komentar maruške vizek

Uvođenje eura: Zapalimo svijeću za našu ekonomiju i ufajmo se u božansku providnost

Komentar

Maruška Vizek

Maruška Vizek
  • Zadnja izmjena 07.11.2017 09:50
  • Objavljeno 07.11.2017 u 09:45
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Ranko Šuvar

Prošli tjedan predstavljena je Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj. U Eurostrategiji, kako ju se od milja zove, pobrojane su koristi i troškovi zamjene nacionalne valute eurom, opisan je sam proces uvođenja eura u hrvatski monetarni sustav te aktivnosti koje Vlada i HNB trebaju obaviti kako bi se euro mogao uvesti u zemlju

Premda postoje i ekonomisti koji osporavaju tvrdnju da je nužno to da usvojimo euro, većina ih se ipak slaže da je za malo, otvoreno i visoko eurizirano gospodarstvo poput hrvatskog, koje se ionako ne može u značajnijoj mjeri koristiti monetarnom politikom, bolje da se odrekne monetarne suverenosti. Na kraju krajeva ni građani ni kompanije ni banke nacionalnoj valuti ne vjeruju pa su nam njemačka marka i euro od proglašenja hrvatske neovisnosti ionako služili u svrhu štednje, kreditiranja i određivanja vrijednosti najamnina te roba veće vrijednosti (nekretnina i automobila).

To nepovjerenje prema vlastitoj valuti odraz je dubokog nepovjerenja koje hrvatski građani imaju prema svim institucijama, a koje proizlazi iz činjenice da te iste institucije nisu u stanju na adekvatan način omogućiti društvu i gospodarstvu da ostvari svoje razvojne ciljeve i potrebe. To nepovjerenje se odnosi i na Hrvatsku narodnu banku, čija je institucionalna kvaliteta daleko ispod one koja bi se mogla očekivati od središnje banke države članice Europske unije. Naime, prema jednom relevantnom istraživanju, naša središnja banka se prema stupnju transparentnosti, koju moderna ekonomska znanost drži ključnim čimbenikom institucionalne kvalitete središnjih banaka, može svrstati ne uz europske, nego uz bok afričkim centralnim bankama koje počesto tiskaju novac kad god im to sine.

Ne treba zaboraviti ni to da nepovjerenje u vlastitu valutu premašuje okvire hrvatske samostalnosti i seže duboko u nestabilnu monetarnu prošlost bivše Jugoslavije obilježenu čestim hiperinflacijama, u kojima je dinar praktički preko noći gubio svoju vrijednost. Upravo zbog takve monetarne povijesti sve zemlje bivše Jugoslavije muku muče s visokom razinom eurizacije koja se manifestira kao neslužbena zamjena vlastite valute prvo njemačkom markom, a potom i eurom. No premda su hiperinflacije koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji odavno prošlo svršeno vrijeme, nepovjerenje prema vlastitoj valuti u ovim krajevima prenosi se od roditelja na djecu i od baka i djedova na unuke kako usmenom predajom, tako i ukorijenjenom zamjenom korištenja vlastite valute nekom tuđom, koju građani percipiraju kao sigurniju i vjerodostojniju.

Nije stoga iznenađujuće to što je baš Slovenija prva pohitala usvojiti euro prvom mogućom prilikom nakon ulaska u Europsku uniju, postavši tako prva bivša socijalistička zemlja koja je vlastitu valutu zamijenila europskom samo dvije godine i osam mjeseci nakon pristupanja Europskoj uniji. Nije ni iznenađujuće to što se Hrvatska priprema na taj isti korak prvom prilikom u kojoj je to bilo moguće. A prva prilika u kojoj je to moguće nastupila je nakon što su se zbog većih prihoda državnog proračuna u protekle dvije godine počeli smanjivati i deficit i javni dug.

  • +19
  • +16

Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

I baš tu počinju problemi s uvođenjem eura. Jedna stvar je naime nešto željeti, a druga je biti u stanju to i napraviti. A da bi Hrvatska doista usvojila euro, ona će morati, između ostalog, pokazati da je u stanju u sljedećih četiri do pet godina, koliko će nam u optimističnom scenariju vjerojatno trebati da bismo usvojili zajedničku valutu, nastaviti smanjivati javni dug i držati fiskalni deficit pod kontrolom. To od nas zahtijevaju eurski konvergencijski kriteriji, znani i kao kriteriji iz Maastrichta, koji osim razine deficita i javnog duga propisuju stopu inflacije, razinu kamatnih stopa i stupanj stabilnosti tečaja nacionalne valute koji zemlja treba ostvariti kako bi se kvalificirala za usvajanje eura.

I dok preostala tri kriterija, premda nisu jednostavna za ostvarivanje, vjerojatno neće biti problematična, ostvarivanje kriterija vezanih za javni dug i fiskalni deficit itekako je upitno. Deficit tako mora tijekom cijelog razdoblja biti manji od tri posto BDP-a, dok javni dug mora biti niži od 60 posto BDP-a. Ako pak javni dug prijeđe preko tog praga, od zemlje članice se zahtijeva da dovoljno brzo svoj javni dug svede na onu razinu koja je prema europskim pravilima maksimalno dopuštena.

Da bi se dobio osjećaj za izazovnost ovog pothvata, dovoljno je pogledati unatrag tijekom 26 godina novije hrvatske povijesti da bi se zaključilo da hrvatskim vladama nikada do sada nije uspjelo u tako dugačkom razdoblju iz godine u godinu smanjivati javni dug. Nije stoga jasno zašto bi nam to uspjelo i sada.

  • +4
  • +1

Europska komisija inzistira na provođenju kriterija iz Maastrichta

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Naime smanjenje javnog duga u 2016. i 2017. (javni dug će se krajem 2017. smanjiti na blizu 80 posto BDP-a, dok je 2014. iznosio 86,6 posto BDP-a) isključiva je posljedica povećanja poreznih prihoda zbog oporavka ekonomije, dok na rashodnoj strani nismo imali prilike vidjeti nikakvu stvarnu konsolidaciju. Drugim riječima, smanjenje javnog duga je posljedica povoljne cikličke situacije koja je dobrim dijelom izvan naše kontrole jer se ekonomski oporavak, pa onda i oporavak poreznih prihoda, zasniva na oporavku naših trgovinskih partnera u Europskoj uniji, niskim cijenama nafte, niskim troškovima zaduživanja zbog povijesno niskih kamatnih stopa na globalnim tržištima kapitala te geostrateškim prilikama koje su potaknule potražnju za hrvatskim turizmom.

Nemogućnost kontrole ovih izvanjskih faktora ujedno znači da izdašni proračunski prihodi prošle i ove godine sami po sebi ne daju ama baš nikakvu garanciju da će se taj isti trend nastaviti i u sljedećih pet godina. Nama pak treba upravo takav scenarij kako bismo mogli ispuniti kriterij vezan za javni dug tim više jer se Vlada paralelno uz rast proračunskih prihoda odlučila na rast proračunskih rashoda.

  • +16
  • +13

Smanjenje javnog duga, kojim se hvali Vlada, dobrim je dijelom rezultat faktora na koje nemamo utjecaja

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek

No za razliku od proračunskih prihoda koji se brzo smanje na prvi znak ekonomske nevolje, povijest nas uči da jednom kada u Hrvatskoj povećate proračunske rashode, oni ostaju trajno povećani neovisno o tome je li gospodarstvo u ekspanziji ili u recesiji. Dakle za rashode znamo sigurno da će se povećavati, no za proračunske prihode takva garancija ne postoji.

Nadalje, kada iz proračunskih kretanja izuzmemo utjecaj povoljne faze ekonomskog ciklusa, već i sada je evidentno (a i MMF nas upozorava na to) da se stvarna fiskalna situacija u biti pogoršava. Što će tek recimo biti kada se počnu osjećati negativni učinci raspada Agrokora ili kada se 2020. godine tradicionalno budu kupovali glasovi uoči parlamentarnih izbora? Sve dosad napisano stoga sugerira to da se i Vlada i HNB u biti klade na budući rast proračunskih prihoda kako bismo ispunili konvergencijske kriterije vezane za javni dug i deficit, a da je pritom taj porast proračunskih prihoda u velikoj mjeri izvan naše kontrole. Ozbiljne države se kod ovako bitnih pitanja ne oslanjaju na sreću, one se aktivno pobrinu da se zacrtani cilj i ostvari.

Stoga, da bi naša želja za usvajanjem eura doista bila vjerodostojna, Vlada bi trebala napraviti detaljni petogodišnji plan kretanja svih materijalno bitnih stavki javnih rashoda kako bi se javnost uvjerila u to da se zbiljski posvetila i obavezala na usvajanje eura te da je njegovo usvajanje doista izvedivo.

  • +45
  • +42

Fotografije koje su obilježile krizu u Agrokoru

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Međutim valja naglasiti da je HNB-u vjerojatno dovoljno zadovoljavajuća alternativa već i to da Hrvatska uđe u europski tečajni mehanizam (ERM2). ERM2 je pretkorak koji zemlja što želi uvesti euro mora proći kako bi dokazala da je u stanju održati stabilnost tečaja nacionalne valute u odnosu na euro. Ta procedura je neophodna ako zemlja želi zadovoljiti eurski konvergencijski kriterij vezan za stabilnost tečaja i onda u konačnici usvojiti euro. U tečajnom mehanizmu treba se provesti minimalno dvije godine, pri čemu je službeno dopuštana fluktuacija tečaja od 15 posto u odnosu na utvrđeni tečaj nacionalne valute prema euru. Slovačka i Slovenija su se recimo odlučile na održavanje raspona od 15 posto, dok su se baltičke zemlje odlučile ili na potpuno fiksiranje tečaja svoje nacionalne valute u ERM2 ili na jako uzak fluktuacijski raspon od jedan posto.

S obzirom na to da bi se hrvatski ulazak u ERM2 odvio najmanje dvije godine prije formalnog usvajanja eura, puno je izglednije to da će Hrvatska biti u stanju ući u tečajni mehanizam, nego što je izgledno da ćemo biti u stanju usvojiti euro. Pri tome je od presudne važnosti to koji željeni fluktuacijski raspon cilja HNB. Naime ako je taj raspon znatno manji od 15 posto, pogotovo ako je on izrazito uzak, tada će objektivne prednosti ulaska u ERM2 koje se ogledaju u smanjenoj percepciji rizičnosti Hrvatske i pomoći Europske središnje banke HNB-u u slučaju špekulativnog napada na tečaj kune biti manje od troškova dodatnog odricanja od trenutne razine fleksibilnosti tečaja kune.

Drugim riječima, kako bi se javnost uvjerila da alternativni cilj Eurostrategije nije to da se i prije uvođenja eura odreknemo još jednog dijela monetarnog suvereniteta, što bi u slučaju da ne budemo mogli uvesti euro zbog stanja javnih financija također bilo trajnog karaktera, HNB bi trebao javno objaviti koji je poželjni fluktuacijski raspon što ga se misli ciljati ulaskom u ERM2.

  • +11
  • +8

HNB bi trebao javno objaviti koji je poželjni fluktuacijski raspon tečaja

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Konsolidacija javnih rashoda nije samo važna kako bi se s većom dozom izvjesnosti ispunili konvergencijski kriteriji vezani za javni dug i deficit. Ona je jednako bitna zbog činjenice da ćemo se, jednom kada usvojimo euro, moći oslanjati isključivo ili na smanjivanje razine plaća ili na ekspanzivnu fiskalnu politiku ako želimo izvući zemlju iz neke buduće recesije. A da se ne bi dogodilo da prilagodba padne na plaće (što smo već imali prilike iskusiti tijekom protekle šestogodišnje recesije), potrebno je da zemlja ima dovoljno fiskalnog prostora da koristi povećanje javnih rashoda ili smanjenje poreza za stimulaciju gospodarstva.

Pod fiskalnim prostorom se laički rečeno podrazumijeva to da su i deficit i javni dug dovoljno mali da si možete priuštiti značajno povećanje proračunskih rashoda ili smanjivanje poreza usred recesije. No Hrvatska ima najveći javni dug među novim zemljama članicama, što znači da uopće nema fiskalnog prostora. Čak i ako javni dug uspijemo smanjiti dovoljno brzo da bismo mogli usvojiti euro, mi ćemo i dalje ostati visoko prezadužena zemlja s nedostatnim prostorom za fiskalno stimuliranje ekonomije tijekom budućih recesija.

Ta činjenica samo dodatno apostrofira neumoljivu važnost konsolidacije javnih rashoda sada kada ekonomiji ide dobro. No umjesto toga, svjedočimo baš suprotnom. Od konsolidacije rashodne strane proračuna nema ni 'k'. Umjesto nje, odlučili smo se u cilju usvajanja eura i povećanja fiskalnog prostora nakon toga oslanjati na sreću te se kladiti na povoljne vanjske okolnosti koje nikako nismo u stanju kontrolirati. Ne preostaje nam stoga ništa drugo nego da, usprkos tipično hrvatskoj nesposobnosti da sami preuzmemo odgovornost i kontrolu nad ekonomskim ishodima, zapalimo svijeću za našu ekonomiju, ufamo se u božansku providnost i nadamo se najboljem mogućem ishodu Strategije usvajanja eura.