IVANA SIMIĆ BODROŽIĆ

'Između lijevih i desnih odabrala sam osamljenost'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 17.06.2014 10:42
  • Objavljeno 17.06.2014 u 10:42
ivana simić bodrožić

ivana simić bodrožić

Izvor: Pixsell / Autor: Jurica Galoic

U intervjuu za tportal.hr književnica Ivana Simić Bodrožić govori o svojoj novoj knjizi priča '100% pamuk', u izdanju VBZ-a, ali i velikom hitu 'Hotel Zagorje' te društvenom angažmanu i položaju žena u društvu

'Hotel Zagorje' prodan je u za hrvatske prilike fantastičnih 20 tisuća primjeraka, osjećate li pritisak zbog toga ili možda smatrate da je to fenomen koji se više neće ponoviti u vašoj spisateljskoj karijeri?

Pitanje je za mene malo nezgodno formulirano, tako da ako odgovorim kako vjerujem da će se moje knjige uvijek sjajno prodavati, to se može tumačiti samo kao samodopadnost i arogancija. S druge strane, ako kažem da sam uvjerena kako je određeni uspjeh u mojoj karijeri incident i da se više nikada neće ponoviti, ispada da ni sama ne vjerujem u to što radim te da radije pristajem za svoje postignuće odgovornost prebaciti na nekog drugog ili na okolnosti. Onda je valjda isto i s neuspjehom. Dakle, moj odgovor je: želim pisati dobre knjige.

Što se događa s filmskom adaptacijom na kojoj radi i Jasmila Žbanić?

Proces nastajanja tog budućeg filma ili, za početak, scenarija, posve je drugačiji od procesa u kojem nastaje roman. Na njemu radi više ljudi, a ispalo je da smo svi nekako razmješteni i zauzeti s drugim, raznim projektima. Trenutno su se u priču uključili i neki novi, mladi, talentirani ljudi, a ja vjerujem da će do filma doći u trenutku kada se iz priče iskristalizira ono najbolje za medij filma. Nedavno smo prošli na jednom međunarodnom natječaju unutar Sarajevskog filmskog festivala koji se bavi projektima u nastajanju, bira i prepoznaje one s potencijalom. Sada nam je to u fokusu.

'100% pamuk' je vrlo aktualna zbirka priča, događa se u suvremenoj Hrvatskoj. Kakvo je stanje društva kod nas i koje
ste konkretne pojave obradili u svojim pričama?

Ispalo je tako da se knjiga najviše bavi položajem žena u današnjem hrvatskom društvu, ali ne na onaj tendenciozan način da sad svima želim reći kako nam je loše. Radi se, prije svega, o unutarnjim promjenama junakinja, rubnim situacijama između spavaće sobe i kuhinje, preko dječje, koje dugo vremena vode do tihih, unutarnjih pobuna. Kao i obično, takve pobune ne prolaze baš najbolje u jednom patrijarhalnom sistemu, ali baš su one te koje pokreću društvo. Ima tu još i straha, neprežaljenih ljubavi, stajanja pred zidom, djece, muževa, ljubavnika, gaćica, ali i smijeha.

Ženske sudbine i društveni položaj su u centru vaše pozornosti u ovoj zbirci. Koji su posebni izazovi za žene u društvu i smatrate li da smo uopće dovoljno osviješteni po tim pitanjima?

Viša razina svjesnosti - tako bih možda nazvala najveći izazov. Jer ima nešto podlo u načinu kako su stvari postavljene. Danas se mnogim modernim ženama podrazumijevaju prava i položaji koje imaju, da im je čak pomalo gadljivo, ispod časti nazivati se feministkinjama. Međutim, da nije bilo onih koje su riskirale živote prije samo stotinjak godina, a tad je proces tek započeo, tada ni ograđivanje od feminizma ne bi bila stvar izbora. Mislim da mnogi to ne shvaćaju. Dakle, izazov bi bio osvrnuti se oko sebe, a pogovoto iza sebe, kao i preko ove naše ograde, to potiče sjajne stvari. Shvaćate da možete i smjete željeti puno više od onoga što vam je u ovom društvu i sustavu namijenjeno.


U naslovnoj priči počinjete s iskrenim prikazom ženskog tijela i zdravstvenih problema, suočavate čitatelja odmah i sa ženskim tijelom i sa ženskom seksualnošću. Slika koju nudite značajno je drugačija od marketinškog ideala mršave manekenke, insistirate na stvarnosti?

Mislim da su se i slika seksualnosti i slika ženskog tijela u medijima, posebno reklamama i filmovima, toliko odvojile od stvarnosti da sada egzistiraju na nekom vlastitom, artificijelnom nivou, potpuno neovisne od nas. Jaz koji se stvorio između naših osjećaja i onoga čime smo okruženi zapravo je ponor frustracija. Ne možemo ga nikako prijeći, naprosto je nemoguće, tako je to osmišljeno, ali smo samo k tome usmjereni, tako da smo zaboravili brinuti o sebi, slušati vlastite osjećaje i tijelo. Zato se više ne može pisati, ili se teško može, o seksualnosti, koja je usko povezana s ljubavlju, o tijelu koje je, u svakom svom obliku, usko povezano s ljepotom. Ja ne želim nuditi nikakvu sliku, želim pisati o onome što dolazi iznutra, što izlazi napolje unatoč zatrpanosti dubokim osjećajem srama jer smo tako stvarni.

U nekoliko priča bavite se odnosom kćeri i majke, čini se više iz perspektive kćeri. Što vas fascinira u tom odnosu?

Fascinira me ta spirala nesreće i trpljenja koja se prenosi s generacije na generaciju. Činjenica da u jednom trenutku moraš 'ubiti majku' kako bi se mogla emancipirati od onoga što ti je nasljeđe namijenilo. To je valjda najteži proces, s obzirom na usađen višak odgovornosti prema svima koje majke prenose kćerima. Nijanse u odgoju koje su formativne. Preuzimanje i zamjena uloga, način na koji u jednom trenutku u ogledalu umjesto sebe, vidimo svoje roditelje. Velika je to tema kroz koju se mogu prelomiti i odnosi u društvu i osobne priče.

Kakva su vaša iskustva kao žene i spisateljice u medijima i medijskom posredovanju ženske slike? Je li vam se dogodilo da vas netko gleda kao 'lutkicu' ili ste kao autorica doživjeli rodnu diskriminaciju neke druge vrste? Koliko se kod nas uopće prepoznaju raznoliki način neravnopravnog tretiranja žena, nije valjda da se sve svodi na, što isto ne treba zanemariti, razlike u plaćama za isti posao?

Ista kao i većine žena. Da ne teoretiziram previše; nitko se nije ni jednom riječju osvrnuo kada je u najčitanijem dnevnom listu izašao članak o tome kako su odjevene hrvatske političarke, kakve pramenove imaju na kosi, nose li kostime prikladne njihovu obliku tijela. Ton se mijenjao od pohvalnog prema podrugljivom. U istom tom tjednu tadašnji istarski župan je prilikom neke proslave u polupijanom zanosu razderao svoju majicu na grudima i tako razdrljen šetao okolo, dok su ga drugi tapšali po ramenima. Percipiran je kao malo luckast i simpatičan. Na saboru HDZ-a političarkama je sugerirano dokle smije sezati duljina suknje, kao i visina potpetice na cipelama. Trebam li dodati još nešto? Tog sam se sjetila na prvu, primjera ima koliko hoćete. Razlika u plaćama je samo manifestacija sveukupnog stanja i odnosa prema ženama.

Često istupate oko aktualnih pa i političkih tema, poput referenduma o braku, dvojezičnih ploča u Vukovaru, građanskog odgoja u školama itd. Znalo vam se dogoditi i da vas prozivaju zbog izrečenih stavova, i s lijeva i s desna. Kako se nosite s time, a što vas potiče na javni angažman?

Vrlo je jednostavno, ustvari, nešto mi se dogodi u stomaku kada čujem ili vidim određene situacije koje me okružuju i jedni način da budem bolje jest da sjednem i napišem nešto. Što se tiče lijevih i desnih, ja sam se opredijelila za neku vrstu dobrovoljne osamljenosti, iako 'lijevi' svjetonazor osjećam bliskim jer je temeljen na humanim idejama ravnopravnosti i progresa. Ali, to su samo ideje, a mi ovdje imamo stvarne ljude, koji su često ili nepametni, ili kompromitirani, ili im je samo stalo do toga da se kite idejom, a sami nemaju kapaciteta ni intelektualnog ni emocionalnog da bi shvatili i razumjeli stvarnost. Tako da, iza sjajnih ideja mogu stajati neljudi, kao što se ponekad zna dogoditi da iza loših i manjkavih ideja stoje u suštini dobri, ali neosviješteni ljudi. Ponekad imam dojam da kada biste pitali neke 'napredne i osviještene' ljevičare što napraviti sa svom tom stokom koja ništa ne razumije i samo galami, ne bi se ponijeli puno plemenitije od groznih nacionalista.




Kako ste vi doživjeli poplave u Slavoniji te BiH i Srbiji? Čuo sam zanimljivo pitanje u vezi poplava - a što bi bilo da su se dogodile, recimo, 1992. ili 1993?

Što se tiče poplava, bilo bi još bolje, ako su već morale, da su se dogodile '90, jer do '93. već bi bilo prekasno. Iako, treba malo pozornije promatrati ljudsku prirodu, znate, lako je biti solidaran tri dana, kao i kada vas solidarnost ni na što ne obvezuje, osim da od sebe date ono što vam ionako ne treba. Ali u svakom slučaju, pozitivno je što je suosjećanje i ljudskost prvi put nakon dugo vremena prešlo granicu, to nam svima treba.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi