Gotovo osam mjeseci prije natjecanja za Pjesmu Eurovizije u svibnju 2026. u Beču, razvila se geopolitička bitka oko mogućnosti izbacivanja Izraela s natjecanja u kojemu neprekidno sudjeluje preko pedeset godina. I dok bi politički razlog za ovu odluku – jer, ne lažimo se, Eurovizija jest politika – svakako trebao biti istrjebljenje stanovništva u Pojasu Gaze, postoji jedan još širi povod zbog kojeg bi i Hrvatska trebala podržati ovakvu odluku. Riječ je, naime, o elementarnom kršenju pravila natjecanja
Od finala natjecanja za Pjesmu Eurovizije prošlo je tek četiri i pol mjeseca, a u Gazi se za to vrijeme izdogađalo toliko užasa da nije ni čudo da je svijet zaboravio što se 17. svibnja 2025. dogodilo u Baselu. Rijetki se sjećaju: žiri je drugu godinu zaredom morao zatrpati bodovima svog konsenzualnog favorita – u ovom slučaju, austrijskog predstavnika JJ-a i njegovu dramatičnu kastratsku pop operetu 'Wasted Love' – kako bi preglasao pobjednicu po glasovima publike, izraelsku predstavnicu Yuval Raphael s baladom 'New Day Will Rise' i donekle spasio integritet natjecanja.
Godinu prije toga, 2024. nas je poraz pobjednika po glasovima publike u režiji žirija zabolio, jer je taj narodni favorit bio naš Baby Lasagna. Prošle pak godine svi su odahnuli kad je žiri – ništa manje perfidno - naštimao konačan ishod, jer je i kumicama s placa bilo jasno da je Izrael svjesno i s predumišljajem odlučio kupiti pobjedu na Euroviziji kako bi genocidnu kampanju u Gazi pred popkulturnim svijetom ukrasio lijepim licem Yuval Raphael.
Podmukli plan Netanyahuove vlade
Plan je od početka bio perfidan i podmukao: Raphael nije slučajno odabrana, jer u pitanju je djevojka koja je pobjegla od famoznog Hamasovog masakra na glazbenom festivalu Nova, gdje je ubijeno 378 osoba. Njezin nastup na Euroviziji s pjesmom isprva tendenciozno nazvanom 'October Rain', - naziv je jasna aluzija na osvetu Hamasu za napad s početka listopada 2023. – Netanyahuova je vlada podržala skupocjenom kampanjom plaćenom preko državne marketinške agencije Lasam.
Njome su ne samo targetirali korisnike društvenih mreža i Židove diljem svijeta, već iskeširali i milijune za kupovinu virtualnih SIM kartica, prema svjedočenju samih Izraelaca iz dijaspore, masovno distribuiranih posredstvom veleposlanstava Izraela, čiji su vlasnici pjesmi Yuval Raphael davali maksimalnih 20 glasova po korisniku. Tako je u glasanju publike pobijedila spomenuta 'New Day Will Rise', pjesma koja je prema čistim brojkama preslušavanja na Spotifyju u tjednu Pjesme Eurovizije zauzela tek 19. mjesto.
Povijest izraelskih sudjelovanja na Euroviziji
Izrael je debitirao na Pjesmi Eurovizije 1973., godinu dana nakon što je primljen u EBU i godinu dana nakon što su palestinski militanti ubili 11 izraelskih sportaša u olimpijskom selu u Münchenu. Na natjecanju u Luksemburgu njihova je predstavnica Ilanit zato nosila pancirni prsluk, publici nije bilo dozvoljeno ustajanje sa stolaca, a fotografi nisu smjeli uperiti objektive u njezinom pravcu. Od tada Izrael redovno sudjeluje na ovom natjecanju i jedna je od najuspješnijih nacija s čak četiri pobjede – 1978., 1979., 1998. i 2018. godine.
Organizator izbora za Pjesmu Eurovizije, Europska radiodifuzna unija (EBU), tobož zabrinuto je najavila istragu kako bi provjerila ove višestruko posvjedočene tvrdnje, no njezine rezultate nikad nismo dočekali, iako je poticanje na glasanje priznala i sama izraelska vlada. Nije ni čudo, kad je u međuvremenu produžen sponzorski ugovor s – gle čuda – izraelskom kozmetičkom tvrtkom Moroccanoil, koja je od 2020. iskeširala desetke, ako ne i stotine milijuna eura za sponzorstvo Eurovizije. Iako se veliki dio promatrača u Izraelu zabrinuto pita što bi im uopće donijela pobjeda te gdje i kako bi organizirali to natjecanje usred rata na Bliskom istoku, Netanyahuova vlada Euroviziju smatra ozbiljnim geopolitičkim bojnim poljem i – ne sumnjamo – pokušat će kupiti pobjedu i ove godine.
Mali se bune, veliki podijeljeni, ostali zasad šute
Zato su pritisak pojačali i hrabriji protivnici Izraela u tom nastojanju, igrajući – dakako – na kartu zastrašujućih zločina u Gazi. Javni servisi Irske, Slovenije, Nizozemske i Islanda u proteklih su mjesec dana jasno poručili kako neće sudjelovati na natjecanju u Beču 2026., ako tamo bude Izrael. Ovom se apelu otvorenim pismom priključilo još sedamdeset bivših i još aktualnih sudionika Eurosonga, među kojima su i pobjednici poput Portugalca Salvadora Sobrala, pa čak i aktualnog pobjednika, Austrijanca JJ-a.
Ipak, sve je to zvučalo kao još jedna uzaludna buna 'malih', dok se nije uključila 'velika' Španjolska – jedna od zemalja koje čine 'veliku petorku' najvećih financijera Eurovizije, ali i zemlja koja politički prednjači u odrješitim stavovima prema Izraelu. Španjolski ministar kulture Ernest Urtasun u istupu potkraj kolovoza poslao je jasnu poruku da bi se zemlja trebala povući s natjecanja ako Izrael bude u njemu sudjelovao, nakon čega je javni servis RTVE, premoćnom većinom s 10 od 15 glasova, podržao takvu odluku.
Tko zucne protiv Izraela - kazne i diskvalifikacija
Predstavnici zemalja koje se najglasnije suprotstavljaju Izraelu na Euroviziji proteklih su se godina često suočavali s kaznama i kritikama zbog propalestinskog aktivizma. Islanđani Hattari su svom javnom servisu RUV 2019. priuštili i kaznu od 5000 eura jer su na pozornicu, baš u Jeruzalemu, izašli umotani u palestinske zastave. Propalestinske simbole 2024. s kostima je morala ukloniti i irska predstavnica Bambie Thug, dok je nizozemski kandidat Joost Klein diskvalificiran nakon napada na pripadnicu izraelske delegacije koja ga je, po tvrdnjama nizozemske delegacije, pratila i pokušala isprovocirati. S druge strane, na posljednja dva natjecanja – u Malmöu i Baselu – publika je zviždala tijekom nastupa i glasovanja za izraelske predstavnike, što je EBU vještom audio montažom uspio kamuflirati u izravnim prijenosima.
Na drugoj strani vage su Njemačka i Italija, dvije zemlje čiji su javni servisi pak poručili da neće sudjelovati u natjecanju ako se Izrael izbaci. Eliminiranje Izraela nedvojbeno bi značilo i povlačenje Moroccanoila kao sponzora, a uz odustajanje ovih dvaju velikih zemalja to bi dovelo u pitanje financijsku konstrukciju cijelog natjecanja. Naime, iako EBU podatke o troškovima krije kao zmija noge, njemački javni servis objavio je da su za natjecanje 2022., koje je ukupno stajalo oko 11 milijuna eura, sami iskeširali gotovo pola milijuna. U tom se smislu napeto čeka glasovanje o budućnosti Eurovizije u studenom, a posebno je zanimljivo kojoj će se strani prikloniti javni servisi Velike Britanije i Francuske, dvaju velesila koje su također nedavno priznale Palestinu.
Tko jači – taj tlači
Na tom će se glasovanju, sasvim je sigurno, volji jačih igrača prikloniti i HRT. Zato s Prisavlja na brojne medijske upite o tome hoće li Hrvatska podržati isključenje Izraela odgovaraju tek šturo i birokratski, inzistirajući da navijaju za dogovor unutar EBU-a. Slične glasove ispuštaju i domaćini Austrijanci, čiji državni tajnik Ministarstva vanjskih i europskih poslova Sepp Schellhorn tvrdi kako su 'kulturni bojkoti glupi i uzaludni', dok austrijski javni servis inzistira na tvrdnji da će se natjecanje održati bez obzira na to koliko zemalja sudjeluje.
Jasno je, dakle, da će se stavovi o ovom pitanju prelamati preko političkih pozicija iste te države o palestinskom pitanju, a to je valjda konačni dokaz da je Eurovizija odavno prestala biti natjecanje pjesama, pretvorivši se u popkulturni ekvivalent sjednice Opće skupštine UN-a. A za razliku od Radio-televizije Slovenije, koja je svoj stav o izraelskoj televoting namještaljci iznijela odmah nakon lakrdije u Bernu, i ne nevažno – prije nego što je vlada te države priznala Palestinu i Netanyahua proglasila personom non grata, HRT u ovom pogledu sigurno neće biti avangarda. Mada, kad pogledamo rezultate glasanja o zaključku o priznanju Palestine u Saboru, nameće se zaključak da bi se naš javni servis mogao čak svrstati i u ovu grupu zemalja-durilica, koje će se povući u slučaju izbacivanja Izraela.
U maniri nesvrstanih, na Prisavlju valjda misle da smo svoj 'bliskoistočni grijeh' odradili prošle godine, kad smo se pokušali oportunistički umiliti woke glasačkom tijelu slanjem LGBTQ i propalestinskog aktivista Marka Bošnjaka. Isti je u međuvremenu javnim veseljem zbog smrti Charlieja Kirka zakoračio u domenu parapsihopatologije i pobjegao s društvenih mreža, a oni koji su ga odabrali (ni ta Dora, sjećate se, nije baš bila čista), sad kalkuliraju čekajući bijeli dim iz Londona i Pariza. Kao da su svi, pokušavajući skriti pogled od užasa u Gazi, zaboravili kakve je vratolomije Izrael u Bernu izvodio kako bi kupio Euroviziju. Baš nas zanima kako bismo glasali da je Izrael ovu operaciju izveo godinu dana ranije, a na drugoj strani, umjesto Austrijanca JJ-a, bio – Baby Lasagna.
