SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Srbija u 2013.

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 29.12.2012 11:04
  • Objavljeno 29.12.2012 u 11:04
Srbija Beograd

Srbija Beograd

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock/Getty images (Thinkstock/Getty images)

Budući da je smak svijeta u Srbiji ipak samo djelomice uspio, valja se preko volje zagledati u budućnost. Uzgred: kada je Vladimir Putin otkazao sine die taj smak svijeta, Srbi su ostali bez odgovora na pitanje svih pitanja – bi li se smak svijeta imao dogoditi po julijanskom ili gregorijanskom kalendaru? U prvom slučaju bili bi imali svoj, srpski, smak svijeta, kao što mimo ostalog kršćanluka imaju srpsku Novu godinu

Nego, uozbiljimo se. Prva posljedica izostanka kraja svijeta nastupit će 10. siječnja, kada će proraditi carina na onim famoznim sve manje 'administrativnim', a sve više običnim graničnim prijelazima između Kosova i Srbije. Ritanje, vrištanje, prijetnje i rogoborenje kosovskih srpskih 'biznismena' očito nije uspjelo: parni valjak Europe i ostalih velikih sila neumoljiv je. Na sjeveru Kosova sve je vidljivija nervoza, puca se svako malo, gore automobili, a meta su Srbi koji pristaju raditi za prištinsku administraciju. Datum početka pregovora o pridruživanju Srbije u EU pomaknut je – za razliku od kraja svijeta – tek na ožujak mjesec, a možda i lipanj – ovisno o 'suradnosti', kak se veli u hrvatskom pravosudnom žargonu.

Sva je prilika – i kladim se odmah u rundu pića (ne više od toga) – da će nova vlast, ovakva kakva jest, pristajati redom na sve uvjete, a oni su poznati samo ako joj se omoguće 'pristojni intervali' između ustupaka. Ivica Dačić, premijer i ministar unutarnjih poslova, već je izjavio nedvosmisleno i jasno da je Kosovo otišlo i da se u Srbiju vratiti neće sve i da Srbija nikada ne uđe u Europsku uniju. Aleksandar Vučić, prvi dopredsjednik Vlade, ministar obrane, glavni borac protiv korupcije itd, itd, tercirao mu je smjesta pitanjem: od čega ćemo vam plaćati mirovine ako se s Europom ne dogovorimo, žohari? Ta je stvar, dakle, ovoga trenutka uglavnom jasna, a Srbi iz Kosovske Mitrovice, jako nam je žao, neka se izvole prilagoditi. Uzalud stanoviti desni ekstremisti traže 'vojsku na granici s Albanijom', jer da to propisuje Rezolucija 1244; rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a, kao što znamo, imaju rok trajanja, a ovoj taj rok očito istječe. Naravno da Srbija nikada neće 'priznati' Republiku Kosovo formalno, ali se već govori o 'oficirima za vezu' i 'biroima' u Beogradu i Prištini; pa tako je i s Hrvatskom počelo nakon Daytona...

Niška šizma i 'hladni mir'

Tri dana kasnije, 13. siječnja, u Nišu će se obilježiti Milanski edikt i jubilej najpoznatijeg Nišlije, cara Konstantina. Taj levantinski lisac pristao je – em smo Bizantinci – da kršćanstvo proglasi državnom vjerom i kvit, kad je već takva stvar, a takva jest bila u datome i neizbježnome trenutku. Posljedice su nam poznate. Jedna od njih bila je i šizma iz 1054. godine koja je tinjala duže nego što se inače misli dok se nije razgorjela u punome plamu. E, upravo ta šizma od proslave Milanskoga edikta i čini događaj tako delikatan i neuralgičan danas. Godinama je trajalo nadmudrivanje, izbjegavanje, aludiranje, uvjetovanje i uopće izmicanje crkvenih knezova oko delikatnog pitanja posjeta pape Ratzingera Nišu za dva tjedna. Sva je prilika da Sveti Otac neće doći, što je šteta za sve zainteresirane strane, a najviše za kršćanstvo u cjelini, ali to je druga priča.

To nas vodi do takozvanoga 'hladnog mira' među susjedima na 'istočnome Jadranu', kako ove naše prostore (da ne kažemo Balkan) zovu u londonskom Foreign & Comonwealth Officeu. Kao što se i dalo predvidjeti, Tomislav Nikolić počeo je puštati pomirljive zvuke i nuditi suradnju i susrete susjedima, budući da se konačno dosjetio da nije dobro biti svadljiv. Sresti će se, veli, sa svima i da neka to poruče 'predsjednici Kosova', gospođi Atifeti Jahjagi. Nazvati tu gospođu 'predsjednicom Kosova' za srbijanskog političara veliki je korak: do sada je Kosovo u njihovome vjeronauku bilo 'lažna NATO država', a predsjednica 'samozvana'. Poruka, prije svega za Ivu Josipovića, glasi: ’ajte, nemojte biti na kraj srca, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Potom je Toma otišao Dodiku u Banjaluku, ali je ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić otišao u Sarajevo, svom bratu u Kristu Zlatku Lagumdžiji, te su obojica najavili posjete na visokoj razini za 2013. godinu. Insh’Allah... Možda se zato Tomi sada priviđa da se u Rio de Janeiru vidio s Milanovićem, a da se u Londonu sit ispričao s Josipovićem

Spasa nema, ali ni propasti

Što se unutarnje politike tiče, teško da će se ostvariti najnovije spekulacije iz tabloida o izvanrednim izborima kojima bi Vučić i njegova radikalija učvrstili svoju parlamentarnu većinu. Toma Nikolić već je ustvrdio da koalicija funkcionira kako treba i da šta sad? Da postoji stanovito takmičenje između Vučića i Dačića, jasno je od samoga početka, ali to je – ako ekstrapoliramo sadašnje stanje na narednu godinu – daleko od sukoba i raskida. Uostalom, sve i da se posvade, radikalija će teško namaknuti parlamentarnu većinu bez koalicije s Dačićem. Najnovije spekulacije da bi se Koštunica i njegova jadna Demokratska stranka Srbije mogli priključiti Vučiću i čak ući i u ovu vladu, tek su izviđanje i opipavanje tankoga leda. Već jasno razvidan pravac kosovske politike ove vlade Koštunicu odvraća smjesta: tako nabrijan i zadrt kakav jest, on ove već smatra veleizdajnicima s one strane svakoga spasenja. Sva je prilika da će ova vlada potrajati do redovitih izbora – ako se ne dogodi nešto zaista krupno među njima, što je, kao i uvijek u Srbiji, moguće, mada slabo vjerojatno.

Ekonomija, na žalost našu veliku, stoji slabo (a gdje je bolje?): ukupni dug nadmašio je ovih dana 50 posto bruto društvenoga proizvoda. Ova vlada, poput ostalih tranzicijskih administracija, nastavlja s neoliberalno-menadžerijskom politikom prethodne vlasti; nitko više ne zna bolje od toga, bojim se. Sve je u rukama MMF-a, Svjetske banke i EU-a, a ni za njih nismo posve sigurni znaju li izlaz... Najavljuju se slavodobitno razna vanjska ulaganja, a i to ćemo tek vidjeti, polako; za sada sve to vonja na jeftinu propagandu.

Ako ćemo već rezimirati ono nešto srbijanske budućnosti što se dade naslutiti pred Silvestrovo, vrijedi ona rečenica Nikole Pašića iz sloma i katastrofe albanske kalvarije 1915.: 'Spasa nam nema, ali propasti nećemo.' A možda bi bilo bolje da je taj smak svijeta i nastupio?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!