U Hrvatskoj sve više buja teror medijskih neznalica i samozvanih političkih pravdoljubaca. Novi program gospodarske diplomacije nije još bio niti objelodanjen, a u vodećem predstečajnom tjedniku već je bio potpuno neznalački odbačen, a čim su predsjednika Vlade uhvatili na dvojbenom službenom letu, počele su neutemeljene usporedbe s nekadašnjim nedopustivim izletima najmoćnijih (Verona). Od javnih se osoba (opravdano) traži nova odgovornost i pomno traga za svakom naznakom sukoba interesa, no čim je ministrica Andrea Zlatar Violić pokazala dovoljno hrabrosti da javno prizna jedan usputni birokratski propust, zakotrljala se nova inkvizitorska lavina koja bi na kraju mogla pokopati jedno od rijetkih slobodnih hrvatskih kulturnih glasila (Zarez). I tako se Hrvatska i dalje trese u 'postsanaderovskoj moralnoj groznici' koja joj ne dopušta da sazre kao odrasla i odgovorna država, u kojoj obavljanje javnih poslova više ne bi bila unaprijed otpisana sramota, a bavljenje politikom tek izlika za nove provale laži, podvale, pljačke i prijevare.

Pa tako i u ova tri spomenuta slučaja. Nema ozbiljne države koja ne koristi i službene zrakoplove, a kod nas se zbog straha od amaterskog prozivanja dopustilo da zahrđa ta jedina službena letjelica, kao da Hrvatska mora biti jedina država u kojoj vlast može biti besplatna, a obavljanje državnih poslova treba svesti na vožnju biciklom. Čak kada ne bi obavljao i mnoge humanitarne zadaće, taj jedini zrakoplov ne čini nedopuštenu privilegiju, nego puku nuždu u svijetu u kojem se vrijeme službenih posjeta skratilo na najmanju moguću mjeru (često manje od jednog dana), a samo točno i pravodobno održavanje prenatrpanog radnog rasporeda može osigurati punu učinkovitost političkih i diplomatskih obveza. Oni koji su se odlučili koristiti samo javnim prijevozom (slovenski predsjednik Kučan) brzo su odustali od te vrste iznuđenog populizma, budući da su zbog promjena u vremenima polijetanja često kasnili na sastanke i trošili mnogo više novca kada je priroda putovanja zahtijevala brojnije izaslanstvo i iziskivala presjedanja.

Zrakoprazni prostor

Naravno: službene zrakoplove nikada ne treba koristiti za dogovaranje mutnih poslova u raspjevanoj Veroni, ali je ovih dana jedan istaknuti televizijski novinar, koji bi ipak trebao znati barem ponešto o prirodi državnih poslova, čak i Stjepana Mesića optužio da je službenim zrakoplovom letio na Operni bal u Beču, iako je ta večer na poziv austrijskog predsjednika države bila tek dio četverodnevnog programa do kojeg je upravo Austrijancima bilo posebno stalo. U okviru tadašnjeg obilnog rasporeda, predsjednik republike susreo se s vodećim austrijskim gospodarstvenicima, održao predavanje pred austrijskom poslovnom elitom, posjetio Gradišćanske Hrvate u pratnji austrijskog predsjednika (takvo što se nikada do tada nije dogodilo) te ručao s gradonačelnikom Beča, koji gaji osobite simpatije prema Zagrebu. U vrijeme kada je i u Austriji Hrvatska tražila svoju novu europsku potvrdu (2001. godine), o tim su susretima austrijske novine pisale na prvim stranicama, a hrvatske se pretežito bavile samo Opernim balom, cijenom iznajmljenih frakova i brojem pozlaćenih odlikovanja, dok su se sve druge, mnogo važnije stvari, izgubile u općem diplomatskom neznanju, iznuđenom populizmu i ismijavanju vlastite države.

U svakodnevnom ozračju neutemeljenih sumnji, nedokazanih grijehova i prezira svih političkih i javnih elita, izgubilo se svako dostojanstvo u plemenitom obavljanju mnogih javnih poslova. I to je ono najgore što je velikim dijelom naškodilo hrvatskoj kolektivnoj psihi nakon gorkih iskustava iz Sanaderove ere. Politika je postala samoubilačka djelatnost, a Hrvatska živi od hajke do hajke, između kojih više nema vremena ni prostora za temeljite rasprave o neizbježnim promjenama, koje bi i politiku i sve javne poslove ponovno pretvorilo u časne i odgovorne dužnosti za stručne, časne i odgovorne ljude. Hrvatska lebdi u zrakopraznom prostoru, u kojem svi optužuju svakoga, a svi svađaju sa svima, od samih članova Vlade, do sve otvorenijih sukoba između onih koji rade i onih koje su otjerali na ulicu, onih koji nešto znaju i onih koji ni u čemu ne mogu prepoznati dobro, onih koji zlorabe prošlost i onih kojima su ukrali budućnost.

Diplomacija – dežurni krivac

Nakon uhićenja Sanadera, malo tko se usudio potpisati bilo kakvu odluku, a nakon križnog puta ministrice Zlatar, jedva će biti moguće pronaći neku osobu koja bi mogla preuzeti neku javnu dužnost, a da se prije nije bavila baš nikakvim javnim djelatnostima, sudjelovala u novim pothvatima ili pokušala plivati protiv birokratizma, nacionalizma, uskogrudnosti i neznanja. U tome nema pravog izbora: ova javnost i Vlada moraju izabrati hoće li za ministra kulture čovjeka koji ima besprijekornu profesionalnu biografiju, koji slika, komponira, piše ili predaje, u punom ozračju javnosti, i kao član raznih komisija i žirija, i kao sudionik i pokretač važnih kulturnih pothvata, ili pak nekog stranačkog birokrata, koji je za kulturu čuo tek kada su ga predložili za ministra, a prije toga nije bio upleten u nikakve intelektualne ili kulturne poslove, zbog kojih bi ga netko u pravdoljubivoj gluposti uvijek mogao optužiti zbog sukoba interesa. Ili partijski poslušnik, ili kulturni stvaralac pa se sada čini da bi i Zarez, kao glasilo koje zagovara nove i nekonvencionalne ideje, mogao postati žrtva zagriženih zakona, koji se u ovom slučaju svode na kažnjavanje svake stvaralačke osobnosti.

Autor ovih redaka napisao je bezbroj rečenica o zloporabi vlasti, pljački, duhovnom teroru i stranačkoj isključivosti, ali mu nikada ne bi palo na pamet da uspjeh ili neuspjeh hrvatskog izvoza ocjenjuje prebrojavanjem diplomata, dodacima za stanarine i školovanje njihove djece ili brojem hrvatskih lobista u Bruxellesu, kojih će na tom diplomatskom sajmu na kojem se odlučuje i o opstanku vlastitog proračuna, uvijek biti premalo, a nikada previše. Hrvatska se diplomacija više ne razbacuje novcem, a kada u svakom veleposlanstvu u prosjeku rade samo tri diplomata, teško je očekivati da će onaj, koji se uz promicanje gospodarstva, redovno bavi i kulturom i hrvatskim manjinama, znatno povećati izvoz.

Hrvatsko gospodarstvo nema više proizvoda (osim manjeg broja privatnih genija) koji bi bili dovoljno konkurentni na tržištu novih znanja, tehnologija i materijala pa gospodarska diplomacija ne može biti ni gospodarska, a niti diplomacija, kada se nema što izvoziti, a država ne prati svoje najbolje projekte. Hrvatski je tramvaj propao i u Finskoj i u Bugarskoj, bez obzira što je sjajno položio sve stručne ispite, jer Hrvatska nema banku koja može osigurati isplativu kreditnu potporu za ovako velike poslove čija ukupna cijena prelazi desetke milijuna eura. Izvoz nema ni političku, ni gospodarsku, ni financijsku potporu pa je svako prozivanje diplomacije kao jedine štetočine tek puka opsjena u korist pravih korisnika hrvatskog prokockanog novca. Ova je zemlja uništila industriju, dok proizvodnja stalno opada kod kuće, a ne u diplomatskim predstavništvima. I sada se na sve strane šalju ugledne delegacije da još jednom izmole tuđi novac, a ne podupiru djelatnosti koje bi ih same znale i mogle zaraditi. Hrvatska je gladna znanja, odgovornosti i poštenja, ali je u stalnim provalama govora mržnje, obnovi balkanskih predrasuda i teroru neznanja, već izgubila vjeru u vlastite državotvorne sposobnosti. I to je ono najgore što najbolje opisuje ovu gospodarsku i općedruštvenu krizu.