Ovih se dana na Netflixu pojavila jedna neobična, mala humoristična serija pod naslovom 'Minimalac' ilitiga, u engleskom izvorniku, 'Minimum Wage'. Zanimljiva serijica – možda ne baš najuspješnija u svemu onome što pokušava, možda umnogome poprilično odbojna tipičnom gledatelju Netflixa i ostalih streaming platformi, ali definitivno fenomen koji vrijedi zabilježiti jer je vrlo moguće da je riječ o seriji koja nagovještava ono što bi humoristični televizijski i streaming sadržaj uskoro mogao postati.

Interesantna je, naime, stvar to sa streaming platformama i što su učinile za TV serije. U mnogim su aspektima sve promijenile - temeljito su preuredile naše gledateljske navike, umjesto programskih shema donijele su nam kataloge potpunih sezona i serija, bingerski impuls i definitivno izvršile prevrat u načinu isporuke sadržaja, čime je obuhvaćeno i to da svoje omiljene serije više ne gledamo samo na televizorima. No svojim formatom, načinom na koji pripovijedaju priču, svojim trajanjima, dinamikom, dramaturgijom – te su serije ostale više-manje iste kao i one na kakve smo bili navikli u doba klasične televizije.

Jest, kvaliteta im je porasla, isporuka serija u cjelovitom formatu i golemi budžeti stvorili su neke od najambicioznijih i najkvalitetnijih priča u povijesti medija, sve je to vrlo FILMSKI, ali generalno – sve je to isti ili vrlo sličan format kao i u doba serija koje su se emitirale jedanput tjedno u točno određeno vrijeme na određenom televizijskom kanalu. Revolucija je zahvatila distribuciju, dok se televizijska fikcija uglavnom zadovoljila usavršavanjem poznatih obrazaca.

E, a onda je tu ovih dana uletio Netflixov 'Minimalac', koji pokušava malo prodrmati tu formu. U petnaestak minuta dugim epizodama o skupini tinejdžera zaposlenih u pizzeriji prepoznaje se ambicija da se televizijska komedija prilagodi publici koja je humor naučila konzumirati na društvenim mrežama. A na društvenim mrežama i komedija i drama među mlađom se publikom već neko vrijeme konzumira u poprilično drugačijem formatu.

Komedija se sad gleda okomito

TikTok skečevi, vertikalna drama i reelsi nisu više tek marginalni fenomeni na koje se može odmahnuti rukom i prozvati ih hirom 'današnje mladeži' koja je tobože zatrovana digitalnim medijima i ograničena vlastitom skraćenom moći koncentracije. Riječ je o ozbiljnoj produkciji s vlastitim stilom, golemom publikom i još većim budžetima. Netflix je tu odlučio uletjeti s hibridom takvih sadržaja i klasičnih sitcomova i pobrati nešto vrhnja s vrha dobiti i budućnosti streaminga. Rezultat – 'Minimalac' – zanimljiv je, živahan i povremeno urnebesan, ali i dovoljno klimav da se čovjek zabrine za statiku čitavog projekta. Ipak, upravo se u njegovim nesavršenostima nazire nešto što bi moglo imati budućnost.

Autori serije Jeremy Garelick i Will Phelps dolaze iz produkcijske kuće American High, posvećene mladenačkim komedijama. 'Minimalac' je izrastao iz kratkih internetskih skečeva koji su prikupili milijune pregleda, a Netflix je njihove izvođače i komične persone smjestio u četrnaest epizoda prve polovice naručenog projekta. Središte njihova svijeta je Slice Club, pizzerija čiji zaposlenici raspolažu gotovo neiscrpnom energijom za besposličarenje, međusobno provociranje i donošenje katastrofalnih odluka. Za posluživanje hrane sve im češće ponestaje snage.

Menadžerica Grace pokušava održati barem privid reda, dok vlasnik Terry Sylvester, u izvedbi Randalla Parka, poslovne teškoće dodatno obogaćuje vlastitim životnim rasulom. Oko njih se okupljaju Julia, Ryan, Luke, Hyde i ostali mladi zaposlenici, uglavnom nazvani prema glumcima koji ih tumače. Julia je naivna, Ryan opsjednut time da sve napravi kako treba, Luke raspolaže viškom samopouzdanja, a Hyde viškom provokativnosti. Svatko pridonosi općoj nesreći prema vlastitim sposobnostima.

Zapleti su jednostavni i često vrlo zabavni. Pronađeni lutrijski listići bude snove o bogatstvu, prekid veze među mušterijama prerasta u rat spolova, a Sylvesterova odluka da osoblje mora pjevati i plesati radi zadovoljstva gostiju pretvara radno mjesto u poprište osobito ponižavajućeg oblika zabavne industrije. Tu se već otvara i prostor za društvenu satiru. Sociologinja Arlie Russell Hochschild još je osamdesetih godina opisala fenomen emocionalnog rada – zahtjev da zaposlenici uz svoj posao prodaju i vedrinu, ljubaznost te propisanu količinu oduševljenja. U Slice Clubu takva poslovna filozofija nailazi na ljude koji jedva uspijevaju proizvesti pizzu, a kamoli iskren osmijeh.

Sitcom koji to ne uspijeva postati

Naslov serije pritom sugerira i širi generacijski komentar. Zašto bi mladi ljudi razvijali duboku emocionalnu privrženost poslu koji im donosi minimalnu plaću i maksimalnu količinu tuđih zahtjeva? Njihova neodgovornost može se čitati i kao komično odbijanje stare američke propovijedi o radu kao putu prema osobnom ispunjenju. Doduše, njihovo ponašanje često upućuje i na jednostavnije objašnjenje – svi su pomalo bedasti, neki i poprilično.

No upravo se u načinu na koji ova serija stvara komediju otkriva njezin najveći problem. Internetski skeč živi od trenutka: premisa se brzo uspostavlja, apsurd raste, dolazi šlagvort i sve završava. Svijet skeča bez problema nestaje s posljednjim kadrom. Televizijski sitcom, pa i onaj vrlo kratkog trajanja, zahtijeva drugačiju strukturu komičnog materijala. Njegovi događaji trebaju proizlaziti jedni iz drugih, a likovi djelovati prema pravilima svijeta koji su zajedno izgradili.

'Minimalac' tu često posrće. Likovi su dovoljno prepoznatljivi i međusobno dobro funkcioniraju, no pojedine scene djeluju kao nekoliko skečeva spojenih zajedničkim prostorom. Gegovi se nižu, apsurd se pojačava, ali uzročno-posljedična povezanost povremeno nestaje. Jedna glupost završava, druga počinje, a pizzerija se nakon svega vraća u gotovo isto stanje. Pseudodokumentaristička estetika, poznata nam iz 'The Officea', 'Parks and Recreation' i sličnih serija dodatno olakšava takvu konstrukciju. Kamera bilježi neugodne reakcije, pogledi prema gledatelju zamjenjuju komentare ili nasnimljeni smijeh, a montaža ubrzava šlagvorte. Pritom se gubi prilika da sama forma postane važan dio pripovijedanja.

Ima i boljih primjera

'Minimalac', iako odražava vrlo tipičan stil novih 'vertikalnih' skečeva s društvenih mreža i sličnih platformi, ipak nije jedini način na koji se u današnje vrijeme proizvode kratki komični fikcijski sadržaji. Koliko se bogat komični svijet može izgraditi u kratkom formatu, sjajno pokazuju, primjerice, internetski serijali 'On Cinema' Tima Heideckera i Gregga Turkingtona te serija koja se uspješno transplatirala i među klasičan sadržaj na streaming platformama - 'Joe Pera Talks with You'.

U prvoj seriji banalna parodija kritičarskog duela tijekom godina prerasta u nevjerojatan univerzum patoloških ega, poslovnih katastrofa i idiotskih odluka čije posljedice nikada sasvim ne nestaju, a kod Joea Pere događa se suprotno: svakodnevne sitnice, obični razgovori i naizgled beznačajni događaji postupno stvaraju iznimno bogat emocionalni svemir. Obje serije razumiju da svijet nastaje iz razrade detalja i kroz kontinuitet, bez obzira na to gradi li se od ljudske nježnosti ili od potpunih kretena. I bez obzira na to izgleda li snimljeni materijal kao superskupa filmska Netflix produkcija ili kao shit-production snimljen jeftinim mobitelom iz drhtave ruke.

Drukčiji put pri prelasku iz internetskog skeča prema humorističnoj seriji odabrao je i Brian Jordan Alvarez. Njegovi Instagram skečevi s grotesknim likovima, izobličavajućim filtrima i apsurdnim društvenim situacijama funkcioniraju izvrsno u kratkom vertikalnom formatu, no za televizijsku seriju 'English Teacher' Alvarez je stvorio nove likove i prilagodio dramaturgiju tradicionalnom sitcomu, zadržavši pritom vlastiti komičarski senzibilitet. 'Minimalac', za razliku od njega, pokušava zadržati i izvorne likove i strukturu vertikalnog skeča s TikToka, a zatim ih uklopiti u klasičnu televizijsku strukturu. Upravo se na tom spoju najčešće čuje škripanje.

Budućnost takvog hibrida ipak djeluje obećavajuće. Njegovim autorima trebala bi čvršća disciplina u izgradnji apsurdnih situacija, nešto više prostora između šlagvorta i gegova te svijest da komični događaji mogu ostavljati tragove u svijetu koji im nastanjuju likovi. Likovi pritom mogu ostati jednako blesavi, a njihove pustolovine jednako besmislene. Dovoljno je da svijet pamti njihove gluposti i da se sljedeća barem povremeno rodi iz prethodne.

'Minimalac' je zato zasad, ajmo ga tako nazvati, protopokušaj, a ne velika televizijska/streaming revolucija, premda se u njegovoj pojavi na Netflixu čuju bubnjevi prevratničke gerile. Njegova vrijednost leži i u mogućnosti koju otvara: da se iz komičnog jezika društvenih mreža razvije nova, samosvojna serijska forma. Netflix je za taj pothvat pronašao zanimljive izvođače, prikladno mjesto radnje i publiku naviknutu na drukčiji ritam komedije. Sad još treba pronaći strukturu i priču koja će sve to držati na okupu. A možda i nekoga tko će u međuvremenu ispeći pizzu.