilo koja grana vlasti spriječila u njezinu prisvajanju. Američki je šef države dosad bez ikakvih problema donosio ključne odluke jer ga njegova Republikanska stranka u Kongresu nije ni nadzirala ni uravnotežila.

Posljednji put demokrati su na ovako uvjerljiv način pobijedili na izborima za Predstavnički dom 2018. godine, također na polovici Trumpova predsjedničkog mandata, onoga prvog, ali tada nisu uspjeli preuzeti Senat. Stoga je njihov aktualni rezultat još veći udarac za, činilo se prije dvije godine, Trumpovu čvrstu vlast i u Bijeloj kući i u Kongresu.

Dvije će se grane američke vlasti – ona izvršna, utjelovljena u šefu države, i ona zakonodavna na Capitol Hillu – do siječnja 2029. godine, kada će na dužnost nužno stupiti nova osoba na predsjedničkoj dužnosti, itekako nadzirati.

'Najtvrđa kohabitacija' u SAD-u

Trump će činiti sve da bi blokirao bilo koju relevantnu političku inicijativu demokrata dok će demokratska većina u Kongresu činiti sve kako bi prokazala Trumpa, njegovu administraciju te bližu okolinu kao glavne prepreke u uspješnom vođenju američke unutarnje i vanjske politike. Uslijedi li u SAD-u 'najtvrđa kohabitacija' u posljednje vrijeme, to će imati utjecaja i na ostatak svijeta, neovisno o tome je li taj svijet saveznički ili suparnički u odnosu na Washington. Pritom su američki birači dali do znanja, a u pojedinim saveznim državama i nakon niza desetljeća, da u demokracijama ništa nije tako učinkovitije kao promjena političkih preferencija u uvjetima krajnjeg zasićenja vlasti stranaka ili pojedinaca čije je obnašanje dužnosti postalo kontraproduktivno u odnosu na najvažnija očekivanja građana. Što je to obnašanje dulje i agresivnije, to je reakcija birača odlučnija. I to ne samo u Teksasu ili Kanzasu, nego i drugdje u svijetu.

S obzirom na to na američki Ustav te ritam američke politike, Trump, koji od 2016. godine u potpunosti kontrolira Republikansku stranku, nije predugo na vlasti te još nema ni kumulativno šest odrađenih godina na predsjedničkom položaju, ali intenzitet njegova obnašanja dužnosti stvara dojam kao da je puno dulje vlada. Odluke koje je donosio, način na koji ih je predstavljao, promjene u odnosu prema saveznicima i suparnicima na globalnoj razini, podjele u američkom društvu koje je osobno poticao te u konačnici utjecaj njegovih politika na svakodnevni život Amerikanaca stvorili su preduvjete za to da ovogodišnji kongresni izbori uistinu budu referendum o njemu samom. Tim više jer je moguće birače republikanskih kandidatkinja i kandidata poticao da na glasačkim listićima zamišljaju njegovo ime. To se doista dogodilo i kada je riječ o biračima Demokratske stranke, pa značajan dio poraza Republikanske stranke na izborima snosi sam predsjednik. Bez obzira što se on odmah po objavi rezultata ogradio izjavivši da bi sve bilo drukčije da je na listićima bilo njegovo ime i prezime. I bilo je, metaforički.

Koliko je za poraz republikanaca bio koban vojni napad SAD-a na Iran 28. veljače ove godine, i to bez ikakvih rezultata kojima je Trump težio, naprotiv, prvi je u administraciji sročio potpredsjednik J.D. Vance nadajući se da će time barem donekle popraviti svoj imidž u priželjkivanoj nominaciji Republikanske stranke za predsjedničke izbore 2028. godine. Kada su demokrati posljednji put na međuizborima preuzeli oba doma Kongresa 2006., usred drugoga predsjedničkog mandata Georgea W. Busha, sve je vodilo i njihovoj pobjedi na predsjedničkim izborima dvije godine kasnije, na kojima je trijumfirao Barack Obama. S obzirom na itekako dinamičnu politiku unutar i izvan SAD-a, prerano je stvarati analogiju, ali je sve izvjesnije da je Trump prošao vrhunac, kao i sve ono što on predstavlja u američkoj i svjetskoj politici.

I Izraelcima previše

Tko zna bi li rezultati izraelskih parlamentarnih izbora bili nešto drukčiji da su održani nekoliko dana poslije, a ne nekoliko dana prije onih američkih. Izbori za Knesset 27. listopada doveli su u pitanje nastavak premijerskog mandata Benjamina Netanyahua, najdugovječnijeg šefa izraelske vlade u povijesti koji je, zbrojeno od 1996. te s prekidima, ušao u čak dvadesetu godinu obnašanja premijerske dužnosti. Očito je i Izraelcima to postalo previše.

Tako se jedan od najmoćnijih ljudi izraelske i bliskoistočne politike posljednja tri desetljeća suočio s makar privremenim odlaskom s vlasti. Hoće li se to i dogoditi, ovisi o njegovim političkim suparnicima. Iako je njegov blok osvojio 48 mjesta u Knessetu koji broji 120 zastupnika, pet manje od dosad vladajuće koalicije na čelu s Netanyahuovim Likudom, mandat za sastavljanje nove izraelske vlade dobio je oporbeni političar Gadi Eisenkot, predsjednik novoosnovane stranke Jašar!, u prijevodu Pravo!. Netanyahu je, naime, na izborima izgubio natpolovičnu većinu svoje koalicije, u međuvremenu ga je napustila i stranka Ujedinjeni juidaizam Tore dok su najveći dobitnici izbora dva bloka arapskih stranaka s rekordnih 19 mjesta u parlamentu.

Podržavši Eisenkota za mandatara, upravo oni mogu odlučiti o novoj parlamentarnoj većini, kao što se može i formirati međublokovska vlada nacionalnog jedinstva. Ali i ona bez Netanyahua, kojemu politički suparnici najviše zamjeraju sumnje na korupciju te sve vezano uz prethodna saznanja i kasnije reakcije na teroristički napad Hamasa 7. listopada 2023. godine. Ipak, rekordera kada su posrijedi godine provedene na mjestu premijera ne treba otpisati jer se, unatoč zasićenju njegovom vlašću, oporba uvijek može pokazati neuspješna u artikuliranju vlastitog dolaženja i održavanja na vlasti.

Dva uvjeta za preokret

I dok je Netanyahuu utjeha barem relativna pobjeda na parlamentarnim izborima, njegovi pandani s Dunava u dugovječnosti obnašanja najviših dužnosti, donedavni mađarski premijer Viktor Orbán i dojučerašnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić napustili su dužnosti uz izborni debakl. Orbána je uz osvajanje dvotrećinske, ustavotvorne većine u parlamentu u travnju ove godine porazio nekadašnji stranački kolega Péter Magyar s novoosnovanom strankom Tiszom, a Vučića Studentska lista kao izborna ekspresija dvogodišnjeg pokreta protiv njegove vlasti i uzročnika tragedije u Novom Sadu, odnosno pada nadstrešnice koja je usmrtila šesnaestero ljudi. Tako je neupitni vladar Mađarske otišao s vlasti nakon šesnaest godina neprekidnog obnašanja premijerske dužnosti, a Vučić nakon više od četrnaest godina na različitim, ali uvijek najutjecajnijim položajima u državi.

Sigurno se obojica početkom godine nisu nadala da će njezin završetak dočekati odbačeni od biračkog tijela koje su godinama uspješno osvajali. Međutim dugotrajna vlast s njezinim prisvajanjem na svim razinama, krajnja personalizacija i uzurpacija političkih dužnosti, bogaćenje te nezaustavljiva erozija demokratskih standarda u upravljanju državom kad-tad dođu na naplatu u iole funkcionirajućim demokracijama. Građani se jednostavno zasite političara poput Orbána i Vučića, koji na kraju kobno umisle da je demokracija u službi njih, a ne oni u službi nje.

I dok se političari poput njih javno deklariraju kao zaštitnici suverenosti svojih zemalja, u biti su prvi koji je sustavno potkopavaju korupcijom, autokracijom i siromašenjem društva. Tko god je (pre)dugo na vlasti, izgubi osjećaj zašto je došao na nju. Srećom, za takvo što postoje izbori, ali uz dva uvjeta. Prvi je da su oni temeljno slobodni i pošteni, a drugi je da na njima postoji suvisla alternativa. Oba su se uvjeta ispunila u SAD-u, Izraelu, Srbiji i Mađarskoj te je pravo pitanje tko je sljedeći u nizu. Neovisno o ideološkom predznaku te godini u kojoj će se to dogoditi.