KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

SDP i HDZ dave starim vicevima i besmislicama

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 07.02.2011 12:36
  • Objavljeno 07.02.2011 u 10:00
Milanović u Saboru

Milanović u Saboru

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Davor Pongračić

Postoji trenutak u kojem političke organizacije počnu vjerovati u vlastitu propagandu i kada ritualnim ponavljanjem istih mantri upadnu u stanje autohipnoze: sve-što-smo-učinili-je-divno, pa i ono što uopće nismo učinili, upozorava naš komentator. Živjeti od danas do sutra, poput Scarlett O'Hare, neodoljivo je šarmantno, ali ne kada se takav životni stil financira iz državnog proračuna. Kao i 'Zameo ih vjetar', ovaj film predugo traje

Na prvi pogled lako je složiti se sa zahtjevom da se političari imaju pristojno ponašati u svakoj prilici. Zamorno je promatrati te mediokritete na naslovnicama i ekranima, čak i kada pokušavaju ostaviti civiliziran dojam. Pritom ne želim reći ništa ružno o mediokritetima. Svatko ima pravo na prosječnost i nedostatak mašte. To je tako česta i tako ljudska osobina, gotovo topla, intimna, veličanstvena u svojoj običnosti.

No je li uputno zahtijevati od naših političara da se pristojno ponašaju? Je li to uopće u skladu s onim strogim njemačkim izrazom koji je, mislim, skovao željezni Bismarck, a glasi Realpolitik

Nepristojnost je, naime, jedina prilika u kojoj mediokritet može iskazati određene znake svojeg postojanja. Poželjno je imati bilo kakvu osobinu samo da je osobina. Slično se ponaša razmaženo dijete kada probuši balon i samozadovoljno promatra učinak tog poduhvata, ali razočarano nailazi na negodovanje ili, u najboljem slučaju, usiljen smijeh. Osim što im pružaju jedinstvenu priliku da postoje, nepristojni ispadi stranačkih čelnika su poželjni i zato jer daju izravan uvid u političke programe, političke namjere i stanje umova u stranačkim vodstvima i, uopće, u strankama.

Incident koji se zbio prošlog tjedna utoliko je indikativan i paradigmatičan.

Podsjetimo se, jedan od stranačkih čelnika SDP-a izjavio je da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija.

Damjan Tadić / CROPIX

Damjan Tadić / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Damjan Tadić / CROPIX

Balon je ovoga puta probušio Željko Jovanović...

Pukao je balon. Dogodio se nestašluk koji bi trebao razveseliti ukućane, ali ostalo je nepoznato zašto SDP, ako je u posjedu saznanja da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija, nije pokrenuo zakonom predviđen postupak zabrane i raspuštanja te stranke i podnio kaznene prijave protiv osoba koje su njeni pripadnici, sve sukladno definiciji zločinačke organizacije iz Kaznenog zakona. Čini se da SDP nije pred nadležnim tijelima sudbene vlasti pokrenuo takve postupke, a i da jest, vrh HDZ-a još uvijek je zaštićen presumpcijom nevinosti. Nema potrebe naglašavati da je presumpcija nevinosti vrijednost koja svojim značenjem nadilazi i SDP i HDZ i predstojeću predizbornu kampanju koja će, očito, biti vrlo zamorna. Nije problem u tome što SDP-u nedostaje dobar pravni savjetnik, nego prije svega u zastrašujućem nedostatku smisla za humor. Problem teze o 'zločinačkoj organizaciji' je u tome što pokušava biti duhovita, a neduhovita je kao i one, do iznemoglosti varirane, dosjetke o brošu, torbici ili o juhi koju predsjednica Vlade kuha ili ne kuha. SDP podsjeća na gnjavatora koji u društvu uporno i nadugačko priča stare viceve, a nitko mu se, valjda zbog starog prijateljstva ili sažaljenja, ne usuđuje reći da umukne.

HDZ je ispravno reagirao na taj incident. Kao stranka instinkta i nagona, naslutio je da je riječ o lošem vicu i odlučio da neće tužiti čelnika SDP-a. Do toga se nije došlo racionalnom prosudbom nego pukom intuicijom. Ta stranka nikada nije temeljila svoje djelovanje i svoj program na zdravom razumu nego na niskim strastima, i tako je još jednom razotkrila stanje svojih umova.

Damjan Tadić / CROPIX

Damjan Tadić / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Davor Pongračić/CROPIX

...a uzvratio je, kao i uvijek, grleni Andrija Hebrang

Politička metodologija HDZ-a temeljila se otpočetka na proizvodnji zabune i obmane, pa je u skladu s tim – povodom već slavne polemike o 'zločinačkoj organizaciji' – lansirala sintagmu 'Miloševićeva Jugoslavija', misleći, pretpostavljam, na onog ratnog zločinca koji je rođen 1941. u Požarevcu, po čijem nalogu je još ujesen 1990. donijet ustav Srbije kojim je ta republika proglasila neovisnost i suverenost i tako srušila Jugoslaviju, a poslije, za svaki slučaj, radi osiguranja tog postignuća izvršila agresiju na Hrvatsku. U poduhvatu razbijanja Jugoslavije HDZ je imao drugorazredno značenje. Kada – s potpunim pravom – kaže da je Hrvatska bila žrtva agresije, HDZ samo podcrtava svoju pasivnu ulogu, jer žrtva i nije u poziciji da nešto razbija ili ruši. Sintagma 'Miloševićeva Jugoslavija' ima smisla koliko i izjave da je Hitler bio filosemit, Staljin pristaša tržišne privrede, 'Kosovo je Srbija' ili 'Zemlja je ravna ploča'. Istina, Republika Hrvatska je 1995, u vrijeme HDZ-ove komotne parlamentarne većine, vojnički pobijedila fantomsku i nacionalističku, takozvanu Krajinu, što je tom istom Miloševiću savršeno odgovaralo, tako da ostaje nejasno kada i kako je HDZ 'pobijedio' Miloševića, jer vjerojatno ne bi nikada ni došao da vlast – niti bi se održao na vlasti – da Milošević prethodno za to nije stvorio preduvjete svojom manijakalnom i zločinačkom politikom.

To je samo jedan od mnogih i ilustrativnih primjera HDZ-ove upornosti u ponavljanju besmislica. Postoji trenutak u kojem političke organizacije počnu vjerovati u vlastitu propagandu i kada ritualnim ponavljanjem istih mantri upadnu u stanje autohipnoze: sve-što-smo-učinili-je-divno, pa i ono što uopće nismo učinili. Kao stranka podsvijesti i stranka eksperata za hipnozu, obmanu i samoobmanu, HDZ je postao žrtva vlastitog mentaliteta. Odaberimo nasumce nekoliko primjera:

'Iskreno, draga, baš me briga...'

– Ponavljat ćemo da je Jugoslavija bila Miloševićeva i da smo ga pobijedili. Dok ide – ide, a poslije ćemo vidjeti.

– Skupljat ću slike Vlahe Bukovca. Dok ide – ide, a poslije ću vidjeti. Konačno, nitko ne može reći da nije bio značajan slikar.

– Kao član nadzornih odbora, bit ću u prilici pustiti na volju svojoj pohlepi. Dok ide – ide, a poslije ću vidjeti. Samo jednom se živi. Isplati se pokušati. Pa što bude.

– U pregovorima s Europskom unijom imamo problema s pravosuđem. Malo kozmetike ne škodi, ali jasno je da ćemo učiniti sve da pravosuđe ostane onakvo kakvo nama odgovara. Ako se pokaže da u Bruxellesu nisu naivni kao što se čini da jesu, vidjet ćemo.

– Uporno ćemo ponavljati da izlazimo iz ekonomske krize, iako zapravo ne poduzimamo ništa da bi zemlja izišla iz krize. Zaboga, ako nešto doista poduzmemo, lišit ćemo sebe najvažnijih i najslađih poluga vlasti. I zato dok ovako ide, a nekako još ide – neka ide, a poslije ćemo vidjeti.

Živjeti od danas do sutra, poput Scarlett O'Hare, neodoljivo je šarmantno, ali ne kada se takav životni stil financira iz državnog proračuna. Kao i Zameo ih vjetar, ovaj film predugo traje i trebat će nam strpljenja dok na spomen HDZ-a ili SDP-a ne budemo u prilici reći:

– Frankly, my dear, I don't give a damn.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi