Projekt CultHeRit nedavno je završio konferencijom u Literarnom muzeju Petőfi u Budimpešti, a u njemu je sudjelovalo 13 partnera iz osam zemalja Dunavske regije, među kojima i zagrebački Muzej za umjetnost i obrt (MUO).

Jedan od njegovih ključnih ciljeva bio je ispitati kako mladim stručnjacima olakšati ulazak na tržište rada u sektoru kulture i baštine. U sklopu pilot-programa ustanove su na godinu dana zapošljavale stručnjake mlađe od 35 godina te pratile čitav proces – od zapošljavanja i uključivanja u kolektiv do mentoriranja i prijenosa znanja.

Projekt EU-a omogućio zapošljavanje dizajnerice

MUO je odlučio iskoristiti europska sredstva za jednogodišnje zapošljavanje dizajnerice za vizualne komunikacije, a takvo mu je radno mjesto bilo osobito važno 2025. godine, kada je obilježavao 145. obljetnicu osnutka nizom izložbi, edukativnih programa i drugih aktivnosti.

'Nakon dugotrajne procedure, uzrokovane internim pravilnicima te potrebom dobivanja odobrenja Grada Zagreba kao osnivača i financijera, MUO je zaposlio dizajnericu', kaže Vesna Lovrić Plantić.

Upravo je njezino zapošljavanje bilo jedna od najkonkretnijih koristi projekta za MUO, no istodobno je razotkrilo njegov ključni problem: sredstva EU-a omogućila su financiranje radnog mjesta tijekom pilot-programa, ali ne i njegovo automatsko zadržavanje poslije završetka projektnog financiranja.

Nakon godinu dana radni odnos dizajnerice je završio, a MUO ju je nastavio angažirati putem autorskih ugovora, nadajući se da će Grad Zagreb prihvatiti obrazloženje o potrebi trajnog radnog mjesta dizajnera u tom muzeju.

'Iako smo zaposlili izvrsnu dizajnericu za vizualne komunikacije, nakon završetka pilot-projekta nije ju bilo moguće zadržati', kaže Lovrić Plantić.

Provedba je pokazala i koliko administrativni okvir može otežati korištenje sredstava koja su projektom već osigurana za zapošljavanje. Ako određeno radno mjesto ne postoji u internom pravilniku ustanove, pravilnik treba mijenjati i za to ishoditi potrebne suglasnosti.

Dodatna je kontradikcija bila dob zaposlenika. Iako je projekt bio usmjeren na stručnjake mlađe od 35 godina, takva se dobna granica nije mogla navesti u natječaju za radno mjesto jer bi predstavljala diskriminaciju.

Kako prenijeti 40 godina iskustva na novu generaciju?

Drugi važan problem koji je CultHeRit otvorio jest prijenos znanja između generacija zaposlenika u kulturnim ustanovama. U hrvatskom sustavu novi se djelatnik često može zaposliti tek kada njegov prethodnik ode, najčešće u mirovinu, čime gotovo nestaje razdoblje u kojem bi iskusniji zaposlenik svoje znanje mogao neposredno prenijeti nasljedniku.

MUO je tijekom projekta imao rijetku priliku za upravo takav prijenos znanja. U Zbirci satova nova kustosica mogla je raditi s kolegicom koja ju je prije odlaska u mirovinu vodila gotovo 40 godina.

'To je, nažalost, izuzetak', kaže Lovrić Plantić.

Predstavnici muzeja, sveučilišta i osnivača kulturnih ustanova uključeni u projekt zaključili su da bi novog stručnjaka trebalo zaposliti najmanje šest mjeseci prije odlaska njegova prethodnika kako bi se omogućio stvaran prijenos znanja. No glavna je prepreka tome ponovno financijska: određeno vrijeme ustanova bi morala financirati dvije osobe na povezanim radnim mjestima.

Mentorstvo kao jedan od trajnih rezultata projekta

Jedan od rezultata koji će u MUO-u ostati i nakon završetka europskog financiranja jest formaliziranje mentorstva. Muzej je tijekom projekta donio 'Pravilnik o mentorstvu za novozaposlene djelatnike – kustos pripravnik', kojim se uređuje jednogodišnji mentorski proces.

Cilj je novozaposlenom kustosu omogućiti stručno osposobljavanje, pripremu za stručni muzejski ispit i postupno preuzimanje samostalnih poslova uz pomoć iskusnijeg kolege.

Projekt je tako pokazao da problem zapošljavanja mladih u kulturi nije samo u otvaranju radnog mjesta, jer jednako je važno kako će se novi zaposlenik uključiti u ustanovu, od koga će učiti i što će se dogoditi s njegovim radnim mjestom kada završi projektno financiranje.

'Nevidljivi rad' kulturnih radnika

CultHeRit se bavio i dijelom rada u kulturnim ustanovama koji javnost uglavnom ne vidi. Rumunjski redatelj Mihai Dragolea snimio je tako seriju kratkih filmova 'Stvarnost radnog mjesta kroz film', posvećenu uvjetima rada i takozvanom nevidljivom radu u kulturnim institucijama.

Koordinatorica projekta Senka Gavranov osmislila je pak i uredila četverodijelnu publikaciju posvećenu zapošljavanju i dostupnosti poslova u kulturnom sektoru, nevidljivom radu, mentorstvu te zapošljavanju osoba s invaliditetom u baštinskim ustanovama.

MUO je pridonio publikaciji primjerima iz rada Galerije, restauriranja predmeta i edukativnih programa. Lovrić Plantić razgovarala je i s filmskim kritičarem Branimirom Šutalom, koji je s 18 godina potpuno izgubio vid, otvarajući pitanje mogućnosti rada osoba s invaliditetom u kulturnom sektoru.

'Ovaj segment ostavlja dosta prostora za neki budući projekt EU-a', kaže Lovrić Plantić.

Njegov važan dio bilo je i osvještavanje poslova kustosa koji ostaju izvan pogleda publike. Izložba je, naime, samo vidljiv završetak mnogo duljeg procesa.

Kustosi prikupljaju građu otkupom i donacijama, istražuju njezinu vrijednost i podrijetlo, pripremaju dokumentaciju, surađuju s fotografima i restauratorima, unose predmete u digitalne repozitorije i stručno ih obrađuju. Uz to daju stručna mišljenja, pripremaju dokumentaciju za privremeni izvoz, surađuju s drugim muzejima te s odjelima za odnose s javnošću i edukaciju.

'Popis poslova zaista je beskonačan i velikim dijelom nevidljiv široj publici', kaže Lovrić Plantić.

Što ostaje nakon europskog novca?

Iskustvo MUO-a pokazuje i širi problem projektnog financiranja u kulturi. Sredstva Kohezijske politike EU-a mogu poslužiti kao svojevrstan laboratorij: omogućiti ustanovama da zaposle nove ljude, iskušaju modele mentoriranja i pronađu rješenja koja u redovnom sustavu teško mogu testirati, no održivost tih promjena nakon isteka projekta ovisi o nacionalnim i lokalnim pravilima, proračunima i osnivačima ustanova.

U slučaju MUO-a europski je novac omogućio jednogodišnje radno mjesto dizajnerice, ali njegov završetak nije značio i mogućnost trajnog zapošljavanja. Upravo se u tom raskoraku između projektnog financiranja i dugoročnog kadrovskog planiranja pokazuje jedan od glavnih izazova ovakvih programa.

Uz Muzej za umjetnost i obrt, u CultHeRitu su sudjelovale druge ustanove s područja Dunavske regije. Vodeći partner bio je Muzej primijenjene umjetnosti iz Budimpešte, a među partnerima su bili i bečki Muzej primijenjene umjetnosti i dizajna (MAK), Nacionalni muzej povijesti Transilvanije iz Cluja, Muzej dekorativnih umjetnosti iz Praga te Notranjski muzej iz Postojne.

Ova publikacija nastala je u sklopu projekta EuSEE, koji sufinancira Europska unija. Izneseni stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno stavove tijela koje je dodijelilo potporu te se Europska unija ne može smatrati odgovornom za njih.