NOVA GAVELLINA PRODUKCIJA

Ima li Lede?

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 17.01.2011 15:25
  • Objavljeno 17.01.2011 u 11:00
leda NASLOVNA

leda NASLOVNA

Izvor: Promo fotografije / Autor: Gavella

Bilo bi sasvim prihvatljivo da problem nove produkcije Dramskog kazališta Gavella ostaje samo na činjenici pojavljivanja i konkretnog utjelovljenja onoga što bi trebalo ostati skriveno, nešto kao srce tame, dno bunara žudnje ili fokus narativnog 'ambisa'. Prema autorovoj želji, a nju, iako je riječ o Miroslavu Krleži, nije toliko teško iščitati, Lede u 'Ledi' ne bi trebalo biti, ali kad režira Boris Svrtan, nje itekako ima

Sva je putena i meka, zaista je mlada, čak se valja u prozirnoj haljinici po salonima ove salonske komedije, a na kraju odlazi s kavalirom iz sasvim druge priče. Nogometašem, naime. I eto kako se povijest ponavlja, kako se čitaju klasici i kako se misli dramska književnost, štoviše – njezini domaći vrhunci.

No ono po čemu je 'Leda' sasvim posebna - točnije sve ono po čemu ovaj komad jest problematično mjesto ne samo najpoznatije domaće dramske trilogije, nego i cijelog dramskog opusa jednog od najvećih koji su se ovdje dohvatili pera – toga u ovoj 'Ledi' ipak nema. Nema najprije humora i kozerije, a sporadičan smijeh iz gledališta se čuje ne kao reakcija na replike, nego gotovo u pravilu kao posljedica najobičnijih gegova i grimasa. To je vjerojatno takozvano glumačko kazalište, ono koje sanjaju glumci kad (ili da) im režira glumac, ali onda nema velike razlike između glembajevske trilogije i 'Crne Guje'.

Gavella

Gavella

Izvor: Promo fotografije / Autor: Gavella

Međutim, ovakva Leda čak ni glumcima nije učinila uslugu jer nitko iz ansambla Gavelle njome nije profitirao. Kako je podjela pola posla ili se barem samo tako kaže, Ozren Grabarić kao Oliver Urban i Franjo Dijak kao slikar Aurel te Bojana Gregorić Vejzović kao Melita i Jelena Miholjević kao Klara, ženski dio isprepletenog četverokuta, činili su se logičnim i donekle točnim rješenjem. Međutim, od njihovih kvaliteta ostalo je malo, dok im je medvjeđa usluga režije donijela samo to da su upravo njihove mane izašle na vidjelo. Nevjerojatno, ali istinito, nakon ove predstave može se zaključiti da Grabariću ne leži gransenjerska gesta s gomilom kompliciranog teksta i da Franjo Dijak ne može dulje od pet minuta biti egzaltirani pjetlić, dok svi ostali, točnije sve ostale, ne vrijede ni spomena. A nije baš tako, jer Jelena Miholjević jest glumica koja poznaje strast kad zna zašto to radi, a Bojana Gregorić ipak nije samo lice i tijelo s TV ekrana. To što zaista svi, osim Janka Rakoša u ulozi sasvim prizemno jasnog Klanfara, zvuče loše, ne treba pripisati konceptualnom pristupu, novom režijskom viđenju teksta koje 'lošom glumom' želi prikazati koliko svi skupa, i danas kao i između dva (ona prva dva) rata, 'loše glumimo'. Istina je puno jednostavnija - to je jednostavno režijski loše i nedomišljeno.

Čega još u 'Ledi' nema? Nema prikrivenog feminizma, jednog od dokaza protiv navodne mizoginije njezinog autora. Taj feminizam nije, naravno, moderan, ali je stvaran. Manifestira se u naznakama ženske solidarnosti i moralne nadmoći, intelektualne snage i rječitosti. Između muškog defekta i ženskog afekta, iako dopušta Aurelu njegove egzaltacije, a Urbanu cinizam čak i trenutak nakon što zakopča rasporak iznad svoje drage prijateljice još iz ranih dana, autor ovdje ipak bira žensku stranu. Zato se njihovoj zaluđenosti, kratkotrajnoj Klarinoj ili nešto malo dubljoj, ili tek duljoj, Melitinoj, više vjeruje. Emocionalna snaga Melite i Klarina realistična proračunatost u pomirenosti sa sudbinom dobro uzdržavane gospođe slikara bez talenta, nasuprot cinizmu, površnosti i nezainteresiranosti muških, i jest ono što 'Ledu' u trilogiji čini drukčijom. 'Gospoda Glembajevi' su presjek jednog sloja, 'U agoniji' mučna potraga za osobnim integritetom, a 'Leda' je nešto nakon skandala, bankrota i samoubojstva – karnevalski ringišpil mehaničkog upražnjavanja intimnih veza, buržoaski ljubić s egzistencijama kojima bi ono najgore što im se može dogoditi bilo da postanu realne.

Na koncu, i moralne krize u ovakvoj 'Ledi' nema onoliko koliko bi je trebalo biti jer ona ipak mora biti salonska predstava, povijesno neobaviještena u svojoj potpuno pogrešnoj želji za autentičnošću. Pritom ni sama nije autentična jer ne poštuje ni napisano dok mu se klanja. Dramaturškim prekrajanjima, koja zbog nenavedenosti te funkcije u programskoj knjižici po logici stvari mogu biti pripisana samo redatelju, dolazi do nelogičnosti što se pokušavaju prikriti banalnim scenskim doslovnostima.

Jedino čega zaista ima je kritika umjetnosti, obznana i dokaz njezine potrošnosti, nesuvislosti i nepotrebnosti. Ali ne slikarstva jer to ostaje samo u tekstu, nego dramske umjetnosti.

Gavella

Gavella

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Prazni okviri preteške i komplicirane scenografije Miljenka Sekulića, zbog koje promjene scenskog dekora zaista kazališno traju dugo, odrađuju i više od Urbanovih riječi o svakom bivanju na pozornici kao nižoj vrsti strasti. Kad bi se one, na koncu, mogle zaista i čuti tako da se razumiju na pravi način, u tekstu koji je na pozornicu izašao tek kao loš surogat lektire.

Dakle, Lede definitivno ima, izvan kazališta i više nego u njoj. Ali ne radi se predstava valjda zato da se dokaže da je san mlade Hrvatice udati se za nogometaša, kad je već mali slikarski obrtnik zauzet. A na to se, sudeći po svemu, svodi Svrtanovo 'preuzimanje inicijative'. Nakon svega toga, čini se da bi bilo bolje čak i da je svoj krležijanski niz u Gavelli nastavio Zlatko Vitez

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi