"Živjet ću svoj život dok mi ne istekne." Završna je to misao naslovnog junaka fantastične drame Chuckov život, koju je redatelj i scenarist Mike Flanagan snimio prema jednoj od priča iz zbirke Stephena Kinga If It Bleeds, objavljene u travnju 2020. usred globalne borbe s pandemijom koronavirusa. Slučajnost ili ne, dok se cijeli planet suočavao s neočekivanom pošasti, Kingova je priča opisivala svijet koji nestaje.

Jedan od najpopularnijih američkih i svjetskih pisaca, majstor horora i fantazije, ali i autor realističnih metafora koje raskrinkavaju naličje ljudskosti, Stephen King već više od pola stoljeća potvrđuje da nije samo virtuoz pisane riječi, nego i pronicljiv analitičar društva u kojem živi. Upravo se nedavno našao u otvorenom sukobu s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom zbog njegova govora na komemoraciji Charlieju Kirku, aktivistu i suosnivaču konzervativne organizacije Turning Point USA, ubijenom u atentatu 10. rujna ove godine. King je osudio odnos američkog šefa države prema medijima, istaknuvši da predsjednik svaki kritički ton proglašava govorom mržnje: "Za njega to nije govor mržnje, nego govor koji on mrzi – poglavito onaj usmjeren protiv njega i njegove administracije."

S obzirom na to koliko je predsjednik SAD-a nezaustavljiv u obračunima s "nepoćudnim" zvijezdama popularne kulture, King se našao na popisu Trumpovih verbalnih meta. No nije isključeno da bi aktualni stanar Bijele kuće mogao nadahnuti pisca za neku novu prozu, iako i u njegovoj dosadašnjoj ima mnoštvo poveznica između američke složene prošlosti, sadašnjosti i – budućnosti.

Karijera koja je počela gotovo slučajno

Pokazuju to i filmovi koji su se tijekom protekle godine predstavljali publici na festivalima i u kinima, a nastali su prema djelima Stephena Kinga. Rođen 1947. u Portlandu u saveznoj državi Maine, King je svoj prvi roman, Carrie, objavio 1974., isprva ni sam ne vjerujući u uspjeh onoga što piše, ali je na nagovor supruge nastavio, te već svojim debitantskim djelom napisao bestseler. Roman je dvije godine kasnije zaživio kao jedan od kultnih filmskih horora u režiji novoholivudskog sineasta Briana De Palme, s oskarovkom Sissy Spacek u naslovnoj ulozi zlostavljane srednjoškolke s paranormalnim moćima.

Od tada King neumorno piše romane i pripovijetke, a filmaši jednako neumorno koriste njegove zaplete i likove za vlastite manje ili više vjerne adaptacije, od kojih su neke i same ušle u kanon, poput filmova Isijavanje u režiji Stanleyja Kubricka, Christine Johna Carpentera, Ostani uz mene i Misery Roba Reinera, Iskupljenje u Shawshanku i Zelena milja Franka Darabonta te diptiha Ono Andyja Muschiettija, koji je postao planetarni kinohit. Na veliki ekran uskoro stiže Trkač, nova filmska inačica Kingova znanstveno-fantastičnog romana, nakon one iz 1987., dok je ranije ove godine prikazan film strave Majmun. Prije godinu dana na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu glavnu nagradu publike osvojio je već spomenuti Chuckov život, nadmašivši pritom i Emiliju Pérez, nagrađenu u Cannesu, te Anoru, kasnijeg oskarovskog laureata. Iako je premijerno prikazan prije više od dvanaest mjeseci, film je tek nedavno stigao u američka i svjetska kina.

Urušavanje civilizacije ispričano unatrag

Kada bi ga se trebalo svrstati u raster piščevih tematskih preokupacija, Chuckov život nalazi se negdje između fantastike i drame, a moguće ga je svrstati u gornju polovicu ekranizacija Kingovih djela kada je posrijedi umjetnički dojam. Iako udaljen od spomenutih remek-djela koja su na optimalan način spojila snagu literarnog predloška i njegovo filmsko iščitavanje, rad Mikea Flanagana ipak je bolje ocijenjen od redateljeve posljednje prilagodbe Kingova romana, filma Doktor Sleep iz 2019., koji je imao nezahvalan zadatak nastaviti ondje gdje je stalo Kubrickovo Isijavanje, budući da je riječ o izravnom nastavku priče. Kod Chuckova života usporedbe s prethodnicima izostaju jer je riječ o izvornoj Kingovoj priči, premda se u njoj mogu prepoznati elementi poznati iz drugih autorovih djela, kao i srodni narativni obrasci, primjerice onaj iz klasične pripovijetke Neobična priča o Benjaminu Buttonu F. Scotta Fitzgeralda, koju je 2008. na ekran prenio David Fincher.

U oba je slučaja riječ o pripovijedanju unatrag, s tom razlikom što je King svoju priču rasporedio u tri poglavlja. U pripovjedno prvom a kronološki posljednjem poglavlju, srednjoškolski nastavnik Marty sa svojim učenicima svjedoči početku kraja svijeta: internet odjednom prestaje raditi, a Kaliforniju pogađa katastrofalan potres. Malo-pomalo svijet se sljedećih mjeseci suočava s urušavanjem civilizacije, a sve je popraćeno neobičnim oglasima u kojima se izvjesnom Charlesu Krantzu zahvaljuje na njegovih "39 fantastičnih godina". Charles je, naime, kao i svijet, na umoru.

Režija je solidna, ali pravo otkriće je 'mladi' Chuck

U sljedećem poglavlju, koje vraća radnju devet mjeseci unatrg, doznajemo da Charles, od milja Chuck, sudjeluje na bankarskoj konferenciji, no na trgu ga privuče ritam mlade bubnjarice i on nazočnima pokaže svoje plesačko umijeće upravo u trenutku kad ga počinju mučiti prvi simptomi tumora na mozgu. Treće poglavlje vodi još dalje u prošlost: upoznajemo Chucka kao dječaka koji je u prometnoj nesreći izgubio roditelje te odrasta u raskošnoj viktorijanskoj kući s bakom i djedom. Zahvaljujući baki zavoljet će ples, a od djeda naslijediti sklonost matematici, premda mu djed strogo zabranjuje penjanje u potkrovlje – mjesto koje očito skriva uznemirujuću tajnu. Koju točno gledatelji će doznati na samom završetku, koji efektno zaokružuje cijelu priču.

Jasno je zašto je publika u Torontu, inače jednom od pet vodećih svjetskih filmskih festivala i vjesniku kasnijih oskarovskih nominacija, glasovala za Chuckov život. Posrijedi je slatko-gorki prikaz paralela između osobnoga i kolektivnoga u kojem se i ono najteže u životu može prevladati uz vlastiti entuzijazam i borbu te stalnu podršku voljenih. Flanaganovu režiju ipak donekle sputava manjak kontrasta i snažnijeg emocionalnog naboja, pri čemu je treći dio, s mladim Chuckom, najkompleksniji i kingovski najprepoznatljiviji. Naslovnog junaka u odrasloj dobi tumači Tom Hiddleston, poznat po liku Lokija u serijalima Thor i Osvetnici, no pravo glumačko iznenađenje pruža Benjamin Pajak u ulozi mladog Chucka.

Igre gladi ali još realnije

Glumačka ekipa na pragu zrelosti dominira i u još jednoj ekranizaciji Kingova djela, no posve drukčijeg ozračja i konteksta. Dok se u Chuckovu životu kontemplira o završetku svega kroz vedre boje i uspomene koje nedvojbeno vrijedi proživjeti, Dugi hod zastrašujuća je distopijska priča o fašizaciji američkog društva kojemu, sugerira film, uvijek treba tek mali poticaj da se od simbola slobode i demokracije sunovrati u bezdušnu mašineriju samoodržavajućeg nasilja u kojoj ne postoje nikakva prava ni slobode, uključujući i samo pravo na život.

Film je snimljen prema Kingovu romanu iz 1979., koji je očito poslužio i kao jedno od nadahnuća piščevoj sunarodnjakinji Suzanne Collins, autorici planetarno popularne serije Igre gladi započete prvim dijelom iz 2008., a koja je već 2012. dobila filmsku inačicu u kinohitu s Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi. U oba slučaja polazi se od iste premise: Sjedinjene Države u alternativnoj su prošlosti pretrpjele razorni građanski rat i iz demokracije se preobrazile u nasilničku autokraciju; glavna masovna zabava postaje godišnje natjecanje mladih koji se za glavnu nagradu bore doslovce do smrti. Razlika je u detaljima: Collins je svoj futuristički Panem zamislila kao svevlast šarenog Capitola nad dvanaest potčinjenih okruga, dok se King drži realnih pedeset saveznih država, kojima nakon rata završenog prije devetnaest godina vlada faktički fašistička vojna hunta utjelovljena u okrutnim Patrolama.

Kako bi se "vratio radni elan" te dokinulo siromaštvo, vlasti svake godine organiziraju Dugi hod, televizijski praćeno natjecanje u kojem po jedan mladić iz svake države pješači bez prestanka unedogled, danju i noću, najmanjom brzinom od tri milje na sat. Hod traje sve dok ne ostane samo jedan preživjeli, nagrađen golemim novčanim iznosom i ispunjenjem bilo koje želje. Zaustavi li se netko od natjecatelja zbog iscrpljenosti ili kakvog drugog razloga, vojnici koji čuvaju sudionike nakon trećeg upozorenja nemilosrdno ubijaju poklekle.

Vizija mogućeg a ne samo refleksija prošlosti

U tako posloženoj igri smrti razvijaju se različite socijalne interakcije, a ključ uspjeha postaje solidarnost kakvu pokazuju Ray Garraty, natjecatelj broj 47 koji, unatoč majčinu protivljenju, ima vlastiti skriveni motiv, i Peter McVries, broj 23, siroče građanskog rata. Povorku nadgleda sadistički Bojnik, kao zrcalna slika režima koji je Ameriku pretvorio u siromašnu satrapiju koja zabranjuje knjige Friedricha Nietzschea i Marka Twaina te ubija neistomišljenike.

Film je režirao Francis Lawrence, autor svih dosadašnjih nastavaka serijala Igre gladi, ali je njegov pristup ovdje znatno realističniji te time i zloslutniji. Prikaz natjecatelja koji se grčevito održavaju na stazi, obolijevaju, obavljaju malu i veliku nuždu, te bivaju brutalno smaknuti čim onemoćaju, gotovo je naturalistički i u potpunosti opravdan s obzirom na ton priče. Film se teško gleda: dojam je kao da i sami postajemo dio Dugog hoda. Najmučnije su, ipak, paralele sa stvarnošću. Premda govori o zamišljenoj budućnosti, ovakav spoj političkog i svakodnevnog nasilja s njegovim medijskim tretmanom djeluje kao Kingova vizija mogućeg, a ne samo refleksija na prošlost.

U glavnim su ulogama izvrsni Cooper Hoffman i David Johnson, dok Mark Hamill – nezaboravni Luke Skywalker iz Ratova zvijezda – tumači sadističkog Bojnika. Hamill se pojavljuje i u Chuckovu životu, no ovdje je njegov lik zastrašujući spoj Dartha Vadera i – nekih stvarnih političara.