VITOMIRA LONČAR:

'Financiranje kulture svodi se na model tržnice'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 05.04.2013 15:14
  • Objavljeno 05.04.2013 u 12:55
Akcija 155+, Vitomira Lončar

Akcija 155+, Vitomira Lončar

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Kulturna vijeća su postavljena naopačke i ne funkcioniraju, što potvrđuju brojni primjeri iz prakse, zaključeno je na tribini u KIC-u, na kojoj se pod vodstvom moderatorice Danijele Stanojević raspravljalo o aktualnim problemima i promjenama koje donosi nova zakonska regulativa na području hrvatske kulturne politike

Kako stoji u najavi tribine, promjene zakonodavnog okvira su prema mišljenju stručne, ali i šire javnosti prošle kroz nedovoljno kvalitetnu javnu raspravu te su stoga pozvani svi zainteresirani da se uključe i ponude svoja razmišljanja o načinu odlučivanja u kulturi.

No pozivu se nije odazvalo puno kulturnjaka, što može upućivati na nezainteresiranost i opću letargiju u kulturnom sektoru te na manjak volje i povjerenje u mogućnost promjene sustava. Ipak, u raspravi se progovorilo, osim o kulturnim vijećima, i o svim drugim najbitnijim problemima hrvatske kulturne politike, od klijentelizma i sukoba interesa do nepostojanja adekvatne evaluacije i autoevaluacije te velikog nesrazmjera u financiranju kulturnih institucija i nezavisne scene.

Može se reći da je poseban revolt izazvao tekst Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima koji je prošle godine nakon vrlo kratkog internetskog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću na web stranicama Ministarstva kulture, kako je rečeno na tribini, ubrzo poslan u redovnu proceduru, usprkos tome što se dio kulturne javnosti nije slagao s predloženim promjenama.

Naime tekstu su upućeni brojni prigovori, a čak se smatralo da ozakonjuje sukob interesa, odnosno da će još više pogodovati određenim institucijama.

Na tribini su sudjelovali Vitomira Lončar, producentica i ravnateljica Male scene, Nina Obuljen Koržinek, istraživačica iz Instituta za međunarodne odnose te bivša državna tajnica u Ministarstvu kulture za vrijeme mandata Bože Biškupića, i Sanjin Dragojević, profesor kulturne politike na Fakultetu političkih znanosti, koji su svaki iz svog ugla rasvijetlili dio problema hrvatske kulturne politike.

Objašnjavajući važnost kulturne politike, Vitomira Lončar osvrnula se na njena tri dijela – zakonodavstvo, financiranje i planiranje i odlučivanje, koji je najvažniji instrument kulturne politike, no u Hrvatskoj do danas nije pronađen adekvatan model. Po njenom mišljenju, početkom devedesetih inauguriran je tzv. ad hoc model planiranja i odlučivanja koji karakterizira pogodovanje osobnim interesima, zatim klijentelizam te petrificiranje trenutačnog stanja, a do danas se zadržala 'najgora moguća varijanta – spoj tradicionalnog odlučivanja, poznatog iz socijalizma, kada se odlučivalo na razini SIZ-ova, i ad hoc varijante, koja pogoduje interesnim skupinama'.

'U hrvatskoj kulturnoj politici postoji nekoliko bitnih problema: kultura se veže uz interesne skupine, što je puno gore nego da se veže uz politiku, a zbog 'plitkog bazena' – malog broja stanovnika, pa tako i stručnjaka - raširen je sukob interesa i klijentelizam, stoga se često pogoduje određenim grupama, umjetnicima i kazalištima, a na svakom koraku osjeća se manjak edukacije, što je generalni problem u cijeloj zemlji. Nema strategije ni planiranja, a financiranje kulture svodi se na model tržnice, pa tako nije neuobičajeno da se kaže: 'Bakal se prošle godine žalio, daj mu sada pet tisuća više, to će mu biti dovoljno!' Ili još gori primjer je kada je Elvisu Bošnjaku iz Splita dana dotacija u Kerumovim bonovima!', zaključila je Vitomira Lončar.

Nina Obuljen Koržinek osvrnula se na zakonodavni okvir hrvatske kulturne politike, a posebno na prvi Zakon o kulturnim vijećima, uveden za vrijeme ministra Antuna Vujića. Naglasila je da je taj zakon imao dobar cilj i namjere, međutim nije provedena reforma cjelokupnog sustava financiranja te samim zakonom nije bilo moguće napraviti i strukturne promjene koje su nužne kako bi se promijenila situacija. 'Hrvatska je početkom devedesetih napravila nježnu tranziciju koja nije zagrebla ispod površine, tako da nisu bile moguće strukturne promjene, dijelom i zato što je velik dio, posebno onaj koji se odnosi na kulturne institucije, bio zadan', naglasila je Nina Obuljen Koržinek.

'Hrvatska nije bila ni tada, a nije ni danas, spremna za strukturne promjene, između ostaloga i zato što je 80 posto resursa bilo određeno od nekog drugog, primjerice zadan je broj vatrogasaca i to se ne može promijeniti. Osim toga, pokušaj strukturne reforme nailazio je na veliko nerazumijevanje u branši. Promjene su učinjene jedino na području filma i audiovizualnog stvaralaštva, jer je to područje osnivanjem HAVC-a izmješteno iz Ministarstva kulture i time približeno fondovskom principu financiranja. Možda će aktualne inicijative Knjižnog bloka iznjedriti sličan pomak i na području knjige i izdavaštva.'

Sanjin Dragojević govorio je o europskim iskustvima, s posebnim naglaskom na britanski, francuski i nizozemski model. Svjestan da se odličan britanski model kulturnih vijeća teško može preslikati na hrvatsku situaciju zbog brojnih različitosti cjelokupnog sustava, kazao je da je taj sustav ipak mnogima uzor, osobito zato što u britanskim kulturnim vijećima sjede vrhunski stručnjaci i profesionalci koji imaju potpunu autonomiju, a sam se sustav temelji na tome da kulturu treba 'zaštititi' od politike. 'Članovima britanskih vijeća mandati su ograničeni na dvije godine i mogu biti izabrani samo dva puta, čime se onemogućava klijentelizam i pogodovanje određenim institucijama', naglasio je Dragojević. 'U Francuskoj pak postoji kontraktivan model kulturne politike, što podrazumijeva potpisivanje dugoročnih ugovora s institucijama kojima se daju prioriteti, a posebna se pozornost posvećuje izvrsnosti i opservaciji.' Dragojević je u nastavku govorio o ključnim pojmovima britanske kulturne politike - strateškom planiranju koje se odvija u ciklusima od četiri godine, financiranju kapitalnih projekata, evaluaciji koju provode nezavisni stručnjaci, autoevaluaciji kulturnih institucija te transparentnosti cijelog sustava.

U kratkoj raspravi spomenuta je važnost partnerstva i konsenzusa te dijaloga koji ne postoji u hrvatskoj kulturi, a za upravljanje u tom sektoru rečeno je da funkcionira na principu polisa, što ne može uroditi plodom. Izrečene su i brojne primjedbe na račun funkcioniranja Ministarstva kulture, a posebno mu se zamjera, kako je rekla Vitomira Lončar, zatvorenost i nepostojanje dijaloga s kulturnom javnošću. Također je istaknuta potreba za dovoljno dugom i temeljitom javnom raspravom koja je u prošlom sazivu, kako je kazala Nina Obuljen Koržinek, za pojedina pitanja znala trajati i do osam mjeseci, što se u kreiranju kulturne politike pokazalo djelotvornijim od internetskog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću aktualne administracije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!