U trenucima u kojima se ona još uvijek zbraja privremena rekapitulacija već djeluje zastrašujuće: u potpunosti je izgorjelo 50 kuća, djelomično njih 55, a još 14 je oštećeno, uz dodatnih 26 pomoćnih objekata. Izgorjelo je i najmanje 117 automobila, šest motocikala, sedam radnih strojeva i čak 49 brodova. Opožarena površina procijenjena je na oko tisuću hektara.

Najveći požar na ovom području, barem po površini, bio je onaj iz 2017. godine, kada je vatra krenula iz desetke kilometara udaljenih Tugara i kroz kanjon se preko više naselja sručila sve do Splita, prodrijevši u njegovo urbano područje. Opožareno područje tada je bilo nekoliko puta veće nego prošlog tjedna, ali materijalna šteta ipak je bila manja.

Nakon splitskog požara sustav je preustrojen

Taj je 'splitski požar' poslužio kao pokretač brojnih procesa: temeljito je preustrojen kompletan sustav vatrogasne zaštite i zapovijedanja njome, uspostavljena je jasna hijerarhija i precizno određen način komuniciranja različitih nadležnih službi. Dodatno, značajna sredstva uložena su u opremanje kompletnog sustava – premijer Andrej Plenković prošlog tjedna u Omišu izbacio je brojku od 600 milijuna eura u proteklih desetak godina, pa ga je glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković ispravio i povisio iznos na 800 milijuna.

Požari se očito gase brže i efikasnije, no malo toga može pomoći kad se za njih stvore laboratorijski uvjeti kao prošlog tjedna: dugotrajno ekstremno sušno razdoblje i period orkanskih vjetrova, uz prostor komplicirane konfiguracije. Ionako teško nedostupan, a dodatno zapušten i obrastao uglavnom gustom šumom alepskog bora, često s nepostojećim protupožarnim putevima i uskim pristupnim cestama od obale, pa čak i okućnicama koje su daleko od pristojnih.

U takvim uvjetima za katastrofu je često dovoljan trenutak nepažnje, iskra ili opušak – ili možda piroman. Jednako je na obroncima Omiške Dinare, kao i u brojnim drugim dijelovima obale, posebno Dalmacije.

Omiškoj Dinari prijeti i erozija tla

Isto područje koje je gorjelo prošlog tjedna pamti i golemi požar iz 2000. godine te još nekoliko manjih u međuvremenu. Prostor mrvicu istočnije gotovo potpuno je izgorio lani, kada je zabilježena i veća šteta na objektima, a do današnjeg dana nije u potpunosti saniran. Kompletnoj Omiškoj Dinari, strmoj i surovoj, u idućim mjesecima i godinama evidentno prijeti erozija tla te u kombinaciji s obilnim oborinama može izazvati velike i potencijalno smrtonosne odrone.

A opet, goleme su šanse da će na svim ovim područjima u idućim godinama iznova izrasti (pra)šuma alepskog bora i da ćemo za desetak ili dvadeset godina – uzevši u obzir promjenu klime, moguće i češće – ponovno zdvajati nad posljedicama katastrofalnih požara. Hrvatska je od 'splitskog požara' 2017. godine očito znatno napredovala u reakciji na elementarne nepogode, ali s preventivom ozbiljno šteka. I na kolektivnoj i na individualnoj razini.

Je li alepski bor doista glavni krivac?

Alepski bor u ovakvim se situacijama često proglašava dežurnim krivcem jer je prepun smole, njegove otpale iglice služe kao sjajno gorivo, a 'šiške' kao leteće bombice sposobne su jednim potezom proširiti požar desetke metara dalje. Je li to baš tako, tportal je upitao dr. Lukreciju Butorac, predstojnicu Zavoda za šumarstvo Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu koja je, kaže, sama sebi dosadila zbog ponavljanja sličnih teza.

Uvijek kada nastupi ljeto i nakon nekog velikog požara, a nikad usred zime – kada se, kako glasi otrcana, ali istinita fraza, požari zapravo gase.

'Alepski bor samo je posljedica dviju činjenica: prva je da smo kao društvo napustili selo i odustali od poljoprivrede i stočarstva, a druga je da naprosto ne provodimo vlastite zakone koji su zapravo sjajno napisani', objašnjava ova stručnjakinja za tportal.

'Radi se o kulturi koja se lako i nekontrolirano širi i koja će vrlo brzo naseliti sve neobrađene ili zapuštene površine; takvu situaciju možemo vidjeti čak i u nekim dijelovima urbanog područja poput primjerice Splita, pa kako nećemo na Omiškoj Dinari, u zaleđu ili na otocima na kojima se dogodila snažna depopulacija', kaže dr. Butorac o alepskom boru.

Autohtona vrsta koja se nekontrolirano širi

On je dokazano autohtona vrsta na jadranskoj obali – istraživanja s Mljeta potvrdila su da se ondje nalazio prije više od tri tisuće godina – ali na mnogim krškim područjima sađen je kao pionirska vrsta zbog svoje meliorativne uloge jer omogućava stvaranje sloja tla da bi se na tim mjestima kasnije sadile druge kulture.

Zato je, recimo, prije stotinjak godina sađen na splitskom Marjanu.

'No ako ćemo konkretno govoriti o prostoru koji je stradao u posljednjem požaru, to definitivno nije slučaj: obronci Omiške Dinare u najvećem dijelu su u privatnom vlasništvu i nakon što je vatra prošla preko njih, jasno se vide brojne davno izgrađene 'terase' koje svakako nisu služile tome da bi na njima rasla borovina. Ljudi ih nisu zidali bez veze, već da bi se uzgajale poljoprivredne kulture i da bi se spriječila erozija tla. Ako nije došlo do prenamjene u šumsku zonu i uključivanja tog prostora u program gospodarenja šumama, i dalje se radi o poljoprivrednim površinama koje su njihovi vlasnici dužni održavati. Zakon o poljoprivrednom zemljištu savršeno je jasan kada propisuje da vlasnici ne smiju dopustiti obrastanje poljoprivrednog područja nepoljoprivrednim kulturama', kaže dr. Butorac.

Problem su vlasništvo i neprovođenje zakona

Problem se, dodaje, nalazi u nesređenim zemljišnim knjigama u kojima su i na najmanje parcele često upisane na desetke, pa i stotine teško dostupnih vlasnika, ali u lokalnim i državnim vlastima koje sustavno izbjegavaju provoditi zakone i izricati kazne zbog neodržavanog zemljišta, neuređenih okućnica i slično.

Postavlja se pitanje jesu li doista vlasnici obraslog zemljišta mogli tek tako posjeći alepski bor i bi li se time našli na udaru zbog krčenja šume?

'Ne, to nikako ne bi trebao biti slučaj ako je, ponavljam, zemljište i dalje u statusu poljoprivrednog i nije u međuvremenu prekategorizirano u šumu', kaže sugovornica tportala.

Komentirajući 'splitski požar' prije devet godina, i ona primjećuje da velik dio opožarenog područja usprkos zakonu još uvijek nije saniran – na njemu se i dalje nalaze izgorjela ili izvaljena debla - te se uglavnom radi o privatnim parcelama.

'Na ovu temu ponovno ćemo razgovarati nekog idućeg ljeta'

'Zakon je i oko toga savršeno jasan, no ne provodi se. A mi ćemo, nažalost, na ovu temu ponovno razgovarati nekog idućeg ljeta', rezignirana je dr. Butorac.

Ona se, dakle, ne slaže sa zaključkom da je upravo alepski bor glavni krivac za požare koji se u Hrvatskoj bilježe kao u scenariju filma 'Beskrajan dan': ponavljaju se iz godine u godinu, a svejedno im se svi čude kao da ih nikada nisu vidjeli i ne znaju što ih je uzrokovalo.

'I šume treba održavati, a one bi po mogućnosti umjesto monokulture bora trebale biti mješovite jer su tako puno otpornije. I da, apsolutno treba zaustaviti nekontrolirano širenje alepskog bora. Ali najvažnije je napokon urediti vlasništvo nad zemljištem te do kraja poštovati zakone koje smo sami napisali', zaključuje dr. Butorac.