Spektakl oko izručenja Ive Sanadera ponovno mi je izazvao flashback na Banske dvore 30. lipnja 2009. Toga utorka oko 11 sati, dan prije nego li je Sanader objavio ostavku sjedio sam u njegovu kabinetu kao posljednji novinar koji je s njim razgovarao kao s predsjednikom Vlade.

O tome sam već ovdje pisao, razgovor poprilično bezvezan i rastresen, ja sam se bio fokusirao samo na to da ga nagovorim na televizijski intervju, već ga mjesecima nikomu nije dao, mlako mi je potvrdio da hoće, ali očito je bilo da ga to baš ne zanima previše. Nekoliko puta se vraćao na temu predsjedničkog kandidata HDZ-a, onak šeretski pitao me za mišljenje ('Tko bi bio najbolji, hehe? '), ali ja sam izbjegavao očekivani odgovor ('Vi, pa nema boljeg od Vas') pa mu rekao da je Meho (koji je sjedio s nama) skroz ok. Čuvao sam tu, tada najaktualniju političku temu za razgovor u studiju, a on je onda okrenuo na gospodarstvo, nešto je rezignirano dometnuo da su i naši poduzetnici pasivni, ali sve onako, gledajući malo u mene, malo u prozor, napola odsutno, neki vrag ga je tištio, bio je polusjena onog nabusitog, drčnog, glasnog i nadmoćnog Sanadera.

Kad sam odlazio dobio sam neko klimavo jamstvo da će mi dati intervju, ali nisam osjećao neko zadovoljstvo, činilo se da to nije bio razlog zbog kojeg me zvao, neka druga tema je ostala visjeti u zraku, sutra sam shvatio koja…

Sanader je bio relativno inteligentan političar, jedan od onih koji je mogao sjesti s neistomišljenicima koji su mu bili važni, a mediji i novinari su mu oduvijek bili važni.

Ja se od 1. srpnja 2009. godine osjećam kao relativno glup novinar koji je tako olako propustio doznati ono oko čega je cijela nacija mjesecima poslije razbijala glavu: zašto je Sanader dao ostavku.

Možda da sam se uhvatio teme predsjedničkoga kandidata koju mi je dva puta nabacivao, možda bismo došli do toga da to neće biti on (što su svi očekivali), možda bismo došli do toga zašto neće biti on, možda bismo došli do toga da ga uopće neće biti, možda bismo došli do toga zašto ga uopće u politici više neće biti... Možda. Najvjerojatnije mi ne bi ništa od toga rekao, ali eto, otad se osjećam prilično loše zbog toga što me jedino zanimalo da ga dovučem u studio gdje ću ga to sve pitati…

Jer, realno, sve druge odgovore znamo, a ono što još ne znamo doznat će Tamara Laptoš i Tatjana Vučko , koje ovih dana u remetinečkoj ćeliji ispituju Ivu Sanadera.

Ali ZAŠTO je Ivo Sanader podnio ostavku, to se bojim, nikad nećemo doznati. Možda o tome nešto zna Sanaderova supruga Mirjana ili netko izravno upoznat sa Sanaderovim sustavom organiziranoga kriminala, ali malo je vjerojatno da će netko o tome progovoriti, to nije čak ni pitanje koje zanima Tamaru i Tanju, one traže neke druge odgovore, ne bave se psihoanalizom onih koje ispituju.

Ali nije to samo pitanje puke novinarske ili ljudske znatiželje da se u uđe u mozak najvećeg prevaranta kojeg je Hrvatska dala, a dala ih je mnogo.

Da Ivo Sanader dan nakon razgovora sa mnom nije podnio ostavku, vrlo vjerojatno ne bi danas razgovarao s Tamarom i Tanjom.

Jer prema onome što nam je dosad poznato, nije Sanader dao ostavku zato što mu je neka istraga bila za vratom, istrage su se počele odmotavati NAKON
što je Sanader dao ostavku. I to ne zato što je popustio politički pritisak na DORH i Uskok, kako lamentiraju neki, nego zato što su kraci hobotnice ostali bez glave pa je svaki od njih počeo spašavati svoje dupe.

Zanimljivo je, recimo, da u prvom krugu ispitivanja direktora javnih poduzeća koji su bili na sastanku sa Sanaderom i Barišićem oko Fimi medije, nitko od njih nije bio spreman potvrditi navode Damira Mihanovića iz Croatia osiguranja koji je Uskoku otvorio aferu. Istraga je tapkala u mjestu sve dok svima nije postalo jasno da je Sanaderov odlazak bespovratan, kada je strah od Bajića postao veći od straha od Sanadera. U drugom krugu ispitivanja, nakon nekoliko mjeseci jedan po jedan počeli su se 'prisjećati' Sanaderova naloga za suradnju s Nevenkom Jurak.

Sve ostalo je povijest, kako je koji propjevao, počele su se otvarati istrage jedna za drugom, druga je vodila do treće, treća do četvrte, a Sanadera je to sve dovelo u Remetinec, a Hrvatsku demokratsku zajednicu pod istragu kao zločinačku organizaciju.

I sad zamislite da je nakon razgovora sa mnom Ivo Sanader odlučio ostati. Jadranka Kosor bi se bez suvišnih pitanja većinska prava upravljanja HEP-om potpisala Enronu, Mladen Barišić bi joj i dalje kupovao Escadine haljine, dok bi za to vrijeme Sanader sa Josipovićem u Veroni, u pauzi između dva čina, divanio o razlici između Verdija i Puccinija. A Zoran Milanović bi u svom sobičku na Iblerovu trgu lupao glavom u bijeli zid zbog rejtinga koji mu uoči izbora ponovno pada kao kamen.
Danima evo opet mozgam o mogućim razlozima koji su Sanadera tog 1. srpnja naveli da preokrene povijest.

Nisam došao dalje od toga da su dan prije, u kabinetu predsjednika Vlade RH zapravo sjedili i kavu pili jedan relativno glup novinar i jedan relativno glup prevarant.