KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Samoubilački učinak visokih poreza

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 17.12.2012 12:42
  • Objavljeno 17.12.2012 u 12:42
gerard depardieu

gerard depardieu

Izvor: Sipa Press / Autor: NIVIERE

Gérard Depardieu, utjelovljenje stereotipa francuskog nacionalnog identiteta upravo se preselio u Belgiju zbog previsokih poreza koje je uvela nova socijalistička vlada. Istodobno, beligijanci u mjestu gdje se doselio, vesele se njegovom dolasku jer će novi bogati sumještanin kopovati kod njih, jer će novac spašen od proračunskih ralja slobodno kolati kod njih. Depardieuov slučaj, upozorava naš komentator, kazuje da su i države roba koja u stanovitoj mjeri kotira na tržištu i da su, kao i svaka roba, neke države više, a neke manje privlačne

Depardieu je u svojoj karijeri glumio Obélixa, Cyrana de Bergeraca, Dantona i Jeana Valjeana. Nešto kao kad bi Zlatko Vitez glumio Super-Hrvoja, Antu Starčevića, Vladimira Šeksa i sve začuđene svatove. Reklo bi se da Depardieu utjelovljuje stereotip francuskog takozvanog nacionalnog identiteta. Usprkos tome preselio se u Belgiju zbog previsokih poreza koje je uvela nova socijalistička vlada. Premijer Jean-Marc Ayrault je u najboljoj tradiciji ljevičarskog nacionalizma glumcu zamjerio manjak domoljublja, a predsjednik republike François Hollande nervozno je najavio da će Francuska, 'zbog onih koji su se preselili u belgijska pogranična mjesta', preispitati ugovore o oporezivanju s drugim zemljama.

Istodobno, u belgijskom pograničnom mjestu Néchin – tamo se preselio Depardieu – lokalni mesar, trgovac, krčmar i automehaničar ne kriju optimizam. Računaju da će Depardieu kao poznati bonvivant kod njih nabavljati meso i delikatese, svraćati na piće i održavati svoj stari i skupocjeni Chevrolet Corvette. Ukratko, novac spašen od proračunskih ralja slobodno će kolati kroz 'realni sektor'.

Ovako izgleda Nechin, novo prebivalište Gerarda Depardieua

Toj poučnoj priči o samoubilačkom učinku visokih poreza treba pristupiti oprezno i ne treba je – zbog francuskih specifičnosti – promatrati kroz klasičnu dvojbu između lijevog intervencionizma i desnog liberalizma. Poslijeratnu povijest francuske ekonomije obilježio je takozvani dirigisme, ekonomska doktrina i praksa kojoj ni desne vlade nisu bile nesklone, a karakteriziraju je značajan udio državnog vlasništva u industriji i visoki porezi. Renault i Air France su, primjerice, sve do 1996. odnosno 1999. bili u državnom vlasništvu. Nešto kao tisućgodišnji san Dragutina Lesara. Šteta što nije emigrirao u Francusku. Ipak, dirigisme je svojedobno bio relativno uspješan model vladavine. Omogućio je poslijeratnu obnovu i ostavio u nasljeđe prvorazrednu infrastrukturu, čak i stanovitu autarkiju koja je godila nacionalističkom ponosu. Ne postoji proizvod koga francuska industrija ne proizvodi, od parfema do nuklearne bombe, a bez Martella, chardonnaya i camemberta nezamisliva je naša civilizacija. Poanta je, međutim, u tome što su dirigisme, visoki porezi i ekonomska samodovoljnost skup luksuz koga ni velike privrede s golemim resursima dugoročno ne mogu financirati.

Depardieuov slučaj kazuje da su i države roba koja u stanovitoj mjeri kotira na tržištu i da su, kao i svaka roba, neke države više, a neke manje privlačne. Prikladno je usporediti ih s restoranima, budući da im je svrha pružanje usluga, s bitnom razlikom da je restorane moguće voljeti bez opasnosti po život, ali i da građanin ne može, s onom nehajnom lakoćom kojom bira restorane, birati – a trebao bi moći – državu u kojoj će živjeti.

Ugledni stari restoran sebi može dopustiti luksuz da zbog preskupo naplaćene guščje paštete i loše rashlađenog vina – događa se – izgubi dobrog gosta. Zatraži li takav restoran kredit u lošoj poslovnoj godini, bankari će biti sumnjičavi, ali će na koncu ipak odobriti kredit budući da je riječ o staroj i uglednoj kući. Na koncu, nije bitno što Gérard Depardieu više nije stalni gost kada su tu još uvijek Marion Cotillard i Bérénice Marlohe. Francuska ima dovoljno resursa da si može dopustiti i povremene bjegove kapitala i pritom sačuvati kreditni rejting.

Neugledni restorani s periferije mogu uspjeti samo iznimno konkurentnim omjerom cijene i usluge i natprosječnom ljubaznošću. Ako za previsoku cijenu nude splačine i ako osoblje drži da gosti trebaju biti sretni što su uopće posluženi, doći će na zao glas kao krčma u koju nitko osim lokalnih siledžija nije dobrodošao. Drugim riječima, ako za previsoke poreze država nudi loše pravosuđe, pravnu nesigurnost, suvišnu administraciju, ozračje neprijateljstva prema kapitalu i poduzetništvu, ne pokazuje želju da postane privlačna ili, pak, uživa u svojoj neprivlačnosti i u svojem slijepom dirigisme bez krčmara, neće izgubiti samo kreditni rejting nego će početi nalikovati još jednom Napoleonu iz psihijatrijske klinike.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!