KAZALIŠNA KRITIKA: 'DUH'

Dvostruka zavojnica smrti i života

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 20.12.2010 12:39
  • Objavljeno 20.12.2010 u 09:35
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Wit' ili 'Duh' u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, Pulitzerom i gomilom drugih nagrada na prijelazu stoljeća ovjenčan dramski prvijenac suvremene američke autorice Margaret Edson, novitet je na repertoaru Dramskog kazališta Gavella

'He that has and a little tiny wit...' pjeva Luda Learu kod pjesnika poznatijeg od Johna Donnea. Taj 'wit', bio on mozgovna vijuga ili cijeli duh, inteligencija i misao koja ide s tim, ima ograničeno vrijeme trajanja, ne tek kad pogriješi u procjeni karaktera, nego i kad ga napadne zbir fascinantnih stanica koje se ne prestaju razmnožavati. Tada više ni širina duha ni broj vijuga nisu važne jer, kad je čovjek sveden na imitaciju lutke, bez kose i trepavica, sasvim je svejedno zna li što znači somnolentan. Ili tko je John Donne.

'Wit' ili 'Duh' u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, Pulitzerom i gomilom drugih nagrada na prijelazu stoljeća ovjenčan dramski prvijenac suvremene američke autorice Margaret Edson, novitet je na repertoaru Dramskog kazališta Gavella.

Gavella

Gavella

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Osim umiranja od raka, eksperimentalne kemoterapije i bolničke svakodnevlja kad je 'vrijeme sporo, a ima ga još tako malo', predstava je i ogledni primjer očuđenja, praktičnog odgovora na pitanje kako bi izgledala suvremena inačica brehtovskog odmaka u srednjostrujaškom kazalištu. U toj drami oko drame, kako ju je postavio slovenski redatelj Samo M. Strelec, pratiteljima programa Gavelle poznat po solidnoj 'Četvrtoj sestri', trebala je ponovno zablistati Anja Šovagović-Despot.

Uz pomoć Perice Martinović i Svena Šestaka, ova glumica snažne osobnosti priliku je iskoristila - čak si je dopustila i autoreferencijalni odmak sa spominjanjem takozvane 'drame krvi i sperme' s kojom se nekad svađala - ali prije kao dokaz svoje energije i, paradoksalno, životnosti, nego kao uvjerljivo tumačenje drame.

Možda to i nije toliko pogrešno u ovom konkretnom slučaju, iako je dosta pogrešno u nekim drugim, jer komad Margaret Edson zaista postavlja stvari tako da istodobno žive i ne žive. Paradoks, jedan od pojmova oko kojih se vrti svaka eshatološka rasprava, bila dramska ili ne, i ovdje je ključan: dok umire, protagonistica je sve življa, baš kao što i lijekovi protiv raka ubijaju ostatak tijela ili kao što stanice tumora jesu snažnije i potentnije u razmnožavanju od ostalih, običnih.

Tako i ovaj komad, poput dvostruke zavojnice, dok prati umiranje sjeća se života, ali iz epizoda crpi argumente za zaključak kako život nikad nije proživljen do kraja. Da sve skupa ne bi bilo samo zbrajanje računa, što se vjerojatno svakome zbiva kad je 'mrtav tumoran', autorica je ubacila i ekskurs s Donneom, sedamnaestostoljetnim engleskim pjesnikom predvodnik takozvanog metafizičkog pjesništva zbog svoje zakučastosti i interesa za krajnja pitanja.

Gavella

Gavella

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Tako konstruiran 'končeto' u neanglosaksonskoj kulturi nije pretjerano uspješan jer sam Donne od 'Duha' ne dobiva, osim ako mu se ime ne počne spominjati i u hrvatskim križaljkama, ali je efektan tek kad se sukobi sa svojim srodnim antipodom. Profesorica koja je cijeli život iščitavala sonete o smrti o smrti ne zna ništa, dok istodobno shvaća koliko je bila znanstvenički rigidna tek kad i sama postane predmet istraživanja mladog liječnika, jednog od onih koji od bavljenja stanicama ne vidi – pacijenta.

No, referenca više ili manje ne čini bitnu razliku. 'Duh' je, naime, upravo ona vrsta američke dramaturgije koja, nakon što prođe sve provjere od unutrašnjosti do Broadwaya, na kraju završi kao film, a onda je u Hrvatskoj postave ili nekadašnja scena za odrasle kazališta Mala scena ili Planet Art u Zagrebu ili pak neko od kazališta izvan njega, u Virovitici, Puli, Šibeniku, Dubrovniku... Nema puno razlike između, na primjer, 'Zečje rupe' i 'Duha'. Riječ je o uspješnom modelu spajanja kvalitetne dramaturgije, s dodatkom 'cveba' iz neopće kulture, dva-tri velika životna pitanja i finalom zbog kojeg publika po džepovima i torbicama traži rupčiće. Odmak na kojem Margaret Edson inzistira zapravo je tek isprika za težinu slučaja kojim se bavi, ali je ta isprika ukomponirana tako da je se nitko ne treba stidjeti, kad se već ne da sakriti.

Samo M. Strelec je tako ju je i postavio: otvorena pozornica koja se namješta po potrebi, ansambl koji sjedi u dubini pozornice kao šutljiva masa u trenutku kad se ionako nema što reći, intenzivni i ustrajni zvuk kapanja što sugestivno nadomještava scensku glazbu, lagano gašenje svjetla u gledalištu tijekom cijelog prvog dijela predstave... Sve to govori kako je redatelj htio uvući gledatelje u priču i natjerati ih da se poistovjete, dakle, ne izbjeći tragičnost dramskog materijala.

I u tome ključnu razliku čini glavna glumica. Sama je odlučila igrati, redatelj joj je to dopustio, a ona se upustila onako kako jedino zna. I zato 'Duh' na koncu ne govori o umiranju nego o životu. Ovakva kakva jest i u trenutku u kojem je nastala, predstava je neizgovorena posveta Marini Nemet, članici ansambla iz Frankopanske, i Anja Šovagović-Despot dobila je priliku da odgovori na mogućnost koja postoji za svakoga. Energični prkos, crpljen iz korijenskog 'k'o će mi zabranit!', imaju smisla samo kad je riječ o krajnjim stanjima prije sna, kad je svejedno traži li duh metafiziku u poeziji ili u bajamima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi