KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Sveopća paranoja protiv fantoma 'neoliberalizma'

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 24.09.2013 09:58
  • Objavljeno 24.09.2013 u 09:58
gledanje u ogledalo

gledanje u ogledalo

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: iStockphoto

Nastupila je sveopća i potpuna civilizacijska i ekonomska disfunkcija u kojoj su – pored svega ostalog – građani postali nesposobni pojmiti da švicarski franak nije franak iz našeg sokaka nego je doista švicarski, da je novac čija vrijednost pada i raste na svjetskom tržištu i da to podrazumijeva notorni, veći, manji ili vrlo velik rizik

Hrvatska televizija nedavno je prikazala dokumentarni film 'U braku sa švicarcem', jednostrani pamflet koji produbljuje neshvaćanje temeljnih pravila po kojima funkcionira suvremeni svijet i eksploatira jeftini antagonizam pravedne žrtve i bešćutnog krvnika. Ništa novo u sveopćoj paranoji koja se već godinama širi protiv fantoma 'neoliberalizma'. Film je ipak zanimljiv zbog kadra u kojem jedna gospođa kaže, ne citiram, da je bila iskreno zapanjena kada je shvatila da na njezin život mogu utjecati svjetski događaji poput promjena na valutnom tržištu, potresa u Japanu i ljubavnih pothvata Dominiquea Strauss-Kahna.

Ima nečeg dirljivog u njezinom osjećaju prevarenosti zbog banalne činjenice da je svijet jedan, međuovisan i isprepletan najraznolikijim uzročno-posljedičnim vezama, da je sve manji i da nam pred očima nastaje jedno jedino svjetsko društvo s jednom, zajedničkom sudbinom.

No ta jednostavna istina u Hrvatskoj izaziva čuđenje, moralističko gnušanje i neku vrst shizofrenog rascjepa. S jedne strane, postoji dekorativna potreba da se bude dio svijeta, da u Hrvatsku dolaze turisti, da se neki proizvod pokuša izvesti, da sportske reprezentacije osvajaju svjetska prvenstva, da se slavi pristupanje Europskoj uniji (jer, 'oduvijek smo bili Europa'), da se živi u blagostanju zapadnoeuropskog tipa i da se to blagostanje kupuje na kredit. No s druge strane, kada treba prihvatiti demokratsku civilizaciju, njene vrijednosti i njene nuspojave, bili to antifašizam, vladavina prava ili utjecaj svjetskog tržišta valuta na ugovore o kreditu, tada nastupaju bijes i razočaranje.

Taj rascjep logična je posljedica shizofrenih temelja na kojima je i nastala hrvatska država. Njezina tragedija (ili tragikomedija) sastoji se u tome što je obećala nemoguće: idiličnu i samodovoljnu zajednicu koja će materinski brinuti za odabrane i lojalne podanike, a na svijet i stvarnost pristajat će samo onoliko koliko to bude odgovaralo njezinoj (suverenoj) volji. Osim što je zamisao bila monstruozna (što je druga tema), pokazalo se (bilo je očito otpočetka, ali i to je druga tema) da za tu bizarnu utopiju nema dovoljno resursa i snage. Ostala je samo kultura samoobmane, fiktivni univerzum u kojem je nešto odvratno kao što je rat steklo dignitet, jezik je osiromašen i osakaćen, zločinci su postali heroji, fiskalni teror i budžetski deficit proglašeni su neoliberalizmom, antifašizam je proglašen totalitarizmom, liberalizam fašizmom, demokracija se poima kao sloboda mržnje, prava manjina kao ugroza većine i čitavo društvo objesilo se naglavce kao šišmiš ne bi li tu sveopću inverziju vrijednosti i konfuziju pojmova ugledalo kao apoteozu, a sve zato da bi samome sebi opravdalo nastanak jedne države koja i nije zamišljena kao država nego kao lutkina kuća, bajka, ili sasvim doslovno: kao san.

Mnogi skrušeno priznaju da ovo nije Hrvatska koju su sanjali, pri čemu ne primjećuju da nije problem u ovakvoj ili onakvoj Hrvatskoj – u samoj Hrvatskoj kao takvoj nikada i nije bio problem; jedna država više ili manje – nego upravo u sanjanju, u konfuziji između poetike i politike, gdje je san zamijenio umjetnost mogućeg, kič kulturu, intimna snoviđenja javnu stvar (res publica), a nacija demokraciju. Iz toga nije moglo proizići ništa drugo nego razočaranje koje je u trajnom sukobu s javom, svijetom, a nerijetko i s univerzalnim moralnim i demokratskim načelima. Drugim riječima, nastupila je sveopća i potpuna civilizacijska i ekonomska disfunkcija u kojoj su – pored svega ostalog – građani postali nesposobni pojmiti da švicarski franak nije franak iz našeg sokaka nego je doista švicarski, da je novac čija vrijednost pada i raste na svjetskom tržištu i da to podrazumijeva notorni, veći, manji ili vrlo velik rizik.

Kako se zaštititi od tog strašnog, prijetećeg, tuđeg, bijelog svijeta, od njegovog integralizma, moderniteta, golotinje, ljudskih prava, burzi, potresa, rock and rolla, Židova, masona, britanske obavještajne službe, Sulejmana Veličanstvenog, Mlečana, Beča, Pešte, Beograda i Bruxellesa? Nikako drukčije nego dovesti ishodišnu samoobmanu do njezine posljednje konzekvence: uspostaviti zajednicu konzervativnih obitelji u kojoj će očevi prebijati djecu, župnici uređivati seksualni život, svi će živjeti na selu i baviti se poljoprivredom, u obližnjem trgovištu će razmjenjivati svoje proizvode za sol i petrolej, nitko neće znati da je bura posljedica sibirske anticiklone i vjerovat će da se 'rađa' u Senju, jer neće dopustiti da svjetska zbivanja utječu na njihov život i sve to će proglasiti mjestom posebnog pijeteta.

U takvim okolnostima jamačno neće biti zdravstvenog odgoja, ćirilice, lezbijki, haškog suda, Europske komisije, neoliberalizma, banaka, tuđinaca i bilo čega što prijeti identitetu (što god to bilo), a ako netko slučajno i zaluta u tu idilu, provest će se kao ona četvorica u filmu 'Deliverance' Johna Boormana, s jedinom razlikom, da neće naići na dječaka koji genijalno svira bendžo, nego na Thompsona.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!