Noah Baumbach u posljednjih je dvadesetak godina, zahvaljujući svojim filmovima, postao totalni libling ljubitelja američke indie filmske estetike. Cijeni ga se, voli, simpatizira, praštaju mu se i posrtaji i zaokreti prema srednjestrujaškom điru, a sve zato jer je riječ o liku koji zna pisati ljude, odnose i emocionalne pukotine urbane srednje klase. I ja ga volim, moram priznati. Ne samo volim – od njega regularno očekujem dobre filmove. Ne moraju biti savršeni, ne moraju biti remek-djela, ali očekujem 'nešto više'. Očekujem da zna što radi.

To očekujem i nakon njegova zadnja dva filma, koji nisu unisono pozdravljeni aplauzom ni među gledateljima ni među kritičarima. ‘Marriage Story’ i ‘White Noise’ možda se ne smatraju njegovim najboljim filmovima, ali meni su se baš jako dopali. U oba je Baumbach pokazao autorsku sigurnost i ambiciju. U ‘Marriage Storyju’ je iz Adama Drivera i Scarlett Johansson izvukao glumačke bravure za koje nismo ni znali da ih imaju u sebi, a u ‘White Noiseu’ je adaptirao roman za koji su svi kričali: 'To se ne može!' i pritom snimio film koji je istodobno misaono zanimljiv, vizualno razigran i, protiv svih očekivanja, gledljiv.

Je li ovo Clooneyjev maksimum?

E, ali ‘Jay Kelly’ – njegov najnoviji film koji je ovih dana sletio na Netflix – totalno me razočarao. Okej, nije katastrofa, nije debilana, nije baš ono loš-loš, ali bogme nije ni dobar. Ono što mi u njemu najviše smeta jest nedostatak onoga što sam baš posebno cijenila u jednom od njegovih skorijih filmova, 'Marriage Storyju', a to je Baumbachov rad s glumcima. Tamo je izvukao maksimum iz Drivera i iz Johansson. U 'Jay Kellyju' bogme nije iz Georgea Clooneyja izvukao ono što je trebao.

Možda to I JEST bio Clooneyjev maksimum – zapravo, skoro sam sigurna da jje tako, ali to nije dovoljno za ulogu Jaya Kellyja onako kako ju je Baumbach zamislio..I Baumbach je to trebao znati i nije ga trebao odabrati za tu ulogu. Jer činjenica da je Clooney u ovom filmu ne samo loš, nego potpuno nedorastao ulozi koju mu je Baumbach namijenio – zapravo puno ružnije govori o Noahu nego o Georgeu. No krenimo redom.

Cijeli život je glumio - sebe

George Clooney u filmu igra naslovnog Jaya Kellyja, slavnu filmsku zvijezdu u zreloj životnoj fazi, čovjeka koji tek u srednjim šezdesetima shvaća da je cijeli život glumio sebe kao filmsku zvijezdu. Činio je, naime, ono što mu je u mladosti rekao jedan mudar učitelj glume. 'Želiš biti zvijezda? Uh, to je zajebano. Jer onda moraš glumiti na dva kolosijeka – moraš glumiti uloge i moraš glumiti samog sebe kao zvijezdu.' I sada Jayju ta dvojakost glume – one pred kamerama i one u vlastitom životu – počinje teško padati na želudac. Problem je jedino to što George Clooney, koliko god bio profesionalan, karizmatičan i zgodan, nikada nije bio glumac onog pravog, tespijanskog gravitasa. Lik je šarmantan, simpatičan, ima smisla za humor čak i na vlastiti račun, ne shvaća se previše ozbiljno, inteligentan je i fora, ali to redovito bolje funkcionira u reklamama za Nespresso nego u ozbiljnim ulogama.

Okej, neću biti sasvim nepoštena. Imao je Clooney i dobrih uloga. Recimo, super mu je sjela ona u 'O Brother Where Art Thou' i još ponekom filmu braće Coen, s kojima se očito kuži na nekoj telepatskoj, kemijskoj bro-bro razini. Neočekivano dobar bio je i u ozbiljnoj ulozi u filmu 'Syriana' pa i omaklo mu se tu i tamo još pokoje iznenađenje, ali generalno, Clooney ima svoje granice. Da sad baš ne budem totalno bezobrazna i ne kažem da je glumački ograničen. Sorry, George, simpa si, zgodan i odlično funkcioniraš u talk showovima, ali ajmo se ne lagat'. Nisi Olivier i nikad nećeš biti. Nisi zapravo čak ni na razini svog prijatelja Brada Pitta.

Uglavnom, uloga koju mu je Baumbach namijenio u ovome filmu totalno je too much za njega. Clooney jednostavno nema te glumačke suptilnosti, slojevitosti pa ni dovoljan raspon da bi to iznio. Jedna egzistencijalna kriza čovjeka koji je život 'proćerd'o na slavu', a nije ga živio jednostavno mu nije među vještinama, soft ili hard, prirođenim ili naučenim. On to ne može. I Baumbach je to trebao znati.

Ono što je najgore i što mu najviše zamjeram jest to što mislim da I JEST znao. Znao je da Clooney nije kalibar za ulogu koju je smislio, ali je baš HTIO njega. Kužim i zašto. Ima tu dosta metateksta – Noah je htio da mu Clooney glumi u filmu jer je pisao o glumcu koji je kao Clooney ili možda baš drito Clooney. Točno takav tip glumca, takve zvijezde, s takvom karizmom, u toj dobi, s takvom popularnošću, takvom vibrom, sve to. I onda je Baumbach odlučio: 'Ajmo mi njega uzet' jer nam je to baš osoba koju hoćemo, a kljakavu glumu ćemo riješiti nekako drugačije'.

A to je, ako mene pitate, uništilo cijeli film.

Dramaturški flaster

Baumbach je odlučio da će priču filma pisati OKO Clooneyjevih ograničenja jer mu je Clooney trebao kao fora, kao gimmick, kao žetončić. Clooney mu je trebao kao značenje. I onda je priča filma ispala isforsirana, Clooneyjevi glumački nedostaci još očitiji, neki rukavci priče na silu ubačeni i bespotrebni i sve skupa bezvezno. A sva ona slojevitost egzistencijalne krize muškarca kao što je Jay Kelly trebao biti – baj-baj. Najbolja ilustracija takvom isforsiranom scenariju dio je filma u Italiji – s vlakom, krađom, naganjanjem lopova i ostalim potpuno bespotrebnim debilanama. Cijeli taj rukavac priče djeluje kao dramaturški flaster zalijepljen preko rane koja se ne bi trebala krpati fabularnim eskapadama, nego glumačkom suptilnošću.

Taj vlak, cijeli taj strand ne produbljuje lik, ne otkriva ništa novo i ne vodi film nikamo. Njegova je funkcija jednostavna: nadomjestiti ono što bi Clooney trebao odigrati, a ne može. Jer Jay Kelly ne bi trebao drito reći da se želi ponovno približiti ‘stvarnim ljudima’. To je trebao pokazati. To bi trebao biti posao glumca. To je ono zbog čega film postoji. Umjesto toga, Baumbach odlučuje gledateljima objasniti poantu k’o da gledaju PowerPoint prezentaciju: prvo problem, onda ilustrativni primjer, pa zaključak – sve verbalizirano, sve podcrtano. Dijalog prestaje biti izraz karaktera i postaje didaktičko pomagalo. U teorijskom smislu, to je čisti simptom autorskog nepovjerenja u performativni potencijal glume. Kad lik ne može nositi značenje tijelom, pogledom i pauzom – scenarij uskače i objašnjava. I to je Baumbachov kiks. Zapravo, nije kiks, nego baš ono, svjestan grijeh. Jer je baš htio Georgea, koji je za ovu ulogu loš izbor.

Ali zato Adam Sandler...

U takvom filmu, s takvim Clooneyjem, najbolji je glumac Adam Sandler. Ustvari, bio bi jedan od najboljih čak i da je Clooney nekim čudom odglumio ono što je trebao. Sandlerovo umijeće ne bi smjelo biti iznenađenje. Sandler prečesto nije bio ozbiljno shvaćen zbog svojih komičarskih korijena, zbog kojih je pak uglavnom glumio komične blentavce, manične karikature i likove na rubu apsurda. I radio je to briljantno. No komedija je žanr koji se tradicionalno ne shvaća ozbiljno, iako je zapravo jedan od najtežih glumačkih poligona.

Kad se Sandler nađe u rukama ozbiljnih autora, stvari izgledaju drukčije. U ‘Punch-Drunk Loveu’ Paula Thomasa Andersona – filmu koji osobno NIMALO ne volim – on je svejedno sjajan. U ‘Reign Over Me’ nosi teret nezamislivog gubitka bez patetike, a u fenomenalnom ‘Uncut Gems’ braće Safdie ostvaruje ulogu toliko intenzivnu i neurotičnu da bi se na njoj slomili i Pacino i De Niro u svojim najžešćim fazama, kao i Adrien Brody u najzahtjevnijim ulogama. Sandler je tamo zastrašujuće dobar – kompulzivan, glasan, očajan i tragično ljudski.

U ‘Jay Kellyju’ kao menadžer Ron donosi upravo tu vrstu kompleksnosti. Njegov lik je istodobno zaštitnik, manipulator, prijatelj i parazit – emocionalni odnos u kojem se ljubav, kontrola i interes ne mogu razdvojiti. Sandler igra suzdržano, precizno i bez potrebe da se dopadne. Njegova gluma nije ‘pogledajte me kako glumim’, nego ‘gledajte što ovaj lik ne zna izgovoriti’. U tim rijetkim trenucima film konačno blista. Ili kad se u filmu, kao Jayev frend iz mladosti, pojavi fenomenalni Billy Curdup. Koji je, objektivno, jedno osamsto puta bolji glumac nego Clooney. Čak i Laura Dern, koja je objektivno vrh glumica, ovdje u maloj ulozi, sjaji svaki put kad se pojavi u kadru pa skoro zaboraviš Georgea. Sve dok se opet ne pojavi u scenu pa sve što je valjalo ne potone pod Baumbachovim inzistiranjem nad njegovom pojavom.

No dobro. Da se malo smirimo - priznat ću da ‘Jay Kelly’ nije loš film. Nije ni dobar. Ne vrijeđa inteligenciju, ali je osjetno ispod Baumbachovih standarda – i ispod vlastitih ambicija. Ironično, upravo Adam Sandler, glumac kojeg se još uvijek olako etiketira kao blesavog komičara, u ovom filmu nosi najzreliji, najdublji i najistinitiji dio filma. A to je ujedno i njegova najtočnija dijagnoza. Baumbachu na dušu i Clooneyju kao crtna točka u CV-ju pod rubrikom 'filmovi koji su mogli biti bolji da ja nisam bio u njima'.