Uz praizvedbu komedije Oružje i čovjek Georgea Bernarda Shawa u travnju 1894. godine u londonskom Avenue Theatreu kazališna povijest vezuje zgodnu anegdotu: navodno je upravo tada slavni dramatičar izgovorio glasovitu dosjetku koja se u anglofonom svijetu odonda citira kao nenadmašan primjer njegove razoružavajuće autoironije i nepobitan dokaz britke polemičke duhovitosti irskog nobelovca, od one vrste koja pod krinkom samoporuge nepovratno razoružava svaku kritiku.

Izvedba je, naime, izazvala tako oduševljene reakcije publike da je i sam Shaw bio iznenađen. Dok je tako stajao na pozornici, vidno smeten neočekivanim ovacijama, odnekud s galerije začuo se usamljeni 'buuuu', na što je ovaj, u britkoj demonstraciji svoje munjevite dosjetljivosti, smjesta uzvratio: 'Posve se slažem sa svojim prijateljem na galeriji – ali što možemo nas dvojica protiv tolikih?'

Kontrast povijesti i moderne histerije

Priču je u anale uveo britanski kritičar Clarence Rook, koji je tome navodno osobno svjedočio, i premda je tijekom godina, kako to već biva sa zgodama koje se neprekidno iznova prenose a odavno nikog nema tko bi mogao tvrditi drukčije, mijenjala priliku, trenutak, pa i autora (neki su tvrdili da je tu rečenicu puno prije zapravo bio izgovorio Oscar Wilde, neki nudili drugačiju verziju Shawova odgovora), toliko nepogrješivo nosi potpis ovog romantičnog antiromantika i neumornog majstora paradoksa da bi teško bilo povjerovati je nije on izgovorio.

Bilo kako bilo, komad je otad imao 130 godina dug i živ međunarodni scenski život, prva je Shawova drama izvedena na Broadwayu i svugdje je dočekivana s ovacijama (danas se ubraja među njegove najizvođenije komedije), no reakcije na premijeri ovog teksta u Narodnom kazalištu Ivan Vazov u Sofiji u studenome 2024. godine, i to u režiji američkog glumca Johna Malkovicha, nisu ostavile puno mjesta za interpretacije – naime, nije ih ni bilo.

Malkovich, go home!

Izvedba je bila zatvorena za javnost – Shawova šarmantna satirična antiratna komedija, radnjom smještena u dane i mjesece neposredno nakon povijesne bitke kod Slivnice u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, u Bugarskoj 21. stoljeća izazvala je nezapamćen politički i društveni skandal praćen nasilnim prosvjedima.

Pa, nakon što je kazalište gađano dimnim bombama, njegov ravnatelj Vasil Vasilev fizički napadnut uz prijetnje smrću – sudbina koju je tamošnji poznati redatelj Teodor Ušev jedva izbjegao, bježeći ulicama pod kišom projektila pred razularenom ruljom – na premijeru su bili pripušteni samo novinari.

Tko kaže da umjetnost nema moć razotkrivati društvena proturječja? U ovom slučaju svakako nije riječ ni o kakvoj radikalnoj provokaciji ni frontalnom obračunu s nacionalnim mitovima – Oružje i čovjek, kao što smo se imali prilike uvjeriti u petak prilikom gostovanja sofijske produkcije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, šarmantna je, lagana, zabavna i topla dramedija koja duhovito preispituje idealizirane predodžbe o ratu, junaštvu i ljubavi; daleko od bilo kakvog ismijavanja, karikiranja i ponižavanja bugarske povijesti, predaka i palih vojnika, što su tvrdili revoltirani 'domoljubni' Bugari, potpomognuti desničarima i konzervativcima, dok su umjetnike zasipali uvredama i psovkama, a Malkovichu poručivali da 'ode doma'.

Balkanski rat koji nema nikakve veze s Hrvatima

No, kao što najbolje znamo mi na Balkanu, povijesno pamćenje, stari prijepori i suvremene podjele tvore lakozapaljivu smjesu, a navika da umjetnost čitamo kroz položaj vlastite nacije u povijesnom sukobu očito ne pripada samo nama. Meni je, eto, bilo silno zanimljivo i rasterećujuće bez osjećaja krivnje i potrebe zauzimanja strana gledati satiričnu demistifikaciju balkanskih ratnih neprijateljstava i nacionalnih predrasuda – sa svim duhovitim stereotipizacijama koje uz to idu – iz pera irskog autora, u ratu koji nema veze s Hrvatima.

Arms and the Man, kako se u originalu zove ova drama, počinje u spavaćoj sobi bogate mlade Bugarke Raine Petkoff. Zadnji su dani Srpsko-bugarskog rata, a Raina i njezina majka Catherine zaneseno slave pobjedu i konjički juriš Rainina zaručnika Sergiusa Saranoffa u bitki kod Slivnice. Kad majka ode, u sobu kroz prozor upada izgladnjeli srpski vojnik u bijegu od pobjedničke bugarske vojske.

Ispostavlja se da je on ustvari švicarski plaćenik, kapetan Bluntschli, koji umjesto metaka u futroli nosi čokolade. Shaw odmah pokreće mehanizam demistifikacije domoljublja: umjesto da postupe po patriotskoj dužnosti i neprijateljskog vojnika predaju potjeri, Raina i njezina majka podliježu romantičarskim klišejima preuzetim iz opera i literature – odlučuju ga potajno skloniti i pomoći mu da pobjegne.

Puškin na aparatima i rušenje 'svetih' građanskih fasada

Shaw kroz tu teatralnu 'obavezu' prema gostu briljantno ismijava malograđansko poimanje 'svetog gostoprimstva' – s neskrivenim užitkom parodira provincijski snobizam, kao što duhovitoj satiri podvrgava čitav niz ukorijenjenih društvenih zabluda; demistificira ratni heroizam, ismijava glorifikaciju ratovanja, s ratnog junaštva skida romantični sjaj, ali isto čini i s idealiziranim poimanjem ljubavi, pa iza militarističkog patosa, salonskog udvaranja, bračnih konvencija i staleških hijerarhija razotkriva prozaičnu borbu za preživljavanje, status i obiteljsko bogatstvo.

Romantičarska fasada velike, sudbinske ljubavi, građena na opernim arijama i poeziji Byrona i Puškina, pred gledateljem se raspada poput kule od karata, a grčevito inzistiranje likova na statusnim simbolima neprestano biva izvrgnuto finom ruglu – svo to podbadanje građanske uglađenosti doseže vrhunac u liku oca obitelji, koji svakodnevno pranje tijela smatra 'smiješnim ekstremom' opasnim po zdravlje.

Sve, naravno, završava tipičnim komičnim raspletom s vjenčanjima nekoliko mjeseci kasnije: mirovni je sporazum potpisan, Bugari i Srbi ponovo su saveznici i muškarci se trijumfalno vraćaju s bojišta. Malograđansku idilu obitelji Petkoff narušava Bluntschlijev neočekivani dolazak; njegova pojava pokreće vrtlog dramske ironije i nesporazuma, koji uključuje koketiranja, manipulacije i ljubovanja uzduž i poprijeko, pa dalje preko čitavog niza peripetija, pri čemu tajne izbijaju na vidjelo, laži se razotkrivaju, zaruke raskidaju i sklapaju nove.

Gorka pilula društvene kritike lakše se guta kad je uvaljaš u romantični sirup

Smatran jednim od najvećih dramatičara engleskoga jezika, George Bernard Shaw napisao je tijekom iznimno plodne karijere 29 drama te nepregledan niz knjiga, eseja, članaka i kritika. Unutar tog opusa, Oružje i čovjek označilo je za njega ključnu prekretnicu: bio je to – nakon niza neuspješnih romana i prvih, polemički zaoštrenih drama koje su teško pronalazile put do pozornice – njegov prvi veliki komercijalni uspjeh i početak vedrije faze 'ugodnih komada', u kojima je društvenu kritiku vješto skrivao u zavodljivoj formi romantične komedije.

Prije njega napisao je tri djela koja je poslije svrstao među svoje 'neugodne komade', u kojima se, pod snažnim utjecajem Ibsena, prilično izravno obračunavao sa siromaštvom, eksploatacijom, prostitucijom, licemjerjem građanskog morala i položajem žena; bile su to polemične društvene drame koje publici nipošto nisu nastojale pružiti ugodu.

Kako podvaliti emancipaciju pod krinkom sretnog završetka

No s ovim komadom to se mijenja; društvena kritika ostaje, ali je sada skrivena u privlačnoj konstrukciji koju autor izvrće iznutra: publika dobiva ljubavni trokut, ratnog junaka, tajanstvenog stranca i sretan završetak, ali svaki od tih obrazaca služi rušenju očekivanja.

Taj spoj lake komedije, paradoksa i ozbiljne kritike postat će jedan od Shawovih zaštitnih znakova – pronašao je formulu koja će obilježiti njegov zreli teatar, u kojem uvodi takozvanu dramu rasprave – formu u kojoj dramski sukob ne počiva na fizičkoj akciji, već na sukobu ideja, stavova i argumenata.

U tom smislu Oružje i čovjek izravno navješćuje i Pigmaliona (1912.), njegovo najpoznatije djelo: u oba su ljubav, profinjenost i društveni položaj razotkriveni kao sustav naučenih uloga dok žena, koja bi prema pravilima žanra trebala biti predmet preobrazbe, postupno preuzima vlast nad vlastitim životom.

Bečki kič za balkanske skorojeviće

Poznat po izrazito detaljnim, narativnim didaskalijama – njegove su se drame u početku često tiskale i čitale kao književna djela prije nego što bi bile postavljene na pozornicu – Shaw daje izrazito precizan scenski opis interijera kuće obitelji Petkoff koji, tako, ne nalikuje ničemu što se može vidjeti na istoku Europe: napola je bogato-bugarski, napola jeftino-bečki.

Malkovich se drži toga (scenograf je Pierre-François Limbosch); scenografija je zamišljena kao vizualna satira: mješavina jeftinih tapeta, orijentalnih detalja, teških zavjesa, krznenih prekrivača i stilskog namještaja od teškog drva i svilenog tapecirunga – ova obitelj grčevito se trudi ostaviti dojam europske profinjenosti i 'civiliziranosti'. No Shaw ih neprestano demantira.

Glumci – Nenčo Kostov, Plamen Dimov, Eva Tepavičarova, Kremena Slavčeva, Irina Miteva, Hristo Petkov, Stojan Pepelanov, Konstantin Elenkov – svoje uloge igraju sa zanesenim uvjerenjem, dramatično, prenaglašeno, bajronovski plemenito i teatralno – bjegunac Bluntschli uspoređuje Sergiusa s Don Quixoteovim jurišom na vjetrenjače, što Malkovich, naravno iskorištava; Sergius neodoljivo podsjeća na dobrog viteza od Manche.

Malkovichev povratak staroj ljubavi

Kritičari Malkovichu – iza kojega su desetljeća redateljskog iskustva na američkim i europskim pozornicama – redovito priznaju sposobnost da iz ansambla izvuče izražajne i snažne izvedbe, kao i istančan osjećaj za ritam i mizanscenu, dok mu zamjeraju sklonost naglašenoj teatralnosti, groteski i fizičkom humoru, što ga katkad odvede prema prenaglašenosti ili farsi.

Bugarska produkcija Shawova komada Oružje i čovjek za njega predstavlja povratak tekstu s kojim vodi dijalog još od sredine 1980-ih, kada je istu komediju režirao na Broadwayu u zapaženoj postavi s Kevinom Klineom. Kritika ga je tada silno ishvalila, mada mu je malčice zamjerila estetsku neujednačenost i sklizanje u jeftinu karikaturu nauštrb Shawove suptilne autorske ironije.

Ovdje se to također događa: Malkovich suptilno upleće fizički teatar i stiliziranu glumu, gradeći neku vrstu koreografirane scenske igre u kojoj naglašena tjelesna ekspresivnost služi kao ključ za vizualizaciju dramskog sukoba između romantičarske poze i surovog realizma, inherentne Shawovoj drami. Shaw u didaskalijama daje upute: Sergius se paradno šepiri, Malkovich mu daje da hoda poput paradnog konja.

Ekspresan prelazak kazališnog klasika na desničarski pogon

Sve to nikako nije bez šarma, dapače; Malkovich se baš lijepo igra – dok u govoru zadržavaju privid realizma, likovi u kretnjama afektiraju parodirajući sami sebe, gotovo kao da sami sebe ismijavaju. Zvuk prati istu logiku kontrasta: zvučna slika svedena je na udaljen pjev ptica, pucnjeve i druge slične povremene efekte, ilustrativne ali u naravi silno sentimentalne i patetične – nasuprot izrazito gustoj mreži replika i vrtoglavim, visoko artikuliranim intelektualnim raspravama koje vode Shawovi protagonisti.

Tu je, nažalost, došao do izražaja tehnički problem, koji je za hrvatsku publiku donekle umanjio doživljaj čitave drame – rečenice koje pršte dosjetkama, ironijom i brzim retoričkim obratima u šturom prijevodu i s uglavnom rasparanim i neujednačenim ritmom pojavljivanja doduše jesu ispunile namjeru autora da se publici ne dopusti ni trenutka predaha, ali ponajprije zato što se morala namučiti pohvatati igru nadmudrivanja koja se odvijala na sceni.

Na sabotiranoj premijeri u Sofiji Malkovich je pred malobrojnom novinarskom publikom ustvrdio da je zahtijevati strogu povijesnu točnost od kazališne predstave 'zastrašujuće naivno' – prilično pomirljiv izbor riječi za ono što se zapravo dogodilo, a što bih ja nazvala zastrašujućom brzinom kojim je tekst star 130 godina postao bojno polje za nacionalističke obračune, kolektivnu netrpeljivost i otvoreni pokušaj cenzure umjetnosti. U Zagrebu Malkovich nažalost nije bio, ali da jest, bilo bi mu drago vidjeti da smo mi ovdje na njegovu predstavu reagirali lišeni (bar tog) povijesnog grča.