FUISOVE PUTOPISNE REPORTAŽE

Između dva rata, na dva kotača

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 14.03.2012 14:45
  • Objavljeno 14.03.2012 u 10:22
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Knjiga Franje M. Fuisa 'Putopisne reportaže - Biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju', u izdanju Matice hrvatske, ogranaka MH i HND u Virovitici možda je još jedan korak prema nekom budućem objavljivanju kritičkoga izdanja sabranih djela Fra Ma Fua, što je pseudonim Franje M. Fuisa, vjerojatno najslavnijega hrvatskoga međuratnoga novinskoga reportera

Naime, Fuis je bio žurnalist s očitim literarnim darom, a činjenica da je njegovo pisanje u novinama bilo kasnije pretiskivano, uglavnom sporadično, u ukoričene formate ukazuju na to da je njegov literarni valer ipak bio onaj presudan višak vrijednosti koji je, kako tako, sačuvao njegovo djelo za razliku od pisanja mnogih drugih vrijednih novinarskih pregalaca čije djelo nije bilo naknadno fiksirano nego je uglavnom padalo u zaborav već sa slijedećim izdanjem glasila u kojem su radili.

Tu se odmah pojavljuje jedan naoko čudan paradoks: u izdanju o kojem je ovdje riječ mnogo je duži popis literature o Franji Fuisu negoli popis objavljenih djela istoga autora. U ovoj posljednjoj knjizi pak sabrane su reportaže objavljivane u zagrebačkim Novostima od srpnja do prosinca 1934. koje je znalački izabrao i za tisak priredio i uputan pogovor napisao Ivan Zelenbrz.

Fuisiove socijalno fundirane reportaže, uz poznatu seriju 'Niz strminu bijede' kada se, preodjeven u skitnicu (što njemu nipošto nije bilo strano ako se uzme u obzir da je već 1921. godine prekinuo školovanje u Virovitici i pridružio se cirkuskoj družini i s njom obišao Bugarsku, Tursku i Grčku,) nastale su tako da se uvukao među zagrebačke prosjake i beskućnike te s mnogo suosjećanja opisao sve crnilo i bijedu njihove svakodnevice. S tom serijom zapisa u vezi je i njegova reportaža iz 1937. naslovljena 'Hotel'.

U reportaži 'Slama' opisao je stravičnu smrt skitnica u požaru improvizirane nastambe na rubu grada. Reportaže u predmetnom izdanju prave su, danas bi se reklo, framafuovske; autor se otisnuo u to depresijsko doba biciklom i prešao po prašnim cestama, blatnjavim puteljcima, prokopima i bogazima malne pol Hrvatske. Pritom je u toj njegovoj, zapravo, džeklondonovskoj avanturi, sve zabilježeno reportažno sjetno, pa već onda i pomalo starinski, nekim stilom socijalnog realizma. (Ne socrealizma, tada se za to još nije znalo.)

MH Virovitica

MH Virovitica

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Zapaža on tako znamenitosti, danas neke već pomalo zaboravljene, kao što je Gupčeva lipa u Stubici, ali uvijek i ponajprije tzv. maloga čovjeka, pa će tako zapisati da je spomenuta lipa 'mjesto na kojem se nedjeljom sastaju zemljom izmučeni ljudi da si među sobom ispričaju sve tegobe svoga života. Poslije i prije mise sluša stara divovska lipa spominjanje jednoga doba u kom na jednoj rali slabe iscrpljene zemlje mora živjeti i do dvadeset duša. To je ovo vrijeme sada.'

U Krapini pak primjećuje da ga zagledaju onako živopisno odjevena, s njegovima 'kotačem' kao raritetna namjernika. 'Tko je uostalom i vidio da kakav stranac dođe u mirnu Krapinu s hlačama kao Turčin i s bijelom arbanaskom kapom na glavi… Kao neko čudovište koga bezuvjetno mora krapinski pandur legitimirati - na neobično učtiv način – pred samim spomenikom dra Ljudevita Gaja i usred dobro polivenoga trga – koji je srećom gotovo uvijek prazan.'

U opisu općega ozračja u kojem se događaju njegove reportaže Fuis često poseže za okolišnom metaforikom, simbolikom pejzažnih opisa i u tome je pravi majstor. Primjerice kada ide u posjet rudarima ugljenokopa pod Ivančicom zapisuje da je 'sredina ljeta, a noć naliči na kasno jesenje povečerje u kojem čovjek i pokraj najbolje volje ne može ništa vesela pomišljati… I onda tamo u ravnici Ivanačkih polja, prema Bednji, počimlje predigra jednoga života, teškog mukotrpnog života onih ljudi što duboko dolje u podzemlju, kopajući ugalj zarađuju svoj svakidanji kruh'… Reportažu završava opisom povratka rudarskih svjetiljki kako u ritmu umornih koraka mistično giblju po poljima ponovno čineći veličanstvenu bakljadu svome životu.

A onda se razilaze i traže svoje siromašne domove. Fuis im kaže: 'Sretno! Dragi dobri crni ljudi!' Danas u cijeloj Hrvatskoj nema ni jednoga aktivnoga rudnika. A ako kao nekad postoje tzv. povijesne čitanke, taj bi tekst svakako treba imati mjesta u njima. I ne samo taj tekst već i najveći dio Framafuovih svekolikih reportaža. Posebice onih koje su popraćene njegovim fotografijama jer je bio i veoma talentiran fotoreporter. Nažalost, danas njegove fotografije viđamo uglavnom u nekvalitetnim presnimkama pa bi svakako trebalo poraditi na traženju originala ili negativa, iako se danas u Hrvatskoj ne vodi dovoljno ozbiljna briga o fotografskoj baštini. Primjerice, u knjizi urednika Vaclava Maceka 'Povijest europske fotografije 1900-1938.', u prvom svesku enciklopedijskog izdanja o fotografskoj umjetnosti u Europi tijekom 20. stoljeća, u članku o hrvatskoj fotografiji autor poglavlja Želimir Koščević uvrstio je i fotoreportera Franju Fuisa u red ponajboljih fotografskih umjetnika tog razdoblja.

A sve je u Fuisa počelo s izraženim osjećajem za kreativnu skitnju, jer oduvijek je u njemu očito bilo nešto što ga nezadrživo naprijed kreće. Na više mjesta u opisuje taj svoj sindrom dubokoga nemirenja sa statičnošću i najsretniji je kada mu na leđima lagano skakuće ruksak s rubljem, papirom i fotografskim aparatom. Nije mu bilo važno kako putuje, pješke, biciklom, motorkotačem ili čak zrakoplovom, kao što je bio onaj enedehazijski Potez 25 što je u listopadu 1943. prekrcan pao negdje u šumi Preka kosa kod Plitvica, a pri Fuisovu tragičnome pokušaju da se s još trojicom i kompletnom snimateljskom opremom prebaci u partizane. Ali, bio je to let bez povratka i bez ratnih reportaža.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi