Zašto histerija oko snimki Aleksandra Vučića u kafani nema nikakvog smisla
Internet je, barem u algoritamskim balonima onih koji prate zbivanja u Srbiji, preplavljen naoko smiješnim, a zapravo tužnim videozapisima bivšeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Na snimkama gledamo čovjeka kojega su studenti na ulicama – oni isti koji su iznijeli pobjedu nad njegovim režimom – opjevali stihovima „jedan čovek sreće nema on”. Vidimo figuru koja forsiranim urlanjem pjesama Šemse Suljaković prikriva bijes i gorčinu zbog izbornog poraza od kojega se Srpska napredna stranka, ma koliko zavaravala svoje poslušnike, neće tako brzo oporaviti.
vezane vijesti
Publika voli vidjeti autokrata na koljenima, pogotovo kada gorčinu više ne može sakriti iza naučenih državničkih poza. Zato nije čudo što društvenim mrežama kruže bezbrojni memeovi i montaže koje hvataju točno onaj trenutak kada se kadar smrzne, a maska sklizne: lice razočaranog čovjeka kojemu je oduzeta najdraža igračka zvana Srbija, s kojom se nesmetano igrao punih četrnaest godina.
No, vrijedi podsjetiti na gole činjenice kako bi se te snimke stavile u pravi kontekst.
Aleksandar Vučić danas je – nitko. Da nije podnio ostavku i prepustio fotelju v.d.-u Ani Brnabić, koja će također uskoro biti nitko i ništa, možda bi još uvijek bio predsjednik Srbije.
No nije ni premijer, pa čak ni prvi potpredsjednik vlade, funkcija s koje je svojedobno lansirao svoj pohod na apsolutnu vlast. Nije, niti će ikada više biti, ministar informiranja u kabinetu Mirka Marjanovića pod skutima Slobodana Miloševića.
Nije čak ni predsjednik SNS-a – ostavku je formalno podnio još 2023., a Miloš Vučević funkciju mu je samo čuvao do nadolazeće stranačke skupštine.
Vučića je u ovom trenutku najtočnije oslovljavati titulom kandidata za šefa jedne uzdrmane partije. A to dovoljno govori o tome za što je on danas nadležan i koliko njegova kafanska stanja imaju ikakvu političku težinu.
Nadležan – i odgovoran – može biti isključivo pred pravosudnim tijelima za sva djela i nedjela počinjena tijekom godina njegove autokratske vladavine. Bez pravosudnog epiloga, svako naslađivanje nad njegovom kafanskom tugom ostaje samo jalova internetska zabava.
