'Gdje si bio '91?'. Vjerojatno najiritantnije pitanje koje ste čuli u životu. Mi rođeni u ratom pogođenim područjima smo ga, na žalost, čuli previše puta, pretežno iz usta pripadnika one fele opisane u čuvenoj Rusovoj pjesmi o ljudima u kojima ima nešto tužno, zbog čega ulaze u tuđe živote. Godinama slušajući to pitanje od znanih i neznanih, po čekaonicama, kolodvorima, vlakovima, graničnim prijelazima, obrazovnim ustanovama, uredima za regrutaciju vojnika i zaposlenika, istesao sam lucidni obrambeni mehanizam, dajući odgovor koji je istodobno iskren, ali nakon kojeg razgovor nužno mijenja temu, a sugovornike rasterećuje balasta balkanskih ratova.

Bio sam u izbjeglištvu, pred malim, posuđenim crno-bijelim televizorom, u iznajmljenoj garsonjeri od 16 kvadrata čiji najam je platila mama avansom od prve plaće lokalnog švercera lijekova. Trideset godina je od tada prošlo, ali i dalje se živo sjećam trenutka kad se iz tog televizora začuo 'Smells Like Teen Spirit': za friškog srednjoškolca inficiranog metalom koji je prethodno progurao punk fazu, zvučalo je to kao ostvarenje svih glazbenih snova. Do kraja pjesme prijem lokalnog kanala koji je piratski reemitirao MTV počeo se miješati s čuvenim 'snijegom', pa sam mahnito vitlao sobnom antenom u ritmu Grohlovog bubnjanja, pokušavajući pronaći mjesto u stanu gdje će biti najmanje smetnji. Nisam mogao zaspati dok iz smiješnog televizorskog zvučnika, slušalicama koje su glumile mikrofon, na vokmen nisam snimio spomenutu pjesmu, istodobno ušutkujući ukućane da se njihov razgovor ne bi čuo na snimci. Srećom, MTV ju je tad vrtio gotovo svaki sat.

Dan kasnije, grčevito u šaci stišćući prvi džeparac iz one crkavice što je švercer lijekova avansirao mami, bio sam pred robnom kućom, ispred štanda lokalnog pirata. Tamo se među kazetama s omotima u obliku presavijenih fotografija, baš kao i 'Smells Like Teen Spirit' na MTV-u, prominentno kočoperio ikonički omot s dječakom koji pluta u vodi, pecajući novčanicu od 20 dolara. 'Nevermind' je već na velikom odmoru bio u vokmenu, i ostatak prvog polugodišta je protekao u seansama odagnavanja anksioznosti zbog prebacivanja u novu sredinu i školu uz pomoć novih najboljih prijatelja - Kurtove sirove gitare i poderanog glasa, Kristovog prljavog basa i Daveove bubnjarske kanonade.

Ostatak priče uglavnom znate: 'Nevermind' je do danas prodan u 30 milijuna primjeraka, a ukupna tiraža svih Nirvaninih izdanja dogurala je do 75 milijuna. Grunge je postao dominantan stup glazbe, mode i popularne kulture devedesetih godina prošlog stoljeća. Karirane košulje, poderane hlače, preveliki džemperi i bakine cvjetne haljine preplavit će ulice, masna i ulijepljena kosa zamijeniti frizerske salone, mješavine alkohola i tableta napuniti službe hitne pomoći otuđenim tinejdžerima na tretmanima ispumpavanja želudaca. Distorzirane gitare, nekad bučnije nekad vedrije, ječat će iz podruma gradova i gradića, podjednako u bogatim zapadnim zemljama i na ratom unakaženom Balkanu, a koliko je određeni srednjoškolski bend kul procjenjivat će se po tome je li obradio neki očiti hit s 'Neverminda' ili je, nešto hrabrije, zakoračio u dublje hodnike Nirvanine skromne, ali bombastične diskografije.

Dvije i pol godine kasnije, Kurt Cobain će, citirajući Neil Younga u oproštajnom pismu, sagorjeti od psihičke nestabilnosti izazvane koktelom droge, posuđenog oružja i pritiska zbog enormne popularnosti. Krist Novoselić će svoj drčni karakter iz zadarskog otočkog i obalnog zaleđa preusmjeriti u konfuzni politički aktivizam u kojemu krivuda od krajnje lijevih preko liberalnih do desnih stavova. Dave Grohl će postati frontmen jednog od najvećih rock bendova današnjice Foo Fighters te trošiti enormni novac i energiju kako bi nam silom dokazao da je ovlašteni sveprisutni dobri duh rock n'rolla. A onaj mali upišanac što je u vodi pokušao upecati 20 dolara sad pokušava upecati milijune, tužeći Nirvaninog pravnog sljedbenika jer ga je, tobož, bend na omotu ploče izložio dječjoj pornografiji.

U međuvremenu, moja kćer danas ima nepunih 12, bezmalo kao ja kad sam vitlao onom antenom po sobi izbjegličkog stana. Otkrila je Nirvanu preko TikToka, nakon što joj je algoritam temeljem interesa za eurovizijske pobjednike Måneskin mjesecima servirao Blondie, The Runaways, Arctic Monkeys i Kiss. Kroz pukotine algoritma nekako se tokom ljeta probio i 'Smells Like Teen Spirit', i eno je, već tjednima se nervira oko skidanja Kurtove solaže, obilazi šoping centre i glazbene dućane u potrazi za majicom Nirvane, kupuje koncertne bootlege na vinilima živopisnih boja. Kao i mnogi njezini vršnjaci, gugla teško razumljive Cobainove stihove do kojih je danas moguće doći u dva klika, kopa po YouTubeu gutajući dokumente Kurtove ere u rezoluciji 4:3 i svako malo me pita - kako je moguće da su tako kul glazbu stvarala tamo neka tri klošara iz Seattlea?

Odgovor na to pitanje - zašto baš Nirvana - nemam ni s naknadnom pameću. Danas kad se sva glazba kroz Bluetooth zvučnike i slušalice taloži kao orašasti plodovi na dnu smoothieja, jasno možete razdvojiti što je sve strpano u blender na Nevermindu: od Beatlesa, R.E.M.-a, Pixiesa i Bay City Rollersa do Mudhoneyja, Black Flaga i Black Sabbatha koje je Kurt redovito navodio kao ključne utjecaje. Sve je to smiksao producent Butch Vig, po nekima (pa i članovima Nirvane) previše pitko i komercijalno, po drugima taman po mjeri da punk dvaput zavlada svijetom - jednom devedesetih, drugi put 2020-tih.

Jer ma koliko boomeri među nama krezubo mantrali da David Geffen, MTV i cijela glazbena industrija nose krv Kurta Cobaina na rukama, a TikTok u toj konstelaciji ostaje tek poslijeratni profiter, vrana koja se hrani na njegovom grobu, ostaje neosporna činjenica - Nirvana je prvi bend naše generacije čija glazba je nastavila život među nekim novim klincima, a da zeitgeist vremena u kojemu je nastala, pa ni tragična smrt njezinog frontmena, u tome nemaju ključnu ulogu.

Nego, gdje sam ono bio '91? Trideset godina mi je trebalo da dođem do savršenog odgovora na to pitanje.

Oh well, whatever, nevermind...