KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Skidači ploča u Vukovaru žrtve su jeftinog državotvornog mita

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 21.10.2013 10:48
  • Objavljeno 21.10.2013 u 10:48
  • +13
  • +10

Prosvjed u Vukovaru

Izvor: Cropix / Autor: Vlado Kos / CROPIX

Borba za 'nacionalnu emancipaciju' očito nije ništa drugo nego uskrata te iste emancipacije nekoj drugoj naciji. Utoliko je i doživljaj prosvjednika u Vukovaru da im se nameće nešto protiv čega su se borili doista točan jer su svoju 'slobodnu državu' nesposobni pojmiti drugačije nego kao negaciju 'tuđe' slobode. Oni su žrtve jeftinog državotvorno-oslobodilačkog mita koji se u istočnoj Europi njeguje već gotovo dva stoljeća

Promotri li se u širem vremenskom i prostornom kontekstu, šovinistički skandal koji se zbiva u Vukovaru povodom upotrebe obaju pisama nije nikakva specifičnost ni novìna već nastavak jednog povijesnog kontinuiteta koji je započeo još davne 1830. Te godine uspostavljena je samostalna Grčka, prva u nizu istočnoeuropskih država koja će steći neovisnost po, pokazat će se, znakovito sličnom obrascu. Ukratko, lokalna elita počela je zastupati ideju takozvanog nacionalnog oslobođenja, formirao se politički pokret i izbio je rat između grčkih ustanika i Osmanlijskog carstva, odvratan kako samo domovinski ratovi mogu biti odvratni. U tom ratu je, na svoju nesreću, sudjelovao i Lord Byron, kao naivna preteča Handkea i Finkielkrauta. Na koncu su velike sile priznale neovisnost Grčke, ali tako što je obvezale da štiti nepravoslavno stanovništvo, odnosno da sve svoje podanike tretira ravnopravno neovisno od religijske pripadnosti. Grčka je tu obvezu doživjela kao uvredu i učinila sve ne bi li je izbjegla.

Nešto slično dogodilo se i na Berlinskom kongresu 1878. kojim su međunarodno priznate Crna Gora, Rumunjska i Srbija. Ponovno su velike sile novopriznatim državama nametnule obvezu poštivanja prava manjinskog stanovništva što je u Cetinju, Bukureštu i Beogradu doživljeno kao nasrtaj na suverenost koga treba izbjeći pod svaku cijenu. Nije im bilo dovoljno što su dotad već srušili praktično sve džamije, a ep o 'istrazi poturica' inaugurirali u književno-političku svetinju.


Novi istočnoeuropsku poredak uglavljen 1919. u Versaillesu obvezao je novostvorene države na dužnost zaštite prava manjina, ali, kao i danas, monitoring velikih sila bio je neučinkovit, a obveza zaštite manjina, kao i samo postojanje manjina doživljeno je kao uvreda ili, pak, kao izgovor za teritorijalne pretenzije. Poljska je provodila sustavnu diskriminaciju Nijemaca, Židova, Ukrajinaca i Bjelorusa. Neposredno nakon Prvoga svjetskog rata nije bilo ugodno biti Nijemac ili Mađar ni u demokratskoj Čehoslovačkoj. Rumunjske i jugoslavenske vlasti zlostavljale su Mađare u Transilvaniji, odnosno Albance na Kosovu, a Bugarska je svojim građanima islamske vjeroispovijesti život učinila nepodnošljivim.

Situacija se bitno nije promijenila ni nakon Drugoga svjetskog rata kada su u istočnoj Europi na vlast došli komunistički – nominalno internacionalistički – režimi. Osobito su stradali pripadnici poraženih nacija: Nijemci u zapadnoj Poljskoj, Sudetskoj oblasti i Vojvodini te istarski i riječki Talijani. Položaj manjina bio je vrlo težak u Hoxhinoj Albaniji i Rumunjskoj Ceauşescua, ali i u Bugarskoj Todora Živkova. Komunisti su slijedili nacionalističku tradiciju. Nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. i ustavnih promjena sedamdesetih godina, nacionalne manjine u bivšoj Jugoslaviji doživjele su punu emancipaciju koja je nadilazila i zapadnoeuropske standarde.

Uspostavom novih država u jugoistočnoj Europi devedesetih godina započeo je novi ciklus ugroze manjina. Kao i u svim dotadašnjim slučajevima etnička emancipacija nije doživljena kao demokratsko pravo pojedinca na njegov etnički identitet (ili prava da nema etnički identitet ako tako želi) nego kao ultimativni zahtjev za uspostavom zasebne države. I opet su velike sile uvjetovale međunarodno priznanje novih država njihovom obvezom da zaštite etničke i vjerske manjine. Uzalud, jer nacionalističke elite koje su se domogle vlasti imale su potpuno drugačije namjere i iskoristile su rat za stvaranje etnički i vjerski homogenih zajednica, uz neizbježne brutalnosti i zločine.

O čemu je riječ? O banalnom zlu, psihološkom ili moralnom poremećaju, ili svjesno njegovanom nesporazumu? Pokazalo se, naime, da su sve te opjevane 'borbe za slobodu' koje su vodili 'potlačeni narodi' bile tek prilika za ponižavanje, diskriminiranje i, u konačnici, likvidaciju Drugih. Borba za 'nacionalnu emancipaciju' očito nije ništa drugo nego uskrata te iste emancipacije nekoj drugoj naciji. Utoliko je i doživljaj prosvjednika u Vukovaru da im se nameće nešto protiv čega su se borili doista točan jer su svoju 'slobodnu državu' nesposobni pojmiti drugačije nego kao negaciju 'tuđe' slobode. Oni su žrtve jeftinog državotvorno-oslobodilačkog mita koji se u istočnoj Europi njeguje već gotovo dva stoljeća a koji nije ništa drugo nego puka odsutnost empatije i moralno ludilo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!