KNJIGA 'NOVA ODISEJA'

Izbjeglička realnost iz pera prvoklasnog istraživača

  • Autor: Mija.Pavlisa
  • Zadnja izmjena 17.01.2017 10:42
  • Objavljeno 17.01.2017 u 09:42
Patrick Kingsley

Patrick Kingsley

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Tom Kingsley

Što u stvarnosti znači 'izbjeglička kriza'? Kako doista izgleda ilegalno putovanje od Sirije ili središnje Afrike do Europe? Zašto, unatoč svemu, ljudi masovno već godinama odabiru rizik takva putovanja? Što bi europska politika trebala učiniti da se kriza počne rješavati ili da se njome makar pokuša upravljati? O svemu tome – o stvarnosti koja se valja iza političke demagogije i papirnatih, neučinkovitih rješenja – u svojoj knjizi 'Nova odiseja: Priča o europskoj izbjegličkoj krizi' piše Guardianov novinar Patrick Kingsley.

Gumenjaci prekrcani izbjeglicama između turske i grčke obale; ribarski brodovi s nekoliko stotina natiskanih ljudi između Libije i Lampeduze. Bijeg od ISIL-a i Assada, od terora talibana i afričkih diktatora. Razoreni domovi, raseljene obitelji, nesigurnost i opasan, ilegalan put u Europu. Izbjegličke kvote, žilet žice, migrantske politike i pitanja o suživotu. Sve to mjesecima nije više u središtu zapadnih, pa i hrvatskih medija. Povremeno neki događaj: nove smrti na Sredozemlju, smrzavanje u kampovima, terorist stigao balkanskom rutom, podsjeti da migrantska kriza još intenzivno traje. Ali, javnost se lako zasiti, užasne priče u medijskoj mašineriji brzo postaju dosadne i istrošene. 'Globalna ravnodušnost' – tako je tu pojavu nazvao papa.

Istina, u odnosu na prošlu godinu broj migranata se smanjio, utapanja su rjeđa, kaos na granicama se utišao, a europske su zemlje, nakon dugog natezanja, pristale na kvote prihvata. No, ljudi i dalje, masovno – u stotinama tisuća – bježe iz Sirije, Afganistana, afričkih zemalja. Put u Europu i dalje uključuje dane i dane pješačenja, mogućnost utapanja na moru, skrivanje, pljačke, silovanja i druge opasnosti. Nema naznaka da će u budućnosti biti drukčije. Jer, ništa se bitno nije promijenilo na mjestima s kojih ti ljudi odlaze, a niti ovdje kamo dolaze. Politika koja je svojom pasivnošću i sljepoćom dijelom i izazvala izbjegličku krizu nije promijenila smjer: vrte se slična rješenja, a savjest umiruje sporazumima, jačim nadzorom granica i obrazovnim programima. Prvoklasno istraživačko novinarstvo Kako se na terenu odražava ta politika? Što u stvarnosti znači 'izbjeglička kriza'? Kako doista izgleda ilegalno putovanje od Sirije ili središnje Afrike do Europe? Zašto, unatoč svemu, ljudi masovno već godinama odabiru rizik takva putovanja? Što bi europska politika trebala učiniti da se kriza počne rješavati ili da se njome makar pokuša upravljati? O svemu tome – o stvarnosti koja se valja iza političke demagogije i papirnatih, neučinkovitih rješenja – u svojoj knjizi Nova odiseja: Priča o europskoj izbjegličkoj krizi piše Patrick Kingsley. Taj mladi novinar (rođen 1989.) dosada je izvještavao iz mnogih bliskoistočnih i afričkih zemalja a, prije najvećeg izbjegličkog vala, imenovan je specijalnim izvjestiteljem za migracije britanskog Guardiana.

Spašavanje djeteta

Spašavanje djeteta

Izvor: Reuters / Autor: Giorgos Moutafis

Ne samo da je boravio u mnogim tzv. kriznim zemljama, već je pratio izbjeglice te sam putovao – iako naravno imajući u džepu uvijek kao adut britanski pasoš – nekim od glavnih migrantskih ruta za Europu. Uz njega, još je nekolicina zapadnih novinara i fotoreportera prošla isto iskustvo, a njihovi su tekstovi, fotografije i knjige najdragocjenija svjedočanstva o najvećem migracijskom valu nakon Drugog svjetskog rata. Oni su ključni posrednici koji prenose iskustva migranata, onih koji nemaju mogućnost da sami, izravno ispričaju svoju priču u zapadnoj javnosti. Kako bi izbjegao opasnosti koje nosi takvo 'posredovanje' tuđeg iskustva, Kingsley se drži temeljnog novinarskog pristupa: puno istražuje, sve provjerava, rasvjetljava priču iz različitih kutova i stišava svoj glas kako bi se mogao čuti glas drugoga. Njegovi komentari o izbjegličkoj krizi i političkim rješenjima proizašli su iz stanja na terenu, dok mu je posebno stalo da cijelu situaciju prikaže upravo iz optike samih aktera: najprije izbjeglica, zatim i krijumčara, volontera i drugih. Ukratko, Nova odiseja predstavlja prvoklasno istraživačko novinarstvo, ozbiljan terenski rad i profesionalizam koji zapravo znači 'živjeti za svoj posao'. Kingsley spada među one mlade reporterske lavove kakvih je ostalo vrlo malo, s obzirom da je istraživačko novinarstvo kao takvo (terenski rad, potraga za stvarnim pričama i sl.) danas planetarno ugroženo. Većina zapadnih mainstream medija bavi se uglavnom praćenjem i reklamiranjem dominantnih politika, dok se mnogi od onih što se predstavljaju kao novinari zadržavaju na pervetitskim igrama u medijskom simulakrumu, daleko od stvarnosti. Nije stoga čudno da je Kingsleya netko nazovao (a on se time pohvalio u knjizi) mladim Robertom Fiskom, legendarnim dopisnikom koji od sredine 1970-ih izvještava za zapadne medije s Bliskog Istoka.

Izbjeglica može postati svatko od nas U središtu Nove odiseje je putovanje jednoga čovjeka, Sirijca Hashema od njegova doma u blizini Damaska do Skinnskatteberga u Švedskoj. Njega je najprije zatvorila i mučila Assadova vojska, dok su jačali ekstremisti i zemlja tonula u kaos, pa se zatim s obitelji jedva uspio preseliti u Egipat. Kad je tamo za izbjeglice iz Sirije situacija postala neizdrživa (ostali su bez viza, mogućnosti zapošljavanja i školovanja) i kad je splasnuo polet 'arapskog proljeća' a regija se preobrazila u zonu opasnog življenja, Hashem odlučuje otići još dalje. Morem ilegalno prelazi u Italiju i zatim kroz Francusku, Njemačku, Dansku putuje do Švedske.

Kombi s migrantima kod Novske zaustavljen je usred noći, a u njemu su pronađeni natrpani i iznemogli te promrzli migranti

Kombi s migrantima kod Novske zaustavljen je usred noći, a u njemu su pronađeni natrpani i iznemogli te promrzli migranti

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Soban/PIXSELL

Sprijateljivši se s njime u Egiptu, Kingsley ga prati tijekom cijelog izbjegličkog puta. Hashem putuje sam, obitelj čeka u Egiptu da se on probije do sjevera, dobije azil i mogućnost da mu se oni legalno pridruže. Hashemov je poduhvat za Kingsleya herojski, nalik onome Enejevu. Pa, ipak on nije 'borac za slobodu ili superheroj', već 'obični Sirijac', a njegovim 'stopama svatko od nas može jednog dana kročiti'. Tu središnju priču o Hashemovu putu upotpunjuju u knjizi mnoge epizode s putovanja drugih stvarnih osoba (ne tek izbjeglica s brojem) morem i kopnom od središnje Afrike preko Libije do Italije, ili od Turske do Grčke pa dalje balkanskom rutom, kao i brojni susreti s aktivistima, policijom, vladinim službenicima, krijumčarima. Priča o izbjegličkoj krizi ispričana je kompleksno, iz više različitih optika, i izrazito dokumentaristički, s mnogo zanimljivih detalja, poput cijena krijumčarenja, opisa operacija ukrcavanja u brodove, prelaska balkanskih granica, izbjegličkih postaja i međusobnih odnosa. Mediteran i more Sahare Mnogo toga o čemu Kingsley piše nećete naći u banalnim agencijskim izvještajima što se perpetuiraju po medijima ni kolumnama navodnih stručnjaka za temu. U njegovoj se knjizi kristalizira cijeli jedan skriveni svijet tisuće obespravljenih i ustrašenih ljudi u bijegu, da bi se zatim pokazalo koliko je važno promijeniti smjer krovne europske izbjegličke i migrantske politike. Jedna od takvih 'skrivenih' točaka koje Kingsley rasvjetljava je putovanje 'drugim morem' koje prethodi prelasku Sredozemlja i o kome Europljani vrlo malo znaju, morem Sahare, za mnoge Afrikance podjednako pogibeljnim i opasnim. Na putu do libijskih obalnih gradova, krijumčarskih meka i polazišta većine tura prema južnoj Italiji, mnogi migranti trebaju proći kroz pustinju, i to najčešće u krijumčarskim karavanama izloženi džihadistima, pljačkama i nasilju, kao i kaosu libijskoga građanskog rata. Za mnoge od njih to 'drugo more' može postati grobnica, jednako kao i Mediteran.

Sirijski užas izvan Sirije Na mnogim se mjestima u knjizi pobijaju uobičajene predodžbe o izbjegličkoj krizi i dokazuju neadekvatnost službenih europskih politika. Tako npr. Kingsley kritički piše i o stereotipnoj podjeli na tzv. prave izbjeglice iz ratne zone poput Sirije i ekonomske migrante za koje se često smatra da 'žele parazitirati na sustavu europskih beneficija' pa ih se deportira natrag u njihove zemlje. U stvarnosti je život u mnogim od tih zemalja jednako 'sirijski' surov i besperspektivan, kao u Eritreji iz koje dolazi četvrta najbrojnija skupina migranata (nakon Sirije, Afganistana i Iraka).

Zemlja u kojoj je od osamostaljenja početkom 1990-ih zavedena diktatura ('najizopačenija diktatura na kontinentu') pa vojni rok traje neograničeno, ne rade sveučilišta ni mnoge druge institucije, zabranjeno je slobodno kretanje, dok je nasilje i siromaštvo svakodnevica… – i nije mjesto na kojem se želi ostati. Autor također upozorava da mnoge europske mjere nemaju utjecaja na stanje na terenu, a neke, poput ukidanja programa Mare Nostrum i promjene regulativa za nadzor na moru, čak smanjuju mogućnost spašavanja. Često su presudne akcije lokalnog stanovništva, poput onoga na grčkim otocima koje je samo organiziralo pomoć izbjeglicama. Postoje i druge pojedinačne inicijative, poput one jednog Austrijanca koji besplatno prevozi izbjeglice skrivene u svome autu preko mađarsko-austrijske granice pa pokrajinskim cestama bez patrola do Beča. Promjena smjera izbjegličke politike Na više mjesta u knjizi Kingsley kritički piše i o fokusiranosti političara na lov na krijumčare, smatrajući da to 'zamagljuje prave razloge zašto bi ljudi riskirali život', a oni su – ratovi i diktature. Dok se razbija jedna krijumčarska mreža, nastaje druga. Jednostavno, 'postoji stalna potražnja', a politika stroge kontrole morskih i kopnenih granica samo podupire formiranje novih ilegalnih i opasnih alternativa. Sve to navodi ga na sljedeći zaključak: 'Trenutačni europski pristup migraciji nikome ne koristi. Ni izbjeglicama koji će se nastaviti utapati u Egejskome moru i gušiti u stražnjem dijelu krijumčarskih kombija. Ali ni Europljanima koji u svojem odbijanju da priznaju neizbježnost situacije čine stvari koje su puno kaotičnije nego što bi trebale biti'. Prije negoli nestanu razlozi njihova bijega, rješenje je nalaženje 'legalnih mehanizama da veliki broj izbjeglica sigurno dođe u Europu'. Takav je stav proizašao iz iskustva, iz predanog praćenja teme i putovanja s izbjeglicama. Iza njega ne stoje ni stranačka agenda ni osobni interes. Sve u svemu, iz Sirije i Eritreje, s Bliskog Istoka i iz Afrike ljudi bježe svakodnevno, i nema ozbiljnog signala koji bi nagovijestio da će se to u budućnosti zaustaviti. Možete se praviti da se to ne događa, pribjeći spasonosnoj „globalnoj ravnodušnosti“ koja oslobađa osjećaja krivnje, ali izbjeglička kriza traje i trajat će i dalje. Prije ili kasnije trebat će se iznova suočiti s time da dominantni europski pristup treba radikalno promijeniti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!