Damira Karakaša već godinama prvenstveno znamo i čitamo kao jednog od naših najvažnijih suvremenih književnika. Znamo i da svira harmoniku, izvodeći onaj svoj osebujni "lički jazz" od zagrebačkih klubova do ulica Bordeauxa i Pariza, on spaja glazbu i riječ na sasvim jedinstven način.

Međutim, u Karakaševu umjetničkom kodu postoji i treća, javnosti dosad najmanje poznata, ali nevjerojatno važna komponenta – likovnost. Štoviše, Karakaš se kao karikaturist i crtač zapravo počeo afirmirati prije nego kao pisac. Crta još od najranijeg djetinjstva, a već je kao srednjoškolac objavljivao crteže i karikature u novinama diljem tadašnje Jugoslavije, među ostalim u zagrebačkom Vjesniku i beogradskom Ježu.

Osvojio je i nekoliko nagrada za karikaturu, uključujući drugu nagradu Grada Zagreba, odmah iza Ota Reisingera, te posebno priznanje u Italiji. Kasnije, tijekom turbulentnog boravka u Parizu, njegov likovni rad izlazi iz okvira klasične novinske karikature – tamo izvodi performanse, izlaže konceptualne radove, i izlaže uz crteže poznatih svjetskih karikaturista, a objavljivan je čak i na Kubi.

Mnogo više od ličkog jazza i harmonike

Njegovi se likovni i prozni motivi već godinama organski isprepliću – dovoljno je prisjetiti se romana Potop iz 2023., čiju naslovnicu krasi njegov crtež, dok u unutrašnjosti knjige kolažno oblikovani radovi funkcioniraju kao vizualne razdjelnice između poglavlja, odnosno proznih epizoda.

Iako je u svojim knjigama i posvetama čitateljima redovito ostavljao te neposredne likovne tragove, Karakašev crtački opus stvaran dulje od dva desetljeća dosad je široj javnosti ostao uglavnom nepoznat. To se sada mijenja.

Knjiga koju je čekao trideset godina napokon je vani

U knjižare je upravo stigla njegova prva knjiga posvećena isključivo crtežima, monografija jednostavno naslovljena Crteži (OceanMore), koja na jednom mjestu donosi prvi veći izbor njegovih radova nastalih tijekom više od dvadeset godina – od ranih radova do recentnih ciklusa.

U sklopu 14. Festivala svjetske književnosti, u petak 4. rujna u zagrebačkoj Galeriji Šira (Preradovićeva 13), otvara se i izložba originalnih radova iz knjige, a sam pisac o njoj će govoriti u nedjelju, 6. rujna , na FSK-ovoj tribini u HNK2 (Garden stage), kada će o knjizi s autorom razgovarati povjesničari umjetnosti Frano Dulibić i Nevenka Šarčević, autori analitičkih tekstova u knjizi, uz moderiranje Sanje Baković.

Za Karakaša likovnost nije usputni hobi; njegovi crteži jednako snažno kao i njegove knjige progovaraju o čovjeku, prostoru i vremenu u kojem živimo, otkrivajući začudni svijet groteske, apsurda, ironije i nadrealnog humora. Govoreći o projektu, Karakaš se s uzbuđenjem, ali i sjetom prisjetio svojega crtačkog odrastanja, izgubljenih radova i strasti prema crtanju koja ga prati od najranijih dana.

Kvartovski mangupski zakoni i crtački počeci u Dubravi

"Ovu knjigu čekam trideset godina", kaže, ne skrivajući uzbuđenje zbog njezina izlaska i izložbe u Galeriji Šira, projekata koji, ističe, ne bi bili mogući bez Nevenke Šarčević i Frane Dulibića, kojima je neizmjerno zahvalan. Od svih oblika stvaranja crtanje mu je, rekao je, oduvijek bilo najdraže.

"Od svega sam u životu najviše volio crtati, taj najstariji i najosobniji oblik umjetničkog izražavanja". Prvu službenu izložbu imao je još 1985. u predvorju nove poljoprivredne škole u zagrebačkoj Dubravi, čija je bio prva generacija učenika.

Uz tu izložbu veže i jednu posve drukčiju sliku tadašnjeg Zagreba: "Bilo je to vrijeme kada je po kvartovima još bilo mangupa koji su prolaznicima 'prodavali cigle'. Jednom su me pred Božić jurili po snijegu, ispala mi je cipela i kući sam se vratio samo s jednom."

Kako su ličke šljive rodile slike, a jedna splitska baka naložila vatru

Njegove prve "izložbe" dogodile su se, međutim, mnogo prije one školske, u obiteljskom voćnjaku u Lici. Još kao dječak svoje je radove vješao po stablima: "Izgledalo je kao da su šljive rodile slike." "Iz te sam vizualne vizije kasnije zamislio i Kino Liku – htio sam da izgleda poput Chagallovih slika", kaže.

Premda mu je crtanje bilo prirodan način izražavanja, Likovna akademija tada mu se činila previše apstraktnom i udaljenom. Ni obitelj u njegovu talentu nije prepoznavala put prema ozbiljnom umjetničkom pozivu: otac je želio da se bavi popravljanjem televizora, a nakon što je vidio crteže koje je ostavljao po seoskim tarabama i kojih su se, kako Karakaš kaže, ljudi u selu plašili, zaključio je da bi sin eventualno mogao izrađivati portrete pokojnika na nadgrobnim spomenicima.

Dok je čuvao stoku, izrađivao je i minijaturne figure od drveta, a taj način vizualnog doživljavanja zavičaja poslije je prenio u književnost. Bolan prijelom u njegovu crtačkom životu dogodio se nakon odlaska u Pariz: gotovo svi radovi koje je dotad stvorio završili su u vatri kada je baka njegova prijatelja odlučila očistiti splitski tavan na kojem su bili pohranjeni. Spašeno je samo sedam crteža. "Godinama sam tugovao zbog toga. Morao sam sve početi ispočetka", prisjeća se Karakaš.

"Postoji samo ono što se nacrta"

Ipak, crtanje nikada nije napustio: strpljivo mu se vraćao usporedno s književnim radom, gradeći novi opus nakon gubitka onoga ranog. Pisanje i crtanje za njega su otad dva blisko povezana načina bilježenja i razumijevanja svijeta. U objema se disciplinama vodi mišlju Henrija de Toulouse-Lautreca da umjetnik treba biti "olovka svojih dana".

Ta olovka u njegovoj osobnoj priči nosi i trag davnog prijepora s djedom, koji mu je ljutito ponavljao: "Olovka je za pisanje, a ne za crtanje." Karakaš bi mu uzvraćao rečenicom koju je negdje pročitao i zauvijek zapamtio: "Postoji samo ono što se nacrta."

Monografija Crteži plod je pažljivog i predanog rada povjesničara umjetnosti Frana Dulibića i Nevenke Šarčević, čija stručna čitanja pružaju dragocjen interpretativni kontekst za razumijevanje Karakaševa vizualnog jezika, obilježenog iskrenim, nepatvorenim primitivističkim senzibilitetom i težnjom prema iskonskom i pročišćenom izrazu. Knjiga i izložba podijeljene su u četiri cjeline koje prate razvoj njegova crtačkog opusa.

Rani crteži (1991. – 1994.) – Ekspresija unutarnjeg nemira

Likovni dosezi ovog ranog razdoblja sačuvani su u tek nekoliko originalnih crteža, budući da je velika većina Karakaševa ranog opusa, kao što je već opisano, nesretno izgorjela. Gusta, ekspresivna mreža linija formira likove i njihov ambijent, odražavajući autorovo sazrijevanje i samoupoznavanje kroz dramatično i nimalo lako ratno razdoblje devedesetih godina.

U stručnom tekstu pod naslovom Kad misao postane linija, povjesničar umjetnosti Frano Dulibić analizira Karakaševo rano poimanje prostora: "Karakaš crta prostor koji sugerira dubinu, ali zadržava plošni karakter – drži se dvodimenzionalnosti crteža. S obzirom na to da su likovi redovito u prednjem planu, prostor je zapravo scena na kojoj se nešto odvija, poput kazališnog prizora. Lica prikazanih likova izrazito su primitivna, gotovo majmunolika. Ona djeluju tupo, nesretno, zlo i tužno, istodobno kao da su nesvjesna tragike i komike života koji proživljavaju."

U ovom se ciklusu posebno izdvaja rad Sprovod br. 2, datiran 10. srpnja 1991. godine, koji u ogledu Nepoznati Damir Karakaš Nevenka Šarčević detaljno analizira, povlačeći sjajnu paralelu s Karakaševim književnim pismom. "Motiv grotesknog opisa sprovoda zastupljen je i u proznom tekstu, npr. u romanu Blue Moon, u kojem se neko vrijeme nakon sprovoda otkapa grob da bi se fotografiralo pokojnika, starog djeda, jer treba uvjeriti člana obitelji koji nije bio na sprovodu."

Portretne studije književnica i književnika (2023. – 2024.) – Dijalog slike i riječi

Ovaj ciklus čini galerija od četrdeset i dvije portretne studije autorica i autora koji su oblikovali Karakašev mentalni habitus i književni put, a koje je 2023. godine predstavio pop-up izložbom Likovi i djela (portretne studije) u izlogu zagrebačke Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića.

Nastali prema fotografskim predlošcima, crteži Marine Cvetajeve, Alekseja Remizova, Andreja Bjelog, Nathalie Sarraute, Kafke, Mandeljštama, Gogolja, Simone de Beauvoir, Witolda Gombrowicza, Branislava Nušića i drugih nadilaze puku fizionomiju i hvataju samu psihološku bit i karakter portretiranih autora kroz autorov osobni doživljaj njihova opusa. Frano Dulibić ističe zrelost i sigurnost Karakaševe samouke crtačke ruke u ovom ciklusu.

"Zapanjuje jednostavnost kojom ostvaruje psihološku karakterizaciju. Ponekad reagira krajnje lapidarno, svodeći čitavu osobnost na svega dvije-tri linije, dok u drugim slučajevima upravo zgusnutim, naboranim potezima materijalizira težinu i kompleksnost nečije naravi. Blaga doza karikaturalnosti pritom mu pomaže da snažnije uroni u bit portretiranoga i ono skriveno izvuče na površinu papira."

Dulibić otkriva i kako je upravo on predložio Karakašu da svaki izloženi portret poveže s nekom svojom intimnom misli, asocijacijom ili refleksijom, što je autor rado prihvatio. Ta se tekstualna dimenzija savršeno nadovezuje na crteže, kreirajući jedinstveni dijalog.

Zagrebačko-brinjski crteži (2024. – 2025.) – Zavičaj kao unutarnji krajolik

Iako je Damir Karakaš odavno napustio geografske granice Like, zavičajni krajolik i ljudi u njemu ostaju trajno upisani u samu matricu njegova stvaralaštva. Lika u njegovu unutarnjem svijetu funkcionira kao neiscrpno polazište i stvaralačko sidro koje ga istodobno opterećuje i pruža mu stabilnost.

U Dulibićevoj stručnoj analizi u monografiji ističe se taj prostorni paradoks: "Paradoks Karakaševa pisma, a sada i crteža, leži u tome što je Lika najprisutnija upravo onda kada se od nje udalji; tek iz vizure drugih, urbanih i stranih svjetova, njezini se fizički obrisi, kao i mitovi, traume i ljepote, jasnije artikuliraju." Radovi iz ovog specifičnog ciklusa nadilaze lokalni narativ i transformiraju se u izvanvremensku i sveprostornu grotesku.

Kroz splet linija, objašnjava dalje Dulibić, Karakaš gradi prostore nadrealnog apsurda, naseljavajući ih neobičnim motivima koji balansiraju između zavičajne sjete i egzistencijalne tjeskobe. Tu susrećemo ruralne i urbane motive, bestijarij domaćih životinja, medvjede i jednoroge, anđele i vragove, vojnike i časnike, nevina lica i zločince – čitavu galeriju grotesknih likova koji, kako primjećuje, "žive među nama ili u nama".

Šarčević u svom ogledu analizira psihološku i antropološku dubinu ovih radova. Ona ističe kako Karakaševa vizualno-literarna komponenta u ovom ciklusu objedinjuje "svijet običnih ljudi, ponajviše priprostih seljaka, od određene naivnosti, malih radosti u prirodi, partnerskog intimnog i međuljudskih odnosa do nepredvidive bizarnosti".

Karakaša nipošto ne privlače pristupi idealizacije zbilje kakvi se viđaju u klasičnoj naivnoj umjetnosti, napominje Šarčević, već je ključ njegova rada potraga za "iskonskim, nepatvorenim i primordijalnim što je u čovjeku"; on zazire od uljepšavanja i namjerno poseže za komičnim i tragičnim elementima u kojima se najčišće manifestira ljudski karakter.

Primjećuje i kako se u ovim prizorima ljudske emocije iznimno snažno "izražavaju postupcima, manje verbalno", u čemu vidi jednu od bitnih izražajnih okosnica njegova pisma i crteža: nepokolebljivu usredotočenost na ono što je u društvu i pojedincu potisnuto.

Novi crteži (2025. – 2026.) – Redukcija i jasnoća

Najrecentniji ciklus donosi radikalno i beskompromisno crtačko pročišćavanje. Karakaš u ovim radovima potpuno dokida sjenčanje i zadržava isključivo čistu, linearnu, ogoljenu liniju bez ikakvih ukrasa. Dulibić u tom minimalističkom pristupu prepoznaje iznimnu teorijsku težinu.

"Time se postiže maksimalna ekonomija izraza koja ne trpi dekorativnost, već izravno materijalizira autorovu ideju – istodobno duhovitu, bizarnu i subverzivno otkačenu. Jasnoća i oštrina te linije služe kao provodnici za ironijsko, satiričko i crnohumorno dešifriranje nadrealne stvarnosti." Dok za Dulibića ovaj povratak čistoj liniji označava svojevrsno zatvaranje kruga i povratak crtačkim korijenima i svijetu groteskne karikature kojima je autor težio još u gimnazijskim danima, Šarčević u tom pročišćavanju linije pronalazi još jednu izravnu, fascinantnu poveznicu s Karakaševim književnim stilom.

Ona objašnjava kako se njegovo likovno stvaralaštvo ne može promatrati kao izdvojeni segment, već kao organski nastavak njegova književnog i životnog iskustva. "Linija kojom crta jednako je precizna i ogoljena kao i rečenica koju piše – lišena suvišnog ukrasa, usmjerena na bit, često gruba, ali uvijek promišljena i funkcionalna." Karakašev crtež možemo shvatiti kao stvarni vizualni ekvivalent njegova pisma, smatra, te povlači paralelu s jednim od najvećih svjetskih pisaca, uočavajući analognu strategiju crtanja i pisanja kod još jednog slikarski samoukog pisca – Franza Kafke.

Umjetnost s margine: Otpor buržujskoj eliti

Upravo u njezinu eseju pronalazimo i objašnjenje Karakaševa specifičnog i buntovnog stava prema izlaganju i tržištu umjetnina: Karakaš svoje crteže ne želi mistificirati, prodavati po napuhanim cijenama niti se prilagođavati onome što kupci vole. Njegovi se radovi zato uglavnom i nalaze na nekonvencionalnim, neekskluzivnim mjestima – u knjižnicama, knjižnim klubovima i kafićima poput splitskog Teaka ili zagrebačke Bookse.

Šarčević ističe da je u tom neelitističkom pristupu sadržan jasan umjetnički i društveni stav: "Riječ je o umjetnikovu stavu, to je zapravo svojevrstan otklon od shvaćanja likovnog djela kao estetskog predmeta namijenjena određenoj društvenoj, ako ne i buržujskoj eliti."

Ovaj buntovnički otklon izravno ga, ističe ona, povezuje s nasljeđem Nove umjetničke prakse iz sedamdesetih godina i radom kultne Grupe šestorice autora poput Vlade Marteka i Mladena Stilinovića, koji su svojim akcijama na ulicama, izvan sterilnih galerijskih prostora, izražavali otpor i njegovali estetiku antiestetskog.

Od brinjskih taraba do svjetskih katedri

Damir Karakaš rođen je 1967. godine u selu Plašćica kod Brinja u Lici. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu, a devedesetih je radio kao ratni reporter i novinar crne kronike u dopisništvu Večernjeg lista. Nakon prijetnji i fizičkih napada zbog tekstova o kriminalu, 2001. godine odlazi u Francusku samo s nužnim stvarima i harmonikom. Godinama je preživljavao kao ulični svirač u Bordeauxu i Parizu, baveći se performansom i izlažući konceptualne radove.

Napisao je četrnaest knjiga za koje je dobio brojne prestižne domaće i inozemne nagrade, uključujući Nagradu Meša Selimović za roman Okretište, nagradu Fric, tportalovu nagradu za roman godine za Proslavu, talijansku nagradu Premio ITAS te britansku PEN Translate Award. Kazališne adaptacije njegovih romana (poput Sjećanja šume, Blue Moona i Sjajnog mjesta za nesreću) s velikim se uspjehom izvode u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i njegove drame, Snajper, Avijatičari, i druge

Slavna je kultna filmska adaptacija zbirke priča Kino Lika iz 2008., ekranizacija njegova romana Proslava osvojila je 2024. godine Veliku zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu, te nagradu Oktavijan. Isti je roman po izboru prestižnog The Paris Reviewa uvršten među dvanaest najboljih prijevodnih knjiga godine u svijetu te se danas proučava na kolegiju komparativne književnosti Sveučilišta u Glasgowu. Karakaševa su djela uvrštena u domaću školsku lektiru, a prevedena su na više od deset svjetskih jezika, uključujući engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i arapski. Živi u Zagrebu i otac je triju kćeri.