U crno-bijelom geopolitičkom svrstavanju svijeta nepomirljivo podijeljenog na taborne pozicije "za" i "protiv" – gdje gotovo da više nema mjesta za nijanse, a ponajmanje za uvažavanje tuđe boli – utišavanje pod izgovorom "zauzimanja strana" postalo je konstanta: agresivna polarizacija tjeskobna je istina našeg vremena.

Da šutnju ipak ne prihvaćamo kao normalnost pokazalo se kad je u jesen 2023. – zbog strane koju je u aktualnom ratu u Gazi zauzela njemačka službena politika – Frankfurtski sajam knjiga otkazao i odgodio dodjelu prestižne nagrade LiBeraturpreis palestinskoj autorici Adaniji Shibli, taj čin otvorenim je pismom glasno osudilo preko tisuću uglednih svjetskih pisaca, intelektualaca i nobelovaca, uz oštre javne istupe poput onoga Slavoja Žižeka koji je tu odluku nazvao skandaloznom.

Palestinska književnica i sveučilišna profesorica s doktoratom iz medijskih i kulturoloških studija, autorica koja u suvremenoj svjetskoj književnosti stoji kao glas iznimne, opore suzdržanosti, u trenu je postala simbolom beskompromisnog političkog sučeljavanja nepopustljive globalne geopolitičke mašinerije.

Adania Shibli rođena je 1974. godine u Gornjoj Galileji. Doktorirala je medijske i kulturološke studije na Sveučilištu East London, a postdoktorski studij završila je u Berlinu. Predavala je na Sveučilištu u Nottinghamu te na palestinskom Sveučilištu Birzeit. Dvostruka je dobitnica nagrade za mlade pisce Zaklade A. M. Qattan u Palestini, za romane Dodir (2001.) i Svi smo jednako daleko od ljubavi (2003.). Njezin međunarodno najpoznatiji roman Nevažan detalj bio je u užem izboru za prstižnu američku književnu nagradu National Book Award 2020., širem izboru za nagradu Međunarodni Booker 2021., te joj je donio nagradu LiBeraturpreis 2023. i nagradu Leteo 2024. godine.

Iako govori arapski, engleski, hebrejski, francuski, korejski i njemački jezik, Adania Shibli svoja djela piše isključivo na klasičnom arapskom jeziku. Svoj život s djecom danas dijeli između Berlina i Jeruzalema.

Upravo je u izdanju Frakture i prijevodu Daniela Bučana objavljen njezin roman Zavaravanje, hipnotična studija života pod stalnom kontrolom ispričana kroz dvije paralelne sudbine koje se kreću istim prostorima, ali se nikada ne susreću. Pratimo mladu studenticu koja pod pritiskom tjeskobe i stigme na izraelskom sveučilištu razvija radikalnu jezičnu mimikriju kako bi se zaštitila, te bivšeg zatvorenika čije je tijelo ostalo zatočeno u senzornim traumama samice.

Izbjegavajući izravno imenovanje aktera i prostora, Shibli odbija okupaciju pretvoriti u medijski spektakl za vanjske promatrače; umjesto toga, ona nas uvlači u tihe i razorne posljedice koje sustav kontrole ostavlja na ljudsku intimu, bliskost i sam jezik.

O Zavaravanju, jeziku pod pritiskom i književnosti kao prostoru otpora s hrvatskom će publikom razgovarati u subotu, 5. rujna, kao gošća svečanog otvorenja Frakturina Festivala svjetske književnosti. Hrvatskoj publici Shibli nije nepoznata: gostovala je u Zagrebu 2017. na Booksinoj Reviji malih književnosti, pa je 2019. boravila na dvotjednoj zagrebačkoj rezidenciji, a u travnju 2025. u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca bila je gošća Filozofskog teatra Srećka Horvata. Uoči njezina subotnjeg susreta s publikom 14. FSK-a u HNK2, s Adaniom Shibli popričali smo o šutnji kao obliku pamćenja, književnosti kao otporu dehumanizaciji te mogućnosti slobode i bliskosti izvan nacionalnih i vjerskih podjela.

Palestina za vas nije samo geografski ili nacionalni pojam, već prije svega "pozicija svjedočenja" i specifičan etički način bivanja u svijetu. U ovom povijesnom trenutku, obilježenom nezapamćenom tragedijom i razaranjem u Gazi, kako se ta vaša intimna pozicija svjedoka mijenja? Kako pronalazite snagu da kroz književnost ustrajete u tom stanju "budne pozornosti", a da vas ono u potpunosti ne porazi?

Kada živite i istodobno svjedočite procesu brisanja i uništenja kojem su Palestinci izloženi već desetljećima, a koji se posljednjih godina ubrzao do stravičnih razmjera, prva je, instinktivna reakcija – nemogućnost razumijevanja. Jer ako nešto možete pojmiti, znači da u tome prepoznajete određenu logiku, a ono čemu ste sustavno izloženi pod izraelskom okupacijom i kontrolom nema nikakve logike. To je naprosto nečovječno i usmjereno na to da vam oduzme ljudskost.

Književnost je za mene – bilo da je pišem ili čitam – način da se sama ne pretvorim u nečovječno biće kakvim me izraelske vlasti svim silama nastoje učiniti. Katkad mi upravo književnost omogućuje da zauzmem poziciju svjedokinje vlastitog iskustva te tako ponovno steknem osjećaj vlastitog identiteta – da se vratim onome što doista jesam, umjesto da postanem ono u što me autoritarni sustav želi pretvoriti.

Kako ta pozicija oblikuje način na koji u Zavaravanju promatrate i bilježite stvarnost?

Zavaravanje je tekst koji nosi jezični otisak te pozicije – svjedočenja načinu na koji represivni sustav ili vlast izobličuju snove, ponašanje i samu kulturu. Primjerice, kada je neki lik prisiljen lagati kako bi preživio, on doista preživljava, ali preživljava kao lažljivac. Takvu deformaciju čovjek nosi u sebi, u vlastitom duhu, kada živi pod tiranijom vlasti, poput izraelske, čija se logika temelji na etničkoj i vjerskoj hijerarhiji.

U romanu pratimo mladu studenticu koja, kako bi izbjegla tjeskobu i stigmu svog arapskog izgovora na izraelskom sveučilištu, razvija radikalnu jezičnu mimikriju. Što kroz tu vrstu jezičnog i identitetskog samoisključivanja želite reći o odnosu jezika, pripadnosti i moći?

Jezik ne povezujem s identitetom, nego s bliskošću i nevidljivim vezama s drugima. Kada razmišljam o protagonistici kao studentici koja doživljava brisanje na jezičnoj razini, vidim kako gubi osjećaj prisnosti i povezanosti sa samom sobom i s drugima. To naposljetku dovodi do dezorijentiranosti i otuđenja – dvaju oblika kolonijalnog psihološkog nasilja koji čovjeku narušavaju sposobnost snalaženja u svijetu i samog postojanja u njemu.

Klasičnu linearnu priču, s jasnim početkom, sredinom i krajem, povezujete s jezikom moći i svojevrsnom "diktaturom koja uzrokuje sljepoću". Zašto tu vrstu narativne jasnoće vidite kao problem?

Linearno shvaćanje vremena, kao kretanja iz prošlosti preko sadašnjosti prema budućnosti, moderan je pristup koji se u Europi pojavio usporedno s usponom nacionalizma. U istom se razdoblju razvio i roman kao književna forma, a linearna narativna struktura bila je izraz tadašnjega nacionalističkog mišljenja: podupirala je predodžbu nacije i njezina zajedničkog kretanja kroz povijest.

Kada sam se počela baviti romanom kao književnom formom u kojoj želim stvarati, prvo sam se zapitala kako bi mogao izgledati roman čiju bi strukturu oblikovalo palestinsko iskustvo – iskustvo naroda čija se povijest briše, a kultura i izvori egzistencije uništavaju u ime religijskog nacionalizma utjelovljenog u cionizmu, ideologiji nastaloj u Europi u vrijeme uspona nacionalizma.

Tragam, dakle, za drukčijom etikom i drukčijom imaginacijom, a time i za narativnom strukturom koja bi nam mogla pomoći da zamislimo kako ljudi i druga živa bića mogu postojati zajedno, bez isključivanja i brisanja koji su svojstveni nacionalizmu. U osnovi, pokušavam pronaći narativnu strukturu koja se ne može zloupotrijebiti za provođenje isključivosti i nasilja u ime zaštite nacionalnog opstanka.

Sudbine vaših protagonista teku paralelno, ali njihovi se pogledi i životi nikada izravno ne susreću, premda se kreću istim prostorima. Ni njih ni Palestinu ne imenujete izravno. Zašto izbjegavate jasne obrise i eksplicitne geografske i političke odrednice u priči tako čvrsto ukorijenjenoj u konkretno iskustvo?

Roman zapravo problematizira upravo čin imenovanja i zablude koje iz njega mogu proizaći. Ako su roman i njegovi likovi, kako primjećujete, duboko ukorijenjeni u konkretnost vlastite stvarnosti, posve je očekivano da se neće izdići na površinu imenovanja. Imenuju oni izvana, a ne oni iznutra. Kada smo duboko uronjeni u sebe, u ono što proživljavamo i u prostor u kojem se nalazimo, rijetko se oslovljavamo vlastitim imenima. Imena ne dajemo sebi, nego drugima. Roman stoga u potpunosti odustaje od čina imenovanja, pa i od imenovanja drugih.

Ovu ste priču između ostalog pisali u zatvorenom samostanu na sjeveru Italije, u neobičnom suživotu s redovnicama, koje su znale da ste ateistica. Zašto vam je za rad bila potrebna takva vrsta radikalne izolacije?

Boravci u samostanu pružili su mi promjenu perspektive kakvu nigdje drugdje ne bih mogla steći. Premda se činilo da su redovnice zatvorene u samostanu, a ja slobodna, naš odnos i prijateljstvo naveli su me na suprotan zaključak. Ja sam bila odvojena od njih i u svakom sam trenutku mogla izaći u vanjski svijet, a ipak sam imala osjećaj da sam zapravo ja ta koja sam u njemu zatočena, dok su one unutar svoje klauzure slobodne.

U samostanu sam imala osjećaj da sam stigla do samoga ruba svijeta, do njegove krajnje granice, s koje više nema izlaza. A onda se pojavilo pisanje i otvorilo taj skučeni kraj svijeta. Redovnice su me podsjećale da je moguće biti u svijetu, a ipak ostati izvan njega.

Kada ljudi dugo žive izloženi nepredvidivom nasilju, emocionalno otupljivanje može postati mehanizam preživljavanja. Vi već godinama živite između Berlina i Palestine; kako fizička udaljenost utječe na način na koji promatrate palestinsku svakodnevicu, ali i na osjećaj vlastite pripadnosti?

Nažalost, u Palestini i za Palestince nasilje i podčinjavanje itekako su predvidivi: vidljivi su, jasno označeni i prisutni kamo god okrenete pogled, pa tako i u Berlinu. Zapravo nema izlaza ni stvarne udaljenosti, nego je riječ o trajnoj prisutnosti koja nadilazi fizički prostor.

Palestina je u mom životu stanje budnosti, propitivanja, nemira, krhkosti i ranjivosti, a to su sve to pojave koje pronalazimo posvuda, kamo god pogledamo. U tom smislu Palestina postaje sveprisutna jer nam omogućuje da osvijestimo ta stanja svijeta i ljudi. Ostaje pitanje što ćemo učiniti s tom sviješću? Možda upravo u njoj leži uporište osjećaja pripadanja i nepripadanja koji nije vezan ni uz jedno mjesto.

Njemački odnos prema Palestini snažno određuje povijesno nasljeđe Holokausta, no odgoda dodjele vaše nagrade LiBeraturpreis na Frankfurtskom sajmu knjiga 2023. izazvala je val prosvjeda i otvorenih pisama podrške. Što vam je taj događaj otkrio o odnosu europskih kulturnih institucija prema palestinskim autorima i granicama "slobode govora"?

Njemačka nema odnos ni prema kome osim prema samoj sebi. Stoga je najbolje prepustiti je njoj samoj i ne gubiti vrijeme razmišljajući o njoj. Radije se usredotočujem na one koji pate i pružaju otpor, na ljude kojima je stalo i na geste koje stvaraju u svijetu, umjesto na one zaokupljene isključivo sobom i nametanjem vlastite vizije.

Upravo sam to naučila tijekom proteklih nekoliko godina: ne treba dopustiti da nam narcisoidni pojedinci odvlače pozornost, nego nadahnuće tražiti u onima koji uvažavaju tuđu bol, ne dajući prednost jednoj patnji pred drugom. Mnogo sam naučila i od čitatelja, iz snage i prisnosti njihova čitateljskog čina, koji stoji nasuprot nasilju moćnika koji pokušavaju odlučivati o tome što smijemo čitati, a što ne, za koga trebamo mariti, a za koga ne.

U okolnostima genocida i sustavnog brisanja ni jezik ne ostaje netaknut: i sam može biti pogođen i razoren. Što tada književnost još može učiniti i gdje pisac pronalazi razlog da nastavi govoriti?

Jedan moj prijatelj i kolega iz Gaze ponudio bi vam sljedeći odgovor: pisati kako se ne bismo pretvorili u čudovišta. Čudovišnost našeg vremena nešto je što ne možemo ni pojmiti ni izravno sagledati, niti možemo naučiti kako unatoč njoj živjeti. Književnost nam omogućuje da se takvu pokušaju približimo na nesvjesnoj razini.

U jednom ste intervjuu izjavili kako se ponekad sramite što pisanjem fikcije previše tražite od jezika i "prisvajate" zajednički prostor. Zašto se u vama javlja taj osjećaj sumnje i srama prema vlastitom radu?

Možda taj osjećaj proizlazi iz krhkosti pisanja: iz bivanja nasamo s jezikom koji istodobno pripada i drugima, prisutan je u njihovim životima. Zato se katkad pitam oduzima li moje pisanje nešto tim riječima koje pripadaju svima. No kada čitam tuđa djela ili slušam kako se drugi ljudi služe jezikom, osjećam da riječi dobivaju mnogo više nego što bi imale kada bi ostale samo sa mnom.

Strogo odvajate pisanje na klasičnom arapskom od govora na demotičkom dijalektu. Dok se jezici pod utjecajem tehnologije i globalizacije brzo mijenjaju i hibridiziraju, zašto inzistirate na očuvanju klasične jezične strukture i u čemu leži njezina politička ili estetska snaga?

Nije toliko riječ o inzistiranju na toj podjeli koliko o tome da svaki od tih jezičnih oblika pruža nešto posve drukčije. Klasični arapski omogućuje povezivanje s riječima mnogih drugih ljudi, pa i onih koji su pisali još u 7. stoljeću i čija djela danas čitamo. Kao i samo čitanje, on tako uspostavlja veze koje nadilaze vrijeme i prostor. Govorni arapski, pak, pripada ovdje i sada, vezama koje mogu postojati jedino u tom konkretnom trenutku i prostoru. Jedan se zapisuje i čita, drugi izgovara i sluša – a upravo je ta razlika književno iznimno poticajna.

Vaši su roditelji imali petnaest godina u vrijeme Nakbe 1948., kada je ubijen i vaš djed, ali u obitelji se o tom iskustvu šutjelo. Kako šutnja oblikuje prijenos obiteljskog i kolektivnog pamćenja između generacija?

Mislim da me upravo ta šutnja i dovela do pisanja. Ono pokazuje da šutnja ne mora značiti odsutnost niti pristajanje na brisanje, nego može otvoriti brojne druge mogućnosti – svakako više od onih koje nam pruža stvarnost.

Pozivajući se na Brechtov tekst o suočavanju s tiranijom, spomenuli ste igru i lukavstvo kao načine transformacije teških životnih situacija. Što za vas predstavlja ta "ozbiljna i predana igra" i kako se očituje u Zavaravanju?

Lukavstvo i igra izrazito su revolucionarne metode. Djeca ih uvježbavaju od najranije dobi: uče kako izbjeći da budu uhvaćena i kako pobjeći onome tko ih progoni, a upravo im to donosi silnu radost. U Zavaravanju, međutim, kada takve oblike igre i lukavstva preuzmu djevojke i mladići, kontekst ih istog trenutka pretvara u metode otpora i preživljavanja.

Drugim riječima, ista igra dobiva različito značenje ovisno o uvjetima u kojima netko živi. U uvjetima tiranije ona postaje odgovor na tiraniju. Upravo je u tome bit igre i lukavstva: nikada se ne vezuju uz samo jedno značenje, nego se neprestano mijenjaju i preobražavaju.

U okolnostima u kojima državni aparat normalizira isključivost i nasilje, gdje vidite mogućnost stvaranja trajnijeg prostora slobode i suživota i kakvu ulogu u tome imaju osobni susreti, prijateljstva i bliskost između Palestinaca i Židova?

Osobno ljude ne određujem niti ih razvrstavam prema unaprijed zadanim kategorijama; promatram njihove postupke. Određuje nas ono što činimo i način na koji stupamo u odnose s drugima. Vjerujem da trebamo njegovati prostor koji se otvara između nas i drugih te promatrati što u njemu može izrasti.

O tome ne odlučuju nacionalni identiteti ni vjerske pripadnosti, nego način na koji pristupamo svakom prostoru što nastaje među nama – među ljudima, ali i između ljudi i drugih živih bića. Važno je kako se za taj prostor brinemo i možemo li ga doživjeti kao izvor nadahnuća, umjesto kao razlog za strah i osjećaj ugroženosti. To je vizija čiju mogućnost, vjerujem, potvrđuje književnost: dovoljno je pogledati prostor koji tekst stvara između pisca i čitatelja.