INTERVJU

Dražen Šivak: Ili ćemo zabiti glavu u pijesak i zanimati se samo za vlastito preživljavanje ili ćemo se uključiti i preuzeti uzde

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 28.01.2019 09:50
  • Objavljeno 27.01.2019 u 15:28
Dražen Šivak

Dražen Šivak

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Hrvatski glumac Dražen Šivak ovih dana premijerno je odigrao 'Mistero Buffo', po mnogima kontroverznu monodramu talijanskog nobelovca Darija Foa, za čiju je produkciju internetskom kampanjom sam skupio novac. U razgovoru za tportal Šivak otvoreno govori o predstavi škakljive tematike i potrebi da se reagira na probleme u društvu, o suradnji s velikim bosanskohercegovačkim glumcem Zijahom Sokolovićem te o radu na poljskom filmskom hitu 'Hladni rat', nominiranom za Oscara

Vatikan je svojedobno prijenos monodrame 'Mistero Buffo' nazvao 'najbogohulnijim događajem u povijesti televizije', a sada i domaća publika može otkriti čari tog čuvenog komada koji reinterpretira i donosi satirični pogled na biblijske teme i likove. Autor mu je talijanski dramski pisac, režiser, glumac, satiričar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Dario Fo, koji je preminuo 2016. Hrvatski glumac Dražen Šivak upravo je u njegovu liku i u ovom djelu pronašao veliku inspiraciju te postavio 'Mistero Buffo' na scenu, i to tako što je novac za produkciju skupio internetskom kampanjom. Režiju potpisuje američko-francuska glumica Lee Delong.

Privatne donacije prijatelja, kolega i ljubitelja kazališta osigurale su tako predstavu koja je premijeru imala 22. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru, a sada putuje dalje. Po uzoru na njenog kreatora Foa, koji se nazivao lakrdijašem i svoj teatar 1970-ih izvodio u skvotovima, tvornicama i školskim dvoranama, i Šivak će, kako najavljuje, svoju monodramu pokušati igrati na što različitijim i neobičnijim mjestima.

  • +9
  • +6

Dražen Šivak

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Vaša nova predstava 'Mistero Buffo' ima zanimljivu povijesnu pozadinu. O čemu se radi?

U srednjem vijeku, dok su ljudi uglavnom bili nepismeni, crkve su organizirale mirakule, scenska prikazanja života svetaca i biblijske priče. U jednom trenutku ti misteriji su se preselili na ulicu, a glumci koji su u njima sudjelovali s vremenom su širili tu interpretaciju. Nakon nekog vremena ona više nije bila službeno prihvaćena jer se previše izrugivala autoritetima i dovodila ih u pitanje. Dario Fo je bio veliki istraživač i skupio je sve te priče te napravio monologe koje je igrao čitav život. To je njegovo najpoznatije djelo, a na tragu je putujućih glumaca, lakrdijaša, komedijaša, žonglera i klaunova koji su svoju sposobnost da ismijavaju koristili da bi ljude malo probudili.

Kako vam je bilo na premijeri u ZPC-u?

Bilo je puno kolega, puno prijatelja i stvarno je bila lijepa atmosfera. Ljudi su iščekivali predstavu jer ja nisam repertoarno kazalište koje mora zadovoljiti srednjoškolsku publiku ili pretplatu. Možda ne uvijek, ali ovaj put mogu si priuštiti da se bavim nekom poslasticom. A ovaj je komad poslastica za rad i mislim da je i svim tim kolegama bila poslastica da dođu gledati Darija Fora i nešto što je pravi primjer totalnog glumačkog kazališta.

Dario Fo je u hrvatskom kazalištu prilično nezastupljen.

Sad se odjednom dogodio interes. Neki dan je u Dubrovniku, u Kazalištu Marina Držića, bila premijera njegove predstave 'Ne plaćamo, ne plaćamo', a i Talijanska drama riječkog HNK planira izvesti njegovu 'Pituri nemaju sjećanja' u ožujku. Ali u svakom slučaju, radi ga se nedovoljno s obzirom na to da nam je susjed, da se bavi glumačkim kazalištem i da je društveno osviješten.

Gdje sve namjeravate izvoditi predstavu?

Kazalište sam bez zgrade. Nekome se to možda čini kao nedostatak, no u mom slučaju je prednost jer ovaj komad može funkcionirati bilo gdje, na klasičnoj, velikoj kazališnoj sceni, ali i u kafiću. U veljači tako nastupamo u Kulturnom centru Mesnička i Botaničaru. Dobili smo i pozive za gostovanja u inozemstvu pa planiramo kamo ćemo dalje.

Neka vrsta pripreme za predstavu bilo je i putovanje u rujnu prošle godine u Barcelonu, u kojoj ste pet tjedana proveli na institutu za klaunove, Nouveau Clown Institute. Kakvo vam je bilo to iskustvo?

Već nekoliko godina koristim priliku da učim o klauneriji, a Lee Delong, koja je režirala 'Mistero Buffo', bila je prva koja me podučavala tome. Preko klaunova sam upoznao i koproducente ove moje predstave, ljude iz Triko Cirkus Teatra. U Barceloni sam radio s raznim i brojnim učiteljima, svaki smo tjedan imali izvedbe, a završnu u cirkusu. Klaunovi su velika scena i tradicija u kojoj nažalost naš kulturni milje nije sudjelovao. Zemlje poput Španjolske, Francuske, Italije i Rusije vrlo su jake u klauneriji. Mene je zainteresirala jer se nadovezuje na glumu i mislim da bi je svaki glumac trebao probati. Ne da bi bio klaun, a to ni ja ne želim jer se radi o cjeloživotnom radu, nego zato što je to za mene osnovna glumačka pozicija. Klaun iskreno staje pred publiku, otvorena lica, ne skrivajući se iza vještine. Hrabar je da bude takav kakav jest, nesavršen, pred drugima i onda se još igra time.

Šivak ima i svoju kazališnu 'firmu', Grupu, koju je osnovao 2003. kao nezavisnu kazališnu skupinu

Šivak ima i svoju kazališnu 'firmu', Grupu, koju je osnovao 2003. kao nezavisnu kazališnu skupinu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Surađivali ste i još uvijek surađujete s brojnim kazalištima i ovdje i vani. Kako to da se nigdje niste skrasili?

Ne znam. Sedam godina sam se vezao za Akademiju dramskih umjetnosti na kojoj sam predavao scenski pokret, a isto toliko sam bio i u ansamblu slobodnjaka &TD-a. Dobro, to i nije institucija u tom klasičnom smislu. Ponuda da se priključim ansamblima je bilo, iz ZKM-a, Gavelle, riječkog HNK, ali su dolazile u trenucima u kojima sam imao druge planove i druge interese koji se nisu poklapali s tim terminima, ritmom i načinom rada, tako da sam morao odbiti. Ali vjerojatno će doći i neke nove ponude pa ću tada vidjeti kako stojim.

Iza monodrame 'Mistero Buffo' stoji Grupa, vaša umjetnička organizacija za izvedbene umjetnosti koju ste osnovali još 2003., kao nezavisnu kazališnu skupinu.

Da, pokrenuo sam je s kolegicama i kolegama, Olgom Pakalović, Marijom Škaričić, Ozrenom Gabarićem, Jerkom Marčićem i drugima jer smo htjeli raditi nešto, a da ne moramo biti u repertoarnom kazalištu. Ta ekipa je bila stvarno fantastična, sjajni glumci koji zaslužuju sve najbolje, ali 2003. je bila davno i naravno da je svatko otišao svojim putem. Neki su se zaposlili na ADU, neki u kazalištima, neki su slobodnjaci. Kroz Grupu sam poslije toga neko vrijeme režirao i onda je to stajalo sve dok mi nije došlo da radim 'Mistero Buffo'.

To ste i napisali nedavno na Facebooku - da ste se godinama pitali što ćete sa svojom profesijom, da niste nalazili veselja ni mjesta u Hrvatskoj. Koliko ste u trenutku prije predstave 'Mistero Buffo' bili zasićeni svime?

Ako se želimo baviti nečim ozbiljnim, mislim da je neminovno da dođe do neke sumnje i pitanja ima li to smisla. Tako je to u bilo kojoj profesiji, a i mnogi moji kolege kažu mi da im je tako. Ova je profesija, ako se ozbiljno radi, iznimno zahtjevna u nekim trenucima, kao što je nekad nagrađujuća. A budući da je kultura ovdje u slobodnom padu na ljestvici društvenih vrijednosti, naravno da se čovjek pita za koga, zašto, čemu. Tako da sam svakako imao sumnje, a imao sam i druge interese, druge stvari koje su me zanimale. Nisam znao kako da sve to skupa izbalansiram.

Spomenuli ste predstavu 'Rođenje', koju ste ovih dana igrali u ZKM-u. Napisao ju je Zijah Sokolović, s kojim dugo i plodno surađujete. Kako ste počeli raditi zajedno?

Prije nekih 16 godina, nakon što smo se upoznali, pozvao me da igram njegovu monodramu za djecu. Nismo planirali, ali iz toga je izrastao čitav projekt edukacije djece kroz umjetnost, kroz koji je odigrano tisuće predstava, a sudjelovalo desetine glumaca. Najprije smo radili zajedno, onda je on nastavio sam kad sam se bavio drugim stvarima. U zadnje vrijeme igramo predstavu 'Demokracija', koja je isto neko naše uživanje i nastupamo posvuda po regiji. Volimo raditi zajedno.

Sa Zijahom Sokolovićem u predstavi 'Demokracija'

Sa Zijahom Sokolovićem u predstavi 'Demokracija'

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Kakav je Zijah kao kolega?

Svi koji ga poznaju znaju koliko je karizmatična osoba, koliki je vođa i individualac. Nije slučajno da je toliko poznat po monodramama i kao autor jer takav individualac mogao bi ući u sistem samo na način da ga nekako promijeni, a ne da mu se lako ili olako prilagodi. Zijah je inspiracija jer je zaljubljen u kazalište, strašno vjeruje u njega i veseli mu se i kao gledatelj. A gleda sve, od suvremenih plesnih predstava i avangardnih performansa do klasičnog teatra u Beču. S te strane se razumijemo jer i ja volim kazalište.

Kakva vam se, pogotovo kao gledatelju, čini kazališna ponuda u Hrvatskoj posljednjih godina?

Kako dosta putujem i imam prilike gledati predstave i u našem okruženju, mogu reći da smo glumački izvrsni. Međutim, glumci su samo dio kazališnog društvenog mehanizma. Kazalište je rad koji nastaje u zajednici. U njemu sudjeluju svi, i oni koji financiraju i brinu se o kulturnoj politici i oni koji rade u kazališnoj instituciji, kao i gledatelji. Kotačići tog složenog mehanizma mogu početi škripiti kad oni koji bi se trebali brinuti o kulturnoj politici o njoj ne brinu ili se brinu s pogrešnim motivima koji ne pripadaju kulturi i umjetnosti, kao što su nacionalizam ili političke opcije. Ili kad zbog obrazovanja, medijske situacije i svega što se događa publika počne gubiti svoju moć individualnog rasuđivanja. U takvim situacijama kazalište dolazi u položaj između egzotike i površnosti. Naravno, ponekad je dobro imati takve izazove jer onda dobijemo i novi poticaj. To je kao oluja koja pohara šumu pa ona stabla koja se nisu dobro ukorijenila otpadnu, a ona snažna ostanu.

Šivak: Foa je kazalište u životu iznimno koštalo

U represivnim režimima umjetnici su se morali dovinuti pa su tada možda bili i najkreativniji. 'Mistero Buffo' je jedan primjer za to. Dario Fo nije se libio komentirati apsolutno nikoga tko je po njemu zaslužio kritiku ili propitkivanje. To ga je koštalo iznimno, i osobno i umjetnički. Njegovu partnericu, glumicu Francu Rame, oteli su, mučili i silovali pripadnici terorističke skupine koju je organizirala talijanska policija. Nikada za to nitko nije odgovarao. Probajmo danas zamisliti da netko u Hrvatskoj nekoga premlati, muči ili siluje zbog predstava koje radi, kao upozorenje drugima. Bilo je nekoliko situacija u Hrvatskoj u kojima smo bili blizu takvoj sceni i to je bilo zastrašujuće. Još uvijek je stanje ozbiljno, ali to su onda trenuci u kojima biramo hoćemo li odustati ili se probuditi. Hoćemo li zabiti glavu u pijesak, zanimati se samo za vlastito preživljavanje ili se uključiti i preuzeti uzde jer društvo i mehanizmi kojima smo dali moć da nas reprezentiraju to više ne rade.

Oliver Frljić, s kojim ste također surađivali, u Hrvatskoj je zbog svojih predstava imao i još uvijek ima problema. Što mislite o tretmanu koji ovdje ima?

U ZKM-u trenutno režira Árpád Schilling, s kojim sam također dosta surađivao, a počeo sam još prije 10, 15 godina. Tada je on bio najveća zvijezda mađarskog kazališta. U godini kad sam počeo raditi s njegovom trupom imali su skoro stotinjak izvedbi godišnje samo u inozemstvu. Danas više ne živi u Mađarskoj, praktički je izbačen iz nje, ukinuli su mu svaku potporu i napravili atmosferu linča. Nešto slično dogodilo se i događa se Oliveru Frljiću. On je prije svega kazališna i iznimno društveno osjetljiva osoba koja smatra da umjetnik u kazalištu mora govoriti o anomalijama koje se događaju u društvu. Frljić je radio to na svoj način, a to je u nekim segmentima očito bilo previše za kapacitet nekih dijelova ovog društva koji imaju ideje o tome kako bi predstave, slike i filmovi trebali izgledati, o čemu smijemo, a o čemu ne smijemo govoriti, kako bismo trebali izgledati, kako se grliti i ljubiti, s kim spavati, a koga se odricati i koga pljuvati. Nadam se da će ta vremena što prije proći.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Za predstavu 'Mistero Buffo' niste dobili potporu Ministarstva kulture pa ste se morali okrenuti sasvim drugačijim načinima financiranja.

Moj koproducent, Triko Cirkus Teatar, dobio je inicijalna sredstva Ministarstva, ali to nije bilo dovoljno za predstavu. Dosad sam se nekoliko puta prijavljivao i nisam dobio sredstva pa sam u predstavu uložio ona privatna, a ostatak sam morao namaknuti prikupljanjem od privatnih lica, kampanjom preko interneta. Ljudi su me odgovarali i govorili da to tako ne funkcionira, da nitko nikad nije tako davao novac za predstavu. Međutim, dogodilo se da je predstavu 'Mistero Buffo' praktički financiralo tih stotinjak ljudi koji su dali svoje donacije. Bez njih monodrama vjerojatno ne bi izašla. Možda bi, ali bih ja bio u dugovima koje onda ne bih mogao isplatiti igranjem pa bih se opet morao dovinuti na neki način. Ovako smo mogli dovesti redateljicu iz Pariza, platiti prava, napraviti plakat. Tih stotinu ljudi je napravilo tu razliku i mnogi kažu da je bila sjajna ideja pokrenuti internetsku kampanju, ali ne bih volio da to postane pravilo, da oni koji nam inače trebaju omogućiti sredstva za rad kažu 'a, pa dobro vam ide i bez nas'. U kulturi je puno većih i posvećenijih igrača od mene, koji imaju još veće posljedice nego što bih ih ja imao da nisam uspio realizirati 'Mistero Buffo'.

Među vašim novijim projektima je i poljski film dijelom sniman i u Splitu, 'Hladni rat', koji je dobio čitav niz nagrada i nominaciju za Oscara. Kako je bilo raditi s redateljem Pawelom Pawlikovskim?

U 'Hladnom ratu' nemam veliku ulogu, ali budući da sam odavno fan Pawelovih filmova, bilo mi je jednostavno drago da sudjelujem. Pawlikovski je iznimno pedantan u svakom kadru, jako posvećen. Bio mi je užitak raditi s njime.

Od brojnih uloga koje su iza vas, ima li neka za koju ste posebno vezani?

Nisam toliko vezan uz uloge, koliko uz suradnje. Ako bih trebao izabrati neku predstavu, vezan sam uz 'Rođenje' koje igram 15 godina, što je za glumca neobično i intimno mi je jako drago. Što se tiče suradnji, bila mi je fantastična ona s Bobom Jelčićem i Natašom Rajković, zatim s Anom Karić i spomenutim Árpádom Schillingom, u čijoj sam trupi proveo nekoliko godina. Nastupali smo u Parizu, a jedno vrijeme radili i na selu u Budimpešti, što je bilo iznimno zanimljivo iskustvo. A sada su mi velika stvar ti klaunovi, uz koje sam u poslu našao novi entuzijazam.

Nekoliko ste predstava i režirali, među njima i 'Sve što je dobro i pametno'. Zašto vas je privukla režija?

Privuklo me da probam biti više kapetan broda, da i s te strane imam više utjecaja. Iako, nisam režiser i ne mislim da jesam te da imam tu vrstu poriva. Prije imam poriv pokretanja, nešto poput umjetničkog producenta. Tako je to bilo i s predstavom 'Mistero Buffo' i s mnogim drugim stvarima, a vjerojatno će i ubuduće biti tako.

Držite i radionice na temu prisutnosti. O čemu se radi?

To su radionice od tri do sedam dana na kojima ljudi sebi daju sebi vrijeme i prostor da vide gdje su. Tema me zainteresirala opet zbog glume jer je na sceni prisutnost jedna od glavnih kvaliteta. Obično se za nju kaže da ju imaš ili nemaš, ali mene je intrigiralo otkriti može li se raditi na njoj. Uz to, kao glumac sam tražio način da nađem nešto što će mi održavati unutarnju ravnotežu i zdravlje. Kad kažem zdravlje, ne mislim na izostanak bolesti, nego na osjećaj unutarnjeg bogatstva iz kojeg možemo izaći na scenu jer onda imamo nešto što možemo podijeliti. Mnogi su moji kolege isto tražili neko rješenje jer je naša profesija zahtjevna i za dušu i za tijelo, a glumac koji se ne brine o sebi platit će neku cijenu.

Vodite i radionice tanga?

Tango je bio moj privatni hobi kojim se bavim desetak godina, ali me onda netko pitao da probam i s podučavanjem. Odlučio sam probati i napravio radionicu koja se zove 'Tango - umjetnost slušanja'. Nemam nikakvu ambiciju biti profesionalan u tangu zato što je samo plesanje već uživancija za sebe. Putujem po festivalima po Europi i plešem za svoj gušt.

Spomenuli ste da ste sedam godina predavali scenski pokret na ADU. Kako vam je bilo u ulozi predavača i zašto ste to prestali raditi?

Kad su me pozvali da predajem jer mi to ide, kako su mi rekli, pomislio sam 'da, možda mi ide, ali ne znam kako mi ide'. Bilo je zanimljivo naći način da to usustavim i prenesem studentima, što je jako poticajno. Studenti su redovno bili sjajni jer tamo imperativ nije da napravimo predstavu, već da nešto probamo, da vidimo kako funkcionira. To je luksuz koji si u kazalištu nitko od glumaca ne može priuštiti. Imaš premijeru za mjesec i pol i moraš uvježbati, bez mogućnosti da nakon mjesec dana kažeš kako smjer kojim si krenuo možda i nije najbolji. Kuću moraju izgraditi i u kuću se netko mora useliti. Na Akademiji je to radije 'hajdemo vidjeti što je to kuća, kakve sve kuće mogu biti'. I onda probaš. Neke ne uspiju, a neke budu fantastične. Predavanje je u svakom slučaju bilo vrlo inspirativno iskustvo, ali nakon sedam godina imao sam osjećaj da mi taj sistem više ne pruža satisfakciju koju sam tražio. Pa sam išao dalje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!