Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan, Slobodan Šnajder i Ksenija Urličić samo su neka od najistaknutijih imena koja su nas napustila ovoga ljeta. Njihove smrti još su jednom pokazale koliko se naš odnos prema odlasku javnih osoba promijenio otkad su društvene mreže postale glavno mjesto kolektivnog reagiranja.

Ondje se danas istodobno tuguje, prisjeća i procjenjuje: raspravlja se o pokojnikovu životu, odvaguju dobre i loše strane njegova rada, dijele osobne uspomene i javno iskazuje osjećaj gubitka, što nerijetko prerasta i u kopanje po privatnosti, poravnanje starih računa, salve uvreda i govor mržnje usmjeren na ljude koji na izrečeno više ne mogu odgovoriti.

Tanka je granica između pijeteta i performansa

Komunikacijski stručnjak Maro Alavanja smatra da reakcije na smrt javnih osoba na društvenim mrežama ne možemo svesti samo na senzacionalizam. 'Riječ je o kompleksnom hibridu iskrene potrebe za zajedništvom i nemilosrdne ekonomije pažnje', kaže Alavanja, direktor agencije Narativ komunikacije koji se specijalizirao za krizno komuniciranje te strateško komuniciranje u znanosti i obrazovanju.

Ono što se često naziva 'javnim naricanjem', objašnjava, može imati čvrsto uporište u tzv. parasocijalnim odnosima – javnost godinama prati nečiji rad, s njime povezuje pojedina životna razdoblja i u njemu pronalazi dio vlastita identiteta. Smrt javne osobe stoga može izazvati autentičan osjećaj osobnog gubitka.

'Ljudi godinama vezuju vlastite uspomene uz lik i rad javne osobe. Kad ta osoba premine, mreže preuzimaju ulogu prostora za žalovanje. Dijeljenje uspomena i citata stvara osjećaj pripadnosti i redefinira kulturnu baštinu koju je ostavio pokojnik', ističe Alavanja.

Rovarenje po privatnosti kao posljedica algoritma

Ipak, upozorava da je granica između pijeteta i egocentričnog performansa tanka jer društvene mreže potiču performativnu žalost, pri čemu profil u prvi plan ne stavlja pokojnika nego vlastitu potrebu da bude viđen u toj emociji.

'Rovarenje po privatnosti i traženje senzacija izravna su posljedica djelovanja algoritama. Smrt je ultimativan, emotivno nabijen sadržaj, a platforme nagrađuju promet. Javne osobe tako u očima dijela publike prestaju biti stvarni ljudi i postaju likovi u medijskom serijalu, pa se od medija očekuje nastavak priče kroz kuloare i detalje iz privatnog života', pojašnjava Alavanja.

Smrt je i prilika za ventiliranje vlastitih emocija

Pjesnikinja Sanja Baković ističe da su društvene mreže medijski prostor gotovo potpuno lišen filtra i kontrole, a time i utvrđenih etičkih normi. Stoga svakodnevno svjedočimo tome da svatko tko ima pristup internetu može pisati što god želi o kome god želi – ocrnjivati, sladostrasno se iživljavati, projicirati i demonizirati, služeći se pritom najnevjerojatnijim argumentima, a naposljetku i lagati ili, u najblažem slučaju, kaže, govoriti gluposti.

'Osobito pod anonimnim ili lažnim imenom, ljudi koriste određene događaje i situacije da bi 'izventilirali' svoje najgore emocije i najniže nagone, bez ikakve odgovornosti', kaže Baković, dodajući: 'Fenomen iživljavanja na društvenim mrežama prisutan je i kada su u pitanju živi, a posebno mrtvi. Iz takvih se komentara često vidi koliko su hejteri uhvaćeni u mrežu vlastitih mračnih emocija, mržnje, nesnošljivosti, neupućenosti i neobrazovanosti.'

Smrt bi, kao sastavni dio života, trebala biti trenutak tišine i pijeteta, smatra Baković, no nakon nedavnih odlazaka nekoliko pisaca i drugih javnih osoba mogli smo pročitati komentare poput 'jedan mrzitelj Hrvatske manje', popraćene psovkama.

Posthumna lustracija u komentarima

Taj se gorki obrazac zorno vidio pod mrežnim objavama o smrti Slavenke Drakulić i Slobodana Šnajdera. Ispod vijesti o odlasku Drakulić, koja je i sama u svojim književnim djelima rano otvarala teme bolesti i straha od smrti, dio komentatora na društvenim mrežama i portalima požurio je to što je preminula u lipnju ove godine obilježiti tvrdnjama da je riječ o 'smrti lažne disidentice koja je nanosila zlo i štetu Hrvatskoj' te da je njezin cjelokupni ugled izgrađen na 'mržnji prema vlastitoj zemlji'.

Sličan se mrežni rat vodio i oko Šnajdera. Dok su se kolege i poštovatelji opraštali od 'europskog kolosa' i jednog od najvećih hrvatskih dramatičara, sekcija komentara na društvenim mrežama javne televizije bila je preplavljena uvredama. Pojedini su korisnici odmah poručili da je 'jadna ta književnost ako joj je ovaj Jugoslaven jedan od najvećih' te kako on 'u hrvatskoj književnosti sigurno nije najveći', uz cinične i isključive opaske poput: 'Ni križa, ni polumjeseca, ni Davidove zvijezde! Pametnom dosta!'

Intelektualce pretvaramo u demone, monstrume u simbole

Književnica Ivana Šojat smatra pak da se mrtve prema potrebi nerijetko pretvara u zlonamjerne i strašne demone dok se čak i monstrume i ubojice nakon smrti može uzdići u simbole nacionalnog jedinstva i žrtve koje su vlastitu napaćenu dušu prinijele na oltar sreće mnogih.

'Tako osuđeni haški zločinac na muralima postaje svetački simbol sna o 'velikoj ideji' unutar prevelikih granica. Gotovo biološki shvatljivo, u želji za samoodržanjem, identitet besramno poseže za magijskim obratima pretvaranja nečovječja u božansku ambroziju. U stilu: monstrum je, al' je naš', kaže Šojat, osječka autorica koja je u svom opusu, među ostalim, temu smrti i prolaznosti duboko i upečatljivo tematizirala u zbirci kratkih priča Emet i druge priče te u proslavljenom, višestruko nagrađivanom romanu Unterstadt.

I to funkcionira u oba smjera. 'Manifestacija istine u 'protivničkom' taboru postaje gnusoba, a osoba koja o toj istini progovara neprijatelj, čudovište kojem treba zatrti sjeme', napominje ona, podsjećajući na neke od reakcija na smrt Drakulić, Rudan i Šnajdera. Njima je, smatra, mnoštvo zgurano u okamenjeni identitet oduzelo pravo na samoodređenje te slobodu govora i mišljenja.

Anatomija mržnje: Slučaj Rudan i Urličić

Ova podvojenost, kao i gubitak elementarnog ljudskog pijeteta možda su najočitiji bili u slučaju Vedrane Rudan, preminule u kolovozu nakon teške borbe s karcinomom. Njezin je odlazak izazvao eksploziju polariziranih reakcija na mrežama. Dok su joj jedni zahvaljivali na tome što je 'govorila istinu koja boli', drugi su u komentarima pisali da je bila 'nesuvisla i zla prostakuša do temelja' te 'žena koja brani četnike'.

Sama spisateljica kao da je predosjetila ovakav epilog; svjesna komentara koji se gomilaju pod njezinim tekstovima, u jednoj od svojih kolumni poručila je: 'Ne žalite me, nisam oblivena suzama što napuštam ovo s*anje od svijeta', moleći publiku za odmak i tražeći da se njezina smrt shvati jednostavno kao 'odlazak na područje bez signala'.

Slična je sudbina u komentarima zadesila i preminulu legendarnu televizijsku urednicu Kseniju Urličić, poznatu i pod nadimkom Čelična Lady Zabavnog programa HRT-a. I dok su se mnogi s nostalgijom opraštali od 'velike dame malih ekrana', drugi su u komentarima koristili priliku za oživljavanje starih kuloarskih, estradnih i političkih podjela iz devedesetih, nazivajući je 'mamom islamofobije' i 'fašističkom lejdi' zbog nekadašnjih kontroverzi oko izbora za Miss Hrvatske.

Mrežna stvarnost tjera žive u smrt uvredama

Šojat upravo u pogrešnom razumijevanju slobode govora vidi jedan od uzroka takva mrežnog nasilja. 'Mrežna stvarnost pretvorila je svijet u poprište Krležine poeme Plač majke Jevrope, gdje se neuki laćaju oružja koje suštinski ne razumiju, ne shvaćajući da pravo na slobodu govora u svojoj čežnji nužno teži istini', kaže Šojat.

'No vraćamo se kaosu kao počelu, kao potrebi za lakoćom. Naime lakše je nekoga otjerati u smrt uvredama nego graditi vlastiti život kao sveukupnost datosti i izbora. Lakše je tražiti mane retorima istine i izmišljati nepostojeće nego prihvatiti to da možda ipak govore istinu koja se opire svim ukalupljenima', zaključuje.