INTENDANTICA DUBROVAČKIH IGARA

Dora Ruždjak Podolski o novoj funkciji, dramskom potencijalu afere Agrokor i domoljublju

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 22.10.2017 18:01
  • Objavljeno 22.10.2017 u 15:59
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dora Ruždjak Podolski nedavno je imenovana intendanticom Dubrovačkih ljetnih igara, zbog čega će redateljica koja iza sebe ima 70-ak opera i drama, među posljednjima hit 'Črna mati zemla', na neko vrijeme morati napraviti pauzu. Falit će joj, kaže, pripreme za probe u miru vlastitog doma, kada je okružena knjigama i kreativnom mukom. Za tportal govorila je o novom konceptu Igara i privlačenju publike, problemima s gužvama u Dubrovniku, domoljublju jedne majke, a prisjetila se velikih režija vojnog mimohoda i proslave ulaska Hrvatske u EU

Kad ste imenovani intendanticom Igara, na pitanje o tome da ćete se morati odreći režije, izjavili ste: ‘Ovo je trenutak kad je za mene važnija sveopća kulturna slika zemlje koja me podigla, obrazovala i formirala, od mojeg osobnog puta.’ S obzirom na domoljubnu intonaciju izjave, kakva je danas vaša slika Hrvatske?

Prije dvije godine moja prijateljica i kolegica Franka Perković izrekla je nešto slično - da se domoljublje vidi u konkretnim odlukama i djelima. Jesam domoljub, a to govorim iz perspektive majke 18-godišnje kćeri maturantice koja je pred odabirom vlastitog životnog puta i studija. S njom i njenom generacijom puno razgovaram o tome ostati ovdje ili ići studirati negdje u inozemstvo. Moje dijete će odlučiti što želi, no kad mi se već pružila prilika, moram se potruditi da nešto napravim za njenu budućnost, i to ovdje i sada. To je zadatak svih nas u srednjoj generaciji.

Što treba mijenjati?

Okolnosti su se promijenile na globalnom planu. Svaki dan iskrsne neko drugo žarište društvene problematike, kao što je ovih dana Katalonija bila u fokusu, a na to ne možemo ostati imuni jer potiče na pitanje što je čovjek, koji je njegov izbor, što je građanska svijest i građanstvo kao takvo. Potom, kriza u Agrokoru. To su pitanja o kojima razgovaramo na dnevnoj bazi, a ne možemo išta promijeniti. Zašto to govorim? Kulturna slika Hrvatske je razmjerno loša i to mogu mijenjati. Globalizacijski načini financiranja su se promijenili i postali puno okrutniji prema zakonitostima liberalnog kapitalizma, promijenila se publika i treba naći kako joj pristupiti.

Kako vam se čini publika prije deset godina i danas?

Nezahvalno je o tome govoriti. U kuloarima kruži mišljenje da kazalište u Hrvatskoj danas stoji bolje no ikad, da mu se vratio stari sjaj. Po posjećenosti, interesu publike, sveopćoj recepciji. Činjenica jest da je prošla kazališna sezona u Zagrebu bila izuzetno dobra, ali bojim se da se radi o slučaju, a ne o strategiji. Ako me pitate intimno, bolja je bila 2007. Tada se činilo da imamo više izbora, više opcija.

Spomenuli ste Agrokor. Kako je iz redateljske vizure izgledalo to dramatično jutro kad je pohapšeno dvanaestero ljudi iz Agrokora?

Mi redatelji uvijek posvećujemo pažnju detaljima. Ja sam se zaustavila na cijenama torbica. To je jedna cijela fenomenologija, a na tu temu mogli bismo napraviti sijaset dobrih predstava. Nezavisna scena mogla bi procvasti samo od prodaje torbica.

Zasad bez kompromisa i cenzure

Kristian Novak, čiji ste roman 'Črna mati zemla' postavili u ZKM-u, rekao mi je da niste skloni umjetničkim kompromisima i da pratite svoju viziju. Kako je s kompromisima i politikom, na koje ste pristali prihvaćanjem funkcije intendantice Dubrovačkih ljetnih igara?

Zasad nisam trebala činiti kompromise. Ministarstvo kao većinski financijer, ministrica sama, partneri smo s istom misijom. Ministrica dubinski poznaje festival i ona je izuzetna kulturna djelatnica, tako da nam to svima može biti na čast.

  • +3

Dora Ruždjak Podolski

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Nedavno smo svjedočili pomicanju Noći kazališta na zahtjev jedne braniteljske udruge, a prije toga na zahtjev braniteljske udruge smijenjen je Hrvoje Hribar s čela HAVC-a. Kako je moguće balansirati u tom društvenom teatru?

To je sve zapravo porez na dodatnu vrijednost. Upravo to. Političko okruženje i politika kao takva.

Pa to nikome ne budi dobre asocijacije.

Upravo to, no kad radite kao slobodni umjetnik skoro 20 godina, kao ja, prepuni ste ideja i kreativnih poticaja pa kad dođete raditi u neki ustaljeni sustav, uvijek postoje neke strukture, neke zakulisne igre, neke iskonstruirane činjenice i političke pozadine. Jedino što je bitno jest sloboda umjetničkog izražavanja i moram reći da nikad nisam bila cenzurirana (možda sam samo imala sreće, neki moji kolege jesu) ili da sam morala učiniti kompromis koji bi se ticao mog umjetničkog rada. Koji put morala bih se odreći dijela megalomanskih polazišnih točaka. Ali to je uvijek rezultiralo nekim novim rješenjem, nekim novim putem do kojeg možda ne bih bila došla da mi je produkcijski baš sve, kao djetetu u lunaparku, bilo omogućeno. Tako to više-manje oduvijek funkcionira kad je u pitanju umjetnik u odnosu na strukturu, instituciju.

Najstrašnije što se moglo čuti jest da je kazalište mjesto zabave

Pitanje slobode je jedno, no što kad se pojavi jedna skupina koja ruši termin Noći kazališta uz argument da to vrijeđa žrtvu Vukovara, a istovremeno ne postoji nitko tko bi osporio odavanje počasti?

Da se vratim na temu domoljublja s početka - najstrašnije što se moglo čuti jest da je kazalište mjesto zabave. Teze su krivo postavljene i nastala je apsurdna situacija.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Zašto je onda izostala snažnija reakcija struke i politike?

Nismo djelovali, a svi smo trebali. Nismo se okupili, realno rečeno, a okupljali smo se oko puno drugih stvari i pokušali smo ih rješavati zajednički. Oko ovog se nismo združili.

Je li vam žao?

Jest.

Gdje ćete biti u Noći kazališta?

Ovog 18. studenog? U kazalištu.

Dubrovnik ima renome, ne i publiku

Gdje su Dubrovačke ljetne igre danas pozicionirane na karti europskih i svjetskih festivala?

U smislu publike i posjetitelja koji u Dubrovnik odlaze ciljano zbog Igara, stoji zaista nisko. S druge strane, kome god od relevantnih svjetskih umjetnika spomenete Dubrovnik, to je i dan danas mjesto na kojem jako puno umjetnika želi sudjelovati. Postoji izvrsna polazišna točka renomea i nažalost realna točka gdje danas u Hrvatskoj stoji kultura.

Kako dovesti novu publiku u Dubrovnik?

Prvenstveno je potrebno vratiti stari sjaj željeznom repertoaru dovođenjem relevantnih svjetskih zvijezda, a to nije nemoguće. Za dovođenje nove publike treba nam vremena i 2018., nije realna za ispunjenje tog cilja jer se već sad mora dogovarati 2019. Isto tako treba raditi na odgajanju mlade publike, te ponuditi neke drugačije sadržaje koji donose notu uzbuđenja i iznenađenja. I k tome, malo više riskirati s novitetima i suvremenim sadržajima.

DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Koji su konkretni planovi za ovo ljeto?

U visokoj smo fazi pregovora za prvi koncert 11. srpnja na kojem bi trebao gostovati violončelist Mischa Maisky. On je jedna od 10 najvećih zvijezda starije generacije koje još uvijek muziciraju i apsolutni je gospodar svjetske glazbene scene, a to će biti njegov veliki povratak u Dubrovnik. Druga akvizicija je gostovanje najeminentnije europske plesne skupine Rosas iz Belgije s predstavom 'A Love Supreme'. Prvi put na Igrama imat ćemo fado u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, kao prvu dramsku premijeru radimo Krležinog 'Michelangela Buonarotija' u režiji Sebastijana Horvata u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, potom s Dramskim festivalskim ansamblom izbor iz Marinkovićevih novela mediteranskog kruga, pod radnim naslovom 'Pod balkonima', a režirat će Dario Harjaček u adaptaciji Vedrane Klepice.

Kakav odnos imate prema baštini i djelima starih dubrovačkih autora?

U suradnji s ADU-om nastaje projekt koji se naslanja na pirne drame Nalješkovića i Držića, gdje će studenti i mladi redatelji upisivati novi kontekst u baštinu. Morate priznati da je tema svadbe na prostoru Dubrovnika iznimno zanimljiva jer se događa da svako malo vidite Koreance, Kineze, ljude različitih nacija i rasa, koji zakupljuju Lovrijenac, Sponzu, pa čak i Knežev dvor za svoje pirove.

Koje su razlike između poslova redatelja i intendanta?

Kad sve zbrojite i oduzmete, oba su posla kreativna. Fali mi, naravno, onaj introvertni dio koji režija u sebi posjeduje, a to su pripreme za probe u miru vlastitog doma, okružena knjigama i kreativnom mukom. U intendantskom je poslu sve pitanje trenutka, a tu dobro dođe redateljsko iskustvo i sposobnost da stvari nekad naprosto pustite da sazru i da ih ne forsirate. No, tek sam počela, ne mogu još kompetentno govoriti o tome.

Grad teatra ili grad kafića

Još 2010. u jednom intervjuu rekli ste o Dubrovniku da je činjenica da se ugostiteljstvo toliko proširilo da ne možemo govoriti o gradu teatru, nego o gradu kafiću ili gradu restoranu. Kako ćete riješiti problem kavanizacija dubrovačkih ulica i problem buke za trajanja festivala?

Gradonačelnik Franković već je ljetos na pola smanjio dnevni broj ulaza turista s kruzera u Grad. Osobno sam vidjela kvalitativnu razliku u smislu ugodnijeg boravka unutar zidina. Čini mi se da uz pravovremeno planiranje programa, a do nove godine trebali bismo ga imati kompletiranog, možemo više učiniti po pitanju logistike i pregovora s Gradom. Očito sam bila jako umorna 2010. 

U Hrvatskoj nema potrebe za vojnim mimohodom

Režirali ste ulazak RH u EU 2013. Što ste tada imali u mislima, što će se promijeniti s ulaskom i gdje je Hrvatska a gdje EU nakon četiri godine?

Nažalost, Europska unija je konstrukt naveliko umočen u globalnu problematiku. S kim god razgovaram, a imam rođaka i prijatelja u inozemstvu, svi tvrde da se radi o globalnoj krizi. Zastoji u gradnji velikih zdanja (primjerice, berlinske zračne luke) i kojekakve neobične i neobjašnjive pojave, događaju se i u boljem i uređenijem društvu. Što se tiče same fluktuacije ideja, čemu sam se nadala, ipak jest malo bolje.

  • +4
  • +1

Dora Ruždjak Podolski

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL

U vašoj radnoj biografiji piše i da ste asistirali Krešimiru Dolenčiću pri režiranju vojnog mimohoda na Jarunu 1995. Koja vam je slika ostala iz tog vremena?

Imala sam 23 godine i tamo sam naučila osnove zanata režije velikih događanja. Osim zanata koji možete naučiti, morate se roditi s darom sposobnosti da stanete i djelujete pred tolikom silom ljudi. Kad je sve završilo, ostala sam, svojom voljom, sama samcata na pozornici i gledala vatromet s bocom vode u ruci. Bila sam utučena od umora i praznine jer takav posao iziskuje golemu količinu adrenalina, a moj se sav potrošio. Krešo me panično tražio, na kraju me i dozvao Motorolom, a ponajviše pamtim kako su na kraju balade došli po mene prekrcanim kombijem i odvezli me u gepeku. 

Ima li danas potrebe da se radi vojni mimohod u Hrvatskoj, kao i prije koju godinu Vukovarskom ulicom u Zagrebu, što je tada podijelilo javnost?

Mislim da nema.

Što smatrate svojim najvećim kazališnim postignućima?

Operu 'Madama Butterfly' koju sam režirala 2000. i uspjela je izrežirati s bebom starom devet mjeseci. To je moja prva velika režija na velikom materijalu i s velikim pogonom. Tada sam shvatila da mogu raditi bez ograničenja. Potom mjuzikl 'Chicago' koji se isprva činio nemogućim zadatkom, no na audiciji smo našli izuzetne interprete na svjetskom nivou i pomaknuli granice tog žanra. 'Ljepotica i zvijer' -  napravili smo ogromnu predstavu u maloj Trešnji koja je odigrana 100 puta. I svakako, moja zadnja režija ‘Črna mati zemla’.

Kako danas gledate na tu predstavu, pola godine nakon premijere?

Odem često na predstavu, pazim je. Ponekad promijenim neki svjetlosni broj, još malo radim na glazbi i tu i tamo glumcima dadem neku uputu. Na moj ponos i zadovoljstvo, predstava je konstantno rasprodana, a glumci Zekaema  čuvaju je poput zjenice oka. Svaki put je različita, katkad se prizori izmjenjuju u brzom, gotovo filmskom ritmu, katkad se glumci zaustave i umire u nekom dramskom trenutku, ruju po publici. I uvijek su točni, a nikad nisu isti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi