'Moj rad izložen na Bijenalu u Veneciji 2009. godine predvidio je migrantsku krizu. Bili su izloženi čamci s likovima umjetnika umjesto jedara, napunjeni tisućama pari cipela. Oduvijek sam mislio da su težnja i pravo svakog čovjeka, ukoliko nema policijski dosje, da živi gdje god želi na planetu. Svi pišu da migranti dolaze, a ne zašto dolaze. Mislim da Dürera nitko nije zaustavljao na granici kad je iz Nürnberga poželio nacrtati zeca u St. Moritzu', rekao je u intervjuu za Glas Istre Braco Dimitrijević.

Odgovarao je i na pitanja gdje su umjetnost, kvaliteta, prestiž i uspjeh u svijetu u kojem se sve vrti oko novca, dolara ili bitcoina.

'Dadaisti su žudjeli za utopijom da sve bude umjetnost. Koliko god imam afinitet za dadaizam, nakon 100 godina sa simpatijama mogu izvršiti korekciju dadaističkih težnji: sve može biti umjetnost, ali sve nije umjetnost. Još 1975. u Sperone Westwater Gallery u New Yorku izlagao sam grupu djela 'Ovo bi moglo biti remek-djelo', 'Ovo bi moglo biti razlog da se napišu knjige' i 'Ovo bi moglo biti vrijedno milijun dolara'. Tada su mi govorili da pretjerujem, ali današnja apsurdna realnost nadmašila je ove pretpostavke. To samo potvrđuje da je umjetnost naznaka za život, ali se moramo upitati kakvi se to modeli života nude. Žudnja za odlaskom na Mars je prirodna, ali sumnjam da bi model života na Marsu sociopolitički bio drukčiji. Možda bi ljudi hodali s maskama za kisik, ali, eto, zadnje dvije godine imamo to i ovdje. Zašto ići da bi se tamo napravilo isto? Ako je sve novac, onda novca nema, ako je sve biznis, biznisa nema. Što se tiče umjetnosti, vraćam se arhaičnoj pretpostavci: umjetnost će se vratiti kada školjke zamijene dolare', rekao je Dimitrijević.

>>> Cijeli intervju s Bracom Dimitrijevićem možete pročitati na stranicama Glasa Istre.