Gledano kroz prizmu izvedbene i produkcijske mašinerije – besprijekorno ulaštenog izvođačkog aparata unutar sjajnog konceptualnog paketa koji uključuje duhovit, anatomski precizan scenski pokret, impresivno hiperrealističnu masku i lukavo osmišljen glazbeni kolaž domaćeg rocka, globalnih pop-himni i Chopina (sviran i pjevan uživo) – predstava Vječno mladi u režiji Krešimira Dolenčića, čijom je premijerom Satiričko kazalište Kerempuh u subotu 19. rujna otvorilo novu sezonu, posjeduje sve tehničke i umjetničke preduvjete za istinski hit.

Predložak po kojemu je napravljana to definitivno i jest: komad švicarsko-švedskog skladatelja, autora i redatelja Erika Gedeona – koncipiran kao glazbena večer u kojoj se članovi glumačkog ansambla pojavljuju kao vlastite ostarjele verzije i vraćaju glazbi svoje mladosti – već četvrt stoljeća ima prilično živahan scenski život u teatrima diljem svijeta.

Ima li rokenrola nakon penzije?

Priča o staračkom domu za ostarjele glumce, nastala kao teatarska parafraza globalnog fenomena Buena Vista Social Club, isprva pod naslovom Thalia Vista Social Club, prema hanoverskom teatru za koji je 2001. godine izvorno napisana, da bi šest godina poslije dobila svoj današnji univerzalniji naslov – Ewig jung, vječno mladi – idealna je metafora starosti koja, makar na taj kratak kazališni sat, iskače iz klišeja nemoći i predaje, i u raspjevanoj pobuni protiv režirane starosti, uspijeva stvoriti nešto istinski zabavno i – što je možda i ključno – emotivno razoružavajuće.

Naravno, ako si mrtav, onda ništa – 'umro!' – kako će simpatično reći živopisni protagonisti Gedeonova komada i slegnuti ramenima. Ali ako si živ, starost je, kaže popularni narativ i Kerempuhova nova predstava, potencijalno puna mogućnosti.

Nije gluma, nego budućnost

Gedeon se temom neosporno pozabavio i originalno i domišljato: polazeći od teatra kao ishodišta, radnju svoje song-drame, kako je naziva, smjestio je u dalju budućnost – u slučaju ove adaptacije, to je distopijska 2065. godina (umjetna inteligencija odavno je preuzela razne aspekte ljudskog stvaranja, pa su živi glumci i doslovno tek relikt nekadašnjeg teatra, ali to saznajemo tek kasnije) – u starački dom Kerempušlec, koji se nalazi u prostoru nekadašnjega kazališta.

Ključni konceptualni adut Gedeonove kompozicije jest taj da izvođači na sceni ne igraju fiktivne, apstraktne likove, nego ostarjele verzije samih sebe, nastupajući pod vlastitim imenima ili kroz uloge izravno izvedene iz njihovih glumačkih identiteta.

Taj dramaturški mehanizam proizvodi metaizvedbenu slojevitost: glumci nisu dramski karakteri nego varijacije sebe samih, a kako te varijacije proizlaze iz njihovog biografskog habitusa, to im nudi otvoren prostor za igru i vlastitu autorsku dekonstrukciju – i sve to uz ne mali izazov tjelesnog konstruiranja fizičke zbilje duboke starosti na način koji je precizan, uvjerljiv i realističan.

Gerijatrijski Avengersi iz Kerempuha

Ta autopoetička matrica i u Kerempuhovoj je izvedbi individualizirana. Josip Brakus ostarjeli je glumac (Josip, 98) koji se bori s fizičkim ograničenjima i scenskom sujetom, nekadašnji kaskader i "posljednji akcijski junak", sada u kolicima, koji se zakleo da će ostati živ dok Hajduk opet ne bude prvak. Mia Anočić-Valentić (Mia, 94) svoju je glumicu s "nepokolebljivim darom za improvizaciju" oblikovala kao ekstravagantnu nekadašnju rokericu i aktivisticu čiji razbarušeni stajling neodoljivo priziva gotičko-boemski šarm Helene Bonham-Carter.

Domagoj "Čarobni" Ivanković (Domagoj, 96), "glumac poznat po brisanju granice između trika i glume", u ovoj će inscenaciji izvesti neke od svojih legendarnih iluzionističkih točaka (Ivanković se, ako niste znali, odvojeno bavi mađioničarstvom i iluzionizmom), i proizvesti ono što bih zasad nazvala paralelnom linijom vrhunaca Dolenčićeve režije.

Ines Bojanić (Ines, 95) preuzima poziciju "kazališne dive" i velike Domagojeve ljubavi, čiji oronuli futuristički profil još uvijek zrcali negdašnji glumački sjaj. Luka Petrušić (Luka, 93) – "najnominiraniji komičar svog vremena, uvijek spreman za šalu ili dosjetku" – u svoj lik pak unosi dozu melankolije.

Sirupasta inačica sestre Ratched

Generacijsku amplitudu izvođačkog kolektiva šire dva izvrsna vanjska pojačanja, Lav Novosel (Lav, 95), svestrano talentiran 23-godišnjak s već bogatim filmskim iskustvom a ovdje "nekadašnji filmski srcolomac i osvajač filmskih platna, ali i multiinstrumentalist s velikim afinitetom prema klaviru i izvođenju Chopina", te Tomislav Dunđer – 27-godišnjak u predstavi uvjerljivo preobražen u 94-godišnju "nježnu, ali nemirnu dušicu" koja voli izazove, vezivanje i govorenje poezije. Sjajna je vijest da uskoro ulazi u Kerempuhov ansambl.

Sve u svemu, simpatična šačica vremešnih kazališnih otpadnika. I to vrlo uvjerljivo oblikovanih (suradnica za scenski pokret je Larisa Lipovac Navojec), bez karikature i zapadanja u parodiju: na sceni je, dakle, sedmero gotovo-stogodišnjaka.

A kraljica tog ekscentričnog vremešnog svijeta je Anita Matić Delić (u ulozi vlastite unuke) – vlasnica doma, medicinska sestra, kuharica i čistačica u jednoj osobi – svojevrsna satiričko-komična inačica zloglasne sestre Ratched, čiji se teror manifestira kroz usiljenu, sirupastu "dobrotu", dok svoje štićenike tjera na terapiju glazbom sastavljenu od umirujućih harmonija i infantilnih dječjih ili duhovnih pjesmica.

Kazališna ropotarnica s jednosmjernim izlazom

Ovu grupicu kazališnih metuzalema zatičemo unutar efektnog spoja zagušljivog, barokno natrpanog prostora koji podsjeća na oronuli salon kakve provincijske kuće koja je vidjela i bolje dane, obogaćenog industrijskim i institucionalnim detaljima. Scena Irene Kraljić izbjegava jednoznačnost – ovo je kazališna ropotarnica satkana od akumulirane memorabilije prošlih predstava, s efektnim led lampama (oblikovatelj svjetla je Martin Miščin) kao podsjetnicima na kliničku stvarnost institucionalne kontrole i jedinim izlazom prema – pa znamo već kamo.

Kostimografija Ane Roko slijedi istu eklektičnu formulu, efektno spajajući gerijatrijsku funkcionalnost s ostacima nekadašnjeg scenskog glama, nekonvencionalnim detaljima i rokerskom estetikom.

Ali, ne zaboravimo, ovo je song-drama, prvotno zamišljena kao nešto više od klasičnog recitala – glazbeno-scenska večer u kojoj pjesme služe kao dramaturški materijal umjesto dijaloga i radnje. Za našu simpatičnu staračku menažeriju, glazba funkcionira kao jedino preostalo egzistencijalno sidro. Da, likovi razgovaraju, ali to o čemu pričaju nema neku posebnu supstancu niti je uvezano u širi narativni luk; da, ulaze u interakcije i imaju proplamsaje reminiscencije, ali i one su tek labavo uvezen niz skečeva.

Ante Gelo na terapiji pop-rockom

Zapleta nema – ili barem ne "pravog" zapleta – osim onoga koji se sastoji u raskoraku između beskrajne sporosti njihove okoštale svakodnevnice u stalnom pokušaju obrane od naleta energičnih zahtjeva sestre Anite, i čudotvorne transformacije koju dožive kad, čim ona izađe sa scene, dograbe instrumente – bubanj, klavijature, gitare, a Ines Bojanić odsvirat će i impresivnu dionicu na saksofonu – i kroz pažljivo probran repertoar pjesama, odreda stupova svjetske, regionalne i domaće pop-rock baštine (autor glazbenih aranžmana je Ante Gelo), pokrenu nostalgični glazbeni vremeplov, gotovo refleksno podižući temperaturu u kazalištu, za što, naravno, dobivaju aplauz i ovacije.

Dolenčić je izrazito glazbeno obrazovan redatelj, s bogatim iskustvom i u velikim glazbeno-scenskim formama i tzv. jukebox mjuziklima, u kojima popularne pjesme koristi kao gradivne elemente oko kojih se konstruira nova dramska priča. Vječno mladi u to se prirodno uklapaju, premda nisu klasičan jukebox mjuzikl; Gedeonov komad već je konstruiran kao kazališna igra s kolektivnom memorijom popularne glazbe, koja služi kao sredstvo karakterizacije, komičkog obrata i komentara o starenju, prolaznosti i nekadašnjim izvođačkim identitetima.

Zicer za punu dvoranu

Dolenčić i njegov autorski tim odlučuju se igrati na sigurno, s kolažem neupitnih i svepoznatih kanonskih klasika. Glazbeni luk rasprostire široku lepezu pop-kulturalne memorije: od rokerskog prkosa Majki, Divljih jagoda i Steppenwolfa, preko himničnih pjesama Parnog valjka, Indexa i Josipe Lisac, estradnih sentimenata Doris Dragović ili domaće inačice disko-himne I Will Survive, melankoličnih šansona Marijana Bana i Đorđa Balaševića, do uzvišenih Chopinovih preludija i nokturna.

Kupolu referenci (dramaturginja je Eila Martinov) organski dopunjuju dramsko-poetski citati, pa tako usred memle staračkog doma izranja ponešto od intimne lirike Konstantina Simonova, socijalne sjetnosti Cesarićevih Vagonaša, guste dramske tenzije Krležinih Glembajevih (treba spomenuti Anitinu duhovitu travestiju obraćanja barunice Castelli Leoneu), uz parodijsku rezonanciju Shakespeareovih "velikih" monologa… Doista, bogat je mozaik kolektivnog kulturnog pamćenja kroz koji autori publici nude katarzu prepoznavanja.

Naravno, naši se spremnici generacijskog pamćenja i identifikacije automatski aktiviraju; autori točno znaju koje dopaminske gumbe treba stisnuti da bi se publika angažirala, uključujući i sasvim opravdane eskapade u cmoljavu sentimentalnost prema problemima treće dobi.

Malo trikova, malo prostakluka, pa po ovacije

Već sam ranije natuknula postojanje paralelnih linija vrhunaca Dolenčićeve režije; popkulturni eklekticizam svakako je jedna od njih, a druga su, da se vratim ponovo na komičarski genij Domagoja Ivankovića, njegovi mađioničarski trikovi. Dolenčićev istančani redateljski nerv dobro je prepoznao potencijal tog njegovog drugog talenta i dopustio mu vlastiti mali varijete; hibrid iluzionizma, stand-upa, kazališta i improvizacije koji stvara neku vrstu atrakcije unutar predstave.

Glavni izazov postavljanja ove predstave leži u samoj prirodi forme Gedeonova predloška, koji se gotovo u potpunosti odriče klasičnog dramskog zapleta, razrađenog dijaloga i tradicionalne karakterizacije, u korist kolaža ironično upotrijebljenih pop i rock pjesama, zbog čega predstava povremeno djeluje usporeno i zamorno – što je nešto što kritičari zamjeraju i drugim produkcijama ovog komada i zamka u koju je nažalost, upala i ova. Naprosto, energetske amplitude predugo ostaju na strani tromosti i usporavanja, pa se svaki zamah prebrzo iscrpljuje.

Ipak, promišljen dramaturški i emotivni luk ovog jukebox-spomenara – makar mu se može predbaciti određena doza proračunatog populizma i povremeno nepotrebno sklizanje u banalnu vulgarnost – u kombinaciji s uigranom izvedbenom mašinerijom, nespornim šarmom ansambla i Ivankovićevim nepredvidivim komičarskim eskapadama, proizvodi pravi repertoarni crowd-pleaser koji, sasvim sam sigurna, jamči pune dvorane i ovacije sretno razgaljene publike.