10 godina proučavaLI SU islamsku baštinu

Džamije su opstale jer su bile preuređene u katoličke crkve, a sačuvali smo tek tri

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 22.03.2019 09:21
  • Objavljeno 15.03.2019 u 13:27
Alen Žunić i Zlatko Karač na promociji knjige u Oris kući arhitekture u Zagrebu

Alen Žunić i Zlatko Karač na promociji knjige u Oris kući arhitekture u Zagrebu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Arhitekti Zlatko Karač i Alen Žunić 14. ožujka u zagrebačkoj su Kući arhitekture Oris predstavili knjigu 'Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština' koja je rezultat desetgodišnjeg istraživanja i obrađuje gotovo nepoznatu islamsku baštinu u Hrvatskoj

'Nasljeđe tursko-islamskog doba nesumnjivo je najslabije istraženo razdoblje u povijesti hrvatske arhitekture i umjetnosti, a fond danas očuvanih spomenika je neznatan', rekao je na predstavljanju knjige jedan od autora Zlatko Karač, koji je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1987. doktorirao na temi osmanskog urbanizma. Na Filozofskom fakultetu je pak utemeljio i vodi kolegij 'Islamska arhitektura i umjetnost'.

U knjizi, u njenom prvom dijelu, iscrpno je obradio povijesne spomenike osmanskoga doba iz 16. i 17. stoljeća, džamije, mesdžide, musalle, tekije, zavije, medrese, mektebe, mezarluke, turbeta, kuće, saraje, stambene kule, utvrde, karavansaraje, hanove, musafirhane, menzilhane, dućane, magaze, panađure, hamame, česme, bunare, sebilje, šadrvane, sahat-kule, vodenice, mlinove, ali i inženjersko graditeljstvo - mostove ili ćuprije, ceste ili drumove te hidrogradnju onog vremena.

  • +10
  • +7

Promocija knjige 'Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Iako se osmansko doba u Hrvatskoj uglavnom koncentrira na 16. i 17. stoljeće, napomenuo je, dijelovi zemlje su, što se često zaboravlja, bili i puno duže vrijeme dio islamskog svijeta i Osmanskog Carstva.

'Neki pogranični dijelovi, recimo Korduna i Like, bili su pod turskom vlašću preko 300 godina, što je ogroman period. Svojim studentima znam istaknuti da je to duže razdoblje nego li je trajao ijedan drugi svjetski sloj umjetnosti prisutan na našem tlu, poput dobro dokumentiranih renesanse i baroka', rekao je Karač te dodao kako je upravo Hrvatska područje najzapadnijeg širenja povijesne osmanske baštine u Europi te prostor dodira i prožimanja dvaju različitih kulturnih i religijskih krugova Istoka i Zapada, s unikatnim slojem umjetničkih prinosa kakav drugdje u zapadnoj Europi ne postoji.

Sačuvane svega tri osmanske džamije

Razasute osmanske baštine Hrvatska ima po cijelom svom teritoriju, kaže Karač, od čega je nešto do neke mjere poznato, a većina posve nepoznata.

'Razlozi danas neznatne očuvanosti i malobrojnosti osmanskih spomenika u Hrvatskoj temeljita su i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se događala najviše u prvim godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja vlastitih gradova, koje su posade pri konačnom povlačenju ostavljale praznima i razorenima', kaže Karač, dodajući da su ponegdje praktične okolnosti, siromaštvo i posvemašnja pustoš oslobođenih krajeva, rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe.

'Tako su neke džamije opstale jer su bile preuređene u katoličke crkve, a postojeće su u toj funkciji i danas, pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama, a u dužoj će uporabi ostati i dijelovi utilitarne osmanske infrastrukture - mostovi, ceste, vodovodi, bunari i česme', objašnjava.

  • +5
  • +2

Islamska arhitektura u Hrvatskoj

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

Prema podacima Mešihata Islamske zajednice, u Hrvatskoj je za vrijeme turske vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, 'mjesta za molitvu', čemu treba pribrojiti i određeni broj bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskog primorja. Jedina džamija koja je u tursko doba postojala na slobodnom kršćanskom teritoriju bila je ona u Dubrovniku, koja je služila osmanskim službenicima i trgovcima, navodi Karač.

Do danas su u Hrvatskoj, kaže, ostale sačuvane samo tri osmanske džamije preuređene u katoličke crkve, sve iz 16. stoljeća, kupolnog tipa s kvadratnim molitvenim prostorima, oktogonalnim tamburom i uglovnim trompama.

To su džamije Ibrahim-paše u Đakovu iz 1565., donedavno župna crkva Svih svetih, Halil-hodžina u Drnišu, inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, i na Klisu, gdje je džamiju dao podići Murat-beg Tardić oko 1537., a danas je to crkva sv. Vida u tvrđavi.

'Najpoznatiji primjerak i najveće djelo turske ostavštine koje smo do danas fizički uspjeli sačuvati je han vezira Jusuf-paše Maškovića u Vrani iz 1644./45.', kaže Karač te ističe i jedini djelomično očuvani hamam prigrađen uz prvu jugozapadnu kulu na gradskim zidinama Iloka. Nedavno je obnovljen s restauriranom kupolom. Podno Klisa je pak sačuvana slikovita 'česma triju kraljeva' s vitičasnom lučnom nišom karakterističnom za tip mihrab-česmi.

Jedini posve novi grad koji su Turci utemeljili u Hrvatskoj

Po pitanju turskog urbanizma, Karač objašnjava kako je osmanska vlast vrlo malo toga iznova gradila. Gradove koje su na hrvatskom tlu osvojili radije su reurbanizirali, prilagodili kroz nekoliko desetljeća u duhu nove religije i kulture.

'Jedini posve novi grad koji su Turci u Hrvatskoj utemeljili jest Petrinja, razvijena iz utvrđene palanke nazvane Yeni Hissar (Nova Tvrđava). Dao ju je podići Hasan-paša Predojević za samo tri tjedna gradnje (precizno datirane od 12. travnja do 2. svibnja 1592.) nešto prije Sisačke bitke', kaže Karač, dodajući da je ta turska Petrinja potpuno izgorjela već 1594.

Grafički je iz toga vremena najbolje dokumentiran turski Osijek, koji je zahvaljujući vojnim događajima oko znamenitog Sulejmanovog mosta preko Drave tijekom 17. stoljeća nacrtan na čak nekoliko desetaka veduta i planova, dok su urbane konture drugih hrvatskih gradova, za koje ne postoje sačuvani prikazi, rekonstruirane na temelju pisanih izvora, primjerice Vinkovci, Pakrac, Kostajnica itd.

Osijek, plan turskog šehera

Osijek, plan turskog šehera

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

U podbiokovlju pak Makarska se ističe kao uopće prvo hrvatsko urbano središte koje je palo pod osmansku vlast, još krajem 15. stoljeća, vjerojatno 1499., pri čemu je sredinom 16. stoljeća dobila i planski urbani sloj s cjelovitim fortificiranjem grada u shemi pravilnog trokuta s uglovnim kulama, što ga je izveo neimar Hajredin, inače graditelj znamenitoga mostarskog mosta.

Upravo su mostovi, ćuprije, najmonumentalnije građevine koje su Turci ostavili na ovom tlu. Tako je 1526. veliki vezir Ibrahim-paša radi prijelaza vojske preko močvara Vuke kod Vukovara dao podignuti drveni skeletni most dug 550 metara. Služio je čak 250 godina, još cijelo stoljeće nakon odlaska Turaka. Srušen je između 1771. i 1788. Vukovaru je, inače, posvećena treća cjelina Karačeve i Žunićeve knjige, a u njoj je detaljno predstavljen proces osmanske urbanizacije na primjeru ovoga Karačeva rodnog grada, kao studije slučaja koja je univerzalno primjenjiva i na druge hrvatske gradove koji su tijekom povijesti bili pod turskom vladavinom.

Od ćuprija, gotovo mitsku važnost imao je također drveni most kod Osijeka, koji se od obale Drave kod gradskih vrata na zapadnom rubu Tvrđe protezao baranjskim močvarama u dužini od gotovo osam kilometara do Darde. Prvotno je podignut također 1526. i odmah razoren, pa je potom više puta iznova građen, paljen i popravljan. Za niskoga vodostaja Drave ostaci su mu još uvijek navodno vidljivi, kaže Karač koji se u svome dijelu knjige pozabavio i osmansko-islamskom umjetnošću kamena, stakla, knjige i umjetničkim obrtima.

Minareti visoki 45 metara

Nakon posljednjih tursko-islamskih gradnji s kraja 17. stoljeća, džamijske i uopće islamske arhitekture u Hrvatskoj nije bilo tijekom barem 250 godina, sve do 30-ih godina 20. stoljeća. O toj dosad neafirmiranoj temi novog sloja moderne i suvremene islamske arhitekture u drugom dijelu knjige pisao je Alen Žunić, koji je na Arhitektonskom fakultetu doktorirao 2016., a sada radi kao istraživač u zvanju znanstvenog suradnika na projektu 'Heritage Urbanism'. U svojoj cjelini knjige 'Islamska arhitektura u Hrvatskoj' Žunić je istaknuo sva autorski relevantna djela domaćih vrsnih arhitekata i umjetnika iz 20. i 21. stoljeća, a uključio je i posve nepoznate velike projekte džamija koje su radili za zemlje arapskog svijeta.

Muslimani se, kaže Žunić, tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća postupno vraćaju u Hrvatsku, ponajviše u Zagreb, zbog poslovnih razloga, vojne službe ili školovanja. Isprva koriste provizorne bogomolje, poput one u dva stana u Tomašićevoj ulici 1930-ih, u kojoj bi ih bilo i po 1250, sa sezoncima i do 3000. Ipak, nakon nekog vremena pokreću i ambiciozne akcije oko podizanja džamija.

Među prvim lokacijama predlagala se Kraljevačka šuma na Zelengaju, za što je idejni projekt izradio slikar Omer Mujadžić. Kasnije ga je dorađivao s arhitektom Zvonimirom Požgajem, ali je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić 1942. odredio da se postojeći Dom likovnih umjetnosti, Meštrovićev paviljon, prenamjeni u džamiju. Stjepan Planić projektirao je eksterijer s tri minareta visoka 45 metara, a Požgaj je bio zadužen za interijer i opremu.

Planićevi minareti od 45 metara

Planićevi minareti od 45 metara

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

Uspostavom komunističke vlasti u svibnju 1945., podsjeća Žunić, zagrebačka je džamija određena za rušenje, ali ipak ostaje u obrednoj funkciji do 1948., kada postaje Muzej socijalističke revolucije. Muslimanima je obećan novi prostor, a iako se prve inicijative javljaju 1952., grad Islamskoj zajednici tek 1970. daje zemljište na Srebrnjaku. Idejni projekt izradio je Juraj Najdhard, ali džamija s minaretom od 42 metra nikad nije izvedena. Na koncu je podignuta u Folnegovićevu naselju, a projektiranje je povjereno sarajevskim arhitektima Džemalu Čeliću i Mirzi Gološu. Otvorena je 1987.

Najljepša u Europi

U Gunji je džamija otvorena 1969., a riječka čak deset godina nakon provedbe natječaja, 2013. Kao Islamski centar u Rijeci, projekt je nastao u koautorstvu Dušana Džamonje (koji, nažalost, nije doživio njegovu realizaciju) i arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića iz zagrebačkog Arhitektonskog dizajn biroa ADB, te sa svojom skulpturalno oblikovanom ekspresivnom džamijskom kupolom i minaretom od 23 metra slovi za jednu od najljepših u Europi.

Džamija u Rijeci

Džamija u Rijeci

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

Osim toga, u Hrvatskoj postoje manje islamske bogomolje, mesdžide, kojih je aktivnih 19, među ostalim u Splitu, Zadru, Karlovcu, Puli, Zagrebu itd. Najstarija je u Dubrovniku, iz 1933., i jedina ima obrtnički kvalitetno uređen interijer u rezbarenom drvu.

Hrvatski su arhitekti u razdoblju socijalističke Jugoslavije, osim toga, tijekom 1970-ih i 1980-ih izradili niz džamija i islamskih centara u zemljama Trećeg svijeta, primjerice Žarko Vincek, koji je za Libiju projektirao čak pet novih džamija. Nedvojbeno su najdojmljivije džamijske koncepcije bile one spomenutoga Džamonje, primjerice u Alžiru 1985., od sferičnih kalotnih isječaka neopterećenih statičkim promišljanjima, kaže Žunić koji među recentnim arhitektonskim natječajima ističe one za tri buduća islamska centra, u Sisku (2010.), Puli (2014.) i Osijeku (2014.). Njima se u Hrvatskoj stvara nova islamska arhitektura, a s kakvim htijenjem, može se razabrati u poruci jednog imama.

'Kada gradimo novu džamiju, mi ju ne podižemo samo za muslimane, već novu ljepotu želimo podijeliti s ostalim građanima i ostaviti je budućem vremenu', citira ga Žunić, koji je s kolegom Karačem za knjigu 'Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština' već dobio međunarodno priznanje, Nagradu Ranko Radović za najbolje teorijsko djelo o arhitekturi i gradu u 2018.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!