KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Tičeki, Pičeki & Žnidaršići: malograđani idu u raj

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 25.09.2013 11:50
  • Objavljeno 25.09.2013 u 11:50
Tko pjeva zlo ne misli

Tko pjeva zlo ne misli

Izvor: Screenshot / Autor: YouTube Screenshot

Sedamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, sociologija se Hrvatske još uvijek svodi na sukob ustaša i partizana. Kako su sudionici tog sukoba uglavnom već mrtvi, možda je vrijeme postaviti pitanje: zašto ondašnji problemi muče i današnje generacije? Možda zbog toga što su to dva lica iste, rentijerske, medalje?

U nedavno objavljenom romanu 'Povijest Instituta' Ratka Cvetnića, u kojem je Institut metonimija nove hrvatske povijesti, glavni lik na jednome mjestu kaže: ‘Ja sam joj pokušavao objasniti da su malograđani stupovi našega društva, stupovi ove jadne civilizacije koja počiva na ruševinama od stiropora, jedini koji će ostvariti nekakvu materijalnu i duhovnu akumulaciju – nešto, dakle, skupiti i nešto prenijeti – jer svi ostali žive od danas do sutra ili naprosto kane pobjeći…’

Takvo tumačenje malograđanstva posve je suprotno uobičajenom tumačenju domaćih pisaca lijeve orijentacije, od Krleže do danas. Malograđanstvo je kod nas naime uvijek sinonim najrazličitijih oblika uskogrudnosti, nesposobnosti, polu-obrazovanosti, nacionalizma - ukratko: svega negativnog. Pojam malograđanstva dio je standardnog pseudo-sociološkog arsenala svih naših razgovora: od pijanih razgovora ‘kod Žnidaršića’ (iz najboljeg hrvatskog filma 'Tko pjeva, zlo ne misli'), do kvazidubokih analiza hrvatskoga društva današnjih kritičara iz egzila. I dok su nekoć malograđani bili skrušeni, bogobojazni seljaci iz austrougarskog blata kojima je na zidu visjela carska slika u gradovima koje je povijest pregazila, danas su oni primjerice glumci u šibenskoj predstavi Brechtovog 'Pir amalograđana' Dražena Ferenčine (i u drugoj Brechtovoj drami - 'Bal malograđana') - potrošači zadojeni konzumom, suvremeni lumpenproleteri, sitni trgovci, raspojasane prostitutke koje svojim ponašanjem podržavaju status quo i krupni kapital.

Klajnbirgeri u svijetu

Malograđanstvo je zanimljiv, ali sociološki krajnje neartikuliran pojam. U klasičnoj sociološkoj studiji Roberta i Helen Lynn iz 1929. pod naslovom 'Middletown. Studija modernog američkog života' i njezinu nastavku ‘Middletown u tranziciji' iz 1933., malograđanin je zapravo tipičan Amerikanac bez obzira kojoj klasi pripadao. On je zaokupljen radom, stjecanjem, napredovanjem i odgojem djece, a svoje uspjehe i neuspjehe, za razliku od domaćih malograđana - pripisuje sebi. Baš kao i onaj Cvetnićev

Ustvari, ni kod nas, ni u svijetu, ne postoje relevantne sociološke studije 'našeg', ili kako bi neki rekli – kritičkog - poimanja malograđanstva. Engleski jezik za taj naš pojam nema ime. Najsrodniji po značenju jest pojam 'pikvikovski', Dickensovo ime za uskogrudnog naivčinu i laika, s pomalo čudnim i neortodoksnim stavovima o životu.

Francuski pojam petit burgeois, nešto nam je bliži i precizniji: on označava (sva) ponašanja stanovnika malih gradova, za razliku od bjelosvjetskog ponašanja krupnih buržuja i njihovih oponašatelja iz metropole, o kojima znamo iz romana Guya de Maupassanta i Balzacove 'Ljudske komedije'. Ali i u tim romanima malograđani predstavljaju nešto socijalno solidno, naivno-moralno (i anakrono), čemu se svi građanski skorojevići, baš poput Filipa Latinovicza, rado vraćaju kada genijalni planovi za opstanak u velikom svijetu propadnu.

Čak ni austrijski – nama najbliži K.u.K – pojam klajnbirgera ne vrijedi za nas. Musilov 'Čovjek bez svojstava' postao je sinonim modernoga čovjeka, Thomas Bernhardt brutalnom kritikom malograđana skandalizira visoku kulturu prave metropole, a nobelovka Elfriede Jelinek cijeli svijet. Jedino je porijeklo njihove potrebe za skandaliziranjem javnosti možda isto kao i kod nas: pobuna protiv reda na kojemu je izgrađena civilizacija.

Filozofija palanke: udes kao privilegij

‘Filosofija palanke’ srpskog autora Radomira Konstantinovića (iz 1969. ponovno objavljena 2004.) također govori nešto o nama. ‘Palanka je naša sudbina, naš zao udes. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Njegov duh jest duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog i svetskog duha… Kada se (taj duh) oglašava za prokletstvo, on hoće tu izuzetnost. To je duh, zaboravljen od istorije, koji pokušava ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju.’

Najbolji domaći primjer, stereotip kritike vrijednosti malograđanstva (reda i rada), jest pripovijest 'Mlada misa Alojza Tičeka' Miroslava Krleže iz 1921. U toj pripovijesti, društveni pritisak na Alojza (Slavka) da postane svećenik, unatoč njegovoj strasti prema Miciki, kulminira pijanim nasiljem na večeri proslave prve Alojzove mise. Ono što se činilo realizacijom ideala obitelji Tiček, pretvara se u generacijski sukob između bogobojaznih, neobrazovanih roditelja poltrona, ‘Khuenovih pandura’, ‘gomile analfabetskog mesa koje spava dubokim snom’, i njihovih razmetnih sinova, slobodarski nastrojenih nasljednika. Tim slobodarskim sinovima, Ivici Tičeku i Miši, sve to ‘meso’ izgleda kao zidina koja se ‘glavom ne može probiti’; za njih je zaređenje ‘ubojstvo’ (‘Ubojice! Onoga klerika ste tamo zatukli! I još vam nije dosta krvi?’). Kad revolucionarni anti-malograđanski žar dobije riječ, u Ivičinoj provokaciji za stolom, bijes i potreba za subverzijom pretvaraju se u nesuvislo bulažnjenje: ‘Krist s Rimom uopće nijedne dodirne točke nema. Rim nije ni tangenta onom nečem što mi razumijevamo pod Kristom.’ (‘Sada je tek starome postalo jasno što taj lopov hoće. On hoće da tu vrijeđa kaptolsku gospodu! Socijalist nepopravljivi!’). Unatoč jasnim Krležinim simpatijama prema 'revolucionarima' Ivici i Miši, slika balkanske palanke je dovršena: nema izlaza, jer je i suprotnost malograđanstvu jedna nova vrsta malograđanstva. Jedini izlaz, kao što ispravno veli Cvetnić, dotični vide u odlasku u bijeli svijet: ‘svi ostali žive od danas do sutra ili naprosto kane pobjeći.’

Rentijerstvo: novi izraz stare malograđanštine

Ali možda najbolju poantu - o suvremenoj malograđanskoj dijalektici - izražava definicija malograđanina iz Anićeva rječnika: malograđanin – pejor. pripadnik građanstva nesposoban za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti; filistar, klajnbirger.

Ova ‘nesposobnost javne djelatnosti izvan vlastitog izravnog interesa i sigurnosti’ možda je najtipičnije obilježje i današnjeg, a vjerojatno i svakog prošlog hrvatskog društva. Nekoć je malograđanin svoje mjesto tražio u okrilju carske i crkvene službe, pod kabanicom vođe nacije i partije (premda je tipični Agramer bio začudno rezistentan prema ruskim čarima komunizma). U novoj hrvatskoj on ga je ponovno pronašao u ‘foteljama’, državnim i općinskim službama, ali im je pridružio sijaset novih zaštićenih i poželjnih niša: u staleškim privilegijama, strukovnim udruženjima, rentijerstvu najrazličitijih vrsta, državnim poticajima, kolektivnim ugovorima… u svemu onome što bi ‘država’ trebala davati i štititi a obični ljudi bespogovorno sponzorirati. Naše se malograđanstvo najviše ističe kada govorimo o ‘javnome interesu’ i ‘općem dobru’ i kada takvim floskulama legitimiramo neku novu ‘redistribuciju’, neku novu rentu, neko novo ‘pravo’ ili kraće – nečiji privatni interes. Primijenimo li tu definiciju na današnje hrvatsko društvo, ono obuhvaća baš sve: liječnike i bankare, jednako kao i radnike, subverzivce i ‘kulturnjake’.

Kako je kod nas vlastiti interes oduvijek bio suspektan, i otkako je ideologija ‘moja kućica – moja slobodica’ proglašena stožernom idejom malograđanštine, prisiljeni smo javnim interesom prikrivati onaj vlastiti. I tako smo se našli u situaciji da više nemamo niti artikuliranih vlastitih interesa (neovisno o državi i vođi), niti javne djelatnosti u koju će itko imati povjerenja. Tako je naš novi malograđanin postao tipični homo duplex većine post-komunističkih zemalja. Za razliku od ‘buržoaskog malograđanina’ koji javno propovijeda vrline, a u tajnosti uživa u porocima, ‘tranzicijski’ malograđanin privatne vrline skriva, a poroke zagovara - javno.

Middletown u Hrvatskoj, middletown u Kini

Možda je došlo vrijeme da vrijednosti američkog ‘middletowna’ prenesemo ovamo. Ako je američka provincija s ideologijom kućice-slobodice mogla stvoriti imperij, zašto to ne bi mogla i jedna europska?

Ako je svijet već odavno postao globalno selo, i ako ‘filozofija palanke’ sada vrijedi za cijeli svijet, nije li već jednom vrijeme da prihvatimo te ‘malograđanske’, a sada i svjetske vrijednosti: vrijednosti marljivosti, upornosti, samopoštovanja i odgovornosti za vlastiti ne/uspjeh (moja kućica = moja slobodica), vrijednosti koje su kod nas oduvijek bile predmet sprdnje, simboli uskogrudnosti i odustajanja od ‘prave slobode’ i onih ‘pravih vrijednosti’ čijih smo posljedica nažalost teški baštinici.

Zagreb nikada neće biti Šangaj, Tokio ili New York, a Hrvati će i dalje biti ‘malograđani’ jer će nas i ubuduće biti ‘malo’. Mi smo rezidenti tek jedne oveće velegradske periferije. Uzalud je očekivati da ćemo se odjednom namnožiti, (uostalom: to Hrvati nikada nisu ni željeli!) i da nas se zbog toga problematika malograđanstva tada više neće ticati. Zaboravimo stoga na nejasan, 'klasno-uvjetovani'' pojam malograđanina, koji je oduvijek bio ovisan o caru, vođi ili državi. Jer tih ‘veličina’ i jamaca sigurnosti već odavno nema.

Zamislimo se nad činjenicom da su u golemoj i mnogoljudnoj Kini imali potrebu kopirati austrijski mali grad Hallstadt. Možda je to dovoljan dokaz da se gigantizam i 'malograđanski' kolorit itekako dobro mogu promiješati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi