Postoji historiografska fora koja kaže da su se u zadnja dva i kusur stoljeća Francuzi više međusobno poubijali nego u tri rata s Nijemcima – u Francusko-pruskom ratu 1871. godine i dva svjetska rata. Šalu na stranu, Francuska je od revolucije 1789. godine prošla sve moguće oblike vladavine, tri kraljevine, dva carstva i pet republika. Međutim posljednjih godina nalazi se u toliko dubokoj političkoj krizi kakva nije viđena od vremena Četvrte Republike, nakon Drugoga svjetskog rata.

Francusku je, čini se, zahvatila posvemašnja vajmarizacija – politička i društvena situacija, nazvana prema međuratnoj, Vajmarskoj Njemačkoj, u kojoj se kratkotrajne centrističke vlade jedva održavaju na vlasti raznim koalicijskim aranžmanima, a istovremeno ih dovode u pitanje protusustavske oporbene snage i s lijevog i s desnog ruba ideološkog spektra. Ostavka premijera Lecornua samo je još jedna u nizu epizoda koje ovu ključnu zemlju, članicu EU-a i NATO-a, sve više guraju u politički kaos.

Kao po traci

Premijeri se u Francuskoj u posljednje vrijeme izmjenjuju kao na traci te njihovi mandati traju kraće nego trendovi na pariškim modnim pistama. Lecornu je već peti u posljednje dvije godine, a izdržao je u uredu u Hôtel Matignonu tek 27 dana, točno deset puta kraće od svojeg prethodnika Françoisa Bayroua.

Bitan aspekt polupredsjedničkog sustava u Francuskoj je taj da premijer nakon predsjedničkog imenovanja ne mora proći izglasavanje (bilo sam, bilo sa svojim kabinetom) u parlamentu (Nacionalnoj skupštini), no, dakako, oporba mu uvijek može zaprijetiti zahtjevom za glasanjem o povjerenju te je zaista nezahvalna situacija biti francuski premijer na čelu manjinske vlade.

Premijeri se mijenjaju, ministri uglavnom ostaju

Lecornu dakle nije morao odmah nakon imenovanja ići na izglasavanje povjerenja svojoj vladi, već ju je odlučio tek 26 dana kasnije predstaviti javnosti. Roster ministara ostao je vrlo sličan onome koji je naslijedio od Bayroua. Međutim premijera su na pasja kola napali iz redova Republikanaca, ključnog koalicijskog partnera, kojima se činilo da im je pet od 17 (u prethodnoj vladi četiri od 15) ministara premalo. Istovremeno, i lijeva i desna oporba opisale su sastav kabineta kao 'srednji prst Francuzima', a vođa socijalista Olivier Faure slikovito je galeriju ministara usporedio s Paninijevim albumom sličica iz vremena Sarkozyja, implicirajući to da stari republikanski, tj. degolistički kadrovi vode glavnu riječ u vladi.

Ironično je to da su Lecornua napali Republikanci jer im nije dao dovoljno, a da ga ljevica kritizira da im je dao previše. Kako se ne bi izložio glasovanju o povjerenju, on je odlučio preventivno dati ostavku. Kada se pažljivo pogledaju sastavi Bayrouove vlade i Lecornuove vlade, doista su slični kao jaje jajetu: u oba kabineta su sjedili, odnosno sjede Élisabeth Borne, premijerka prije lanjskih prijevremenih izbora, Manuel Valls, nekadašnji premijer pod socijalističkim predsjednikom Hollandeom, ministar pravosuđa Gérald Darmanin te ministar unutarnjih poslova i vođa Republikanaca Bruno Retailleau. Ustvari, u Lecornuovu kabinetu tek je nekoliko novih imena, a i tu se mahom radi o bivšim ministrima u jednoj od prethodnih vlada za vrijeme predsjednika Macrona. U uzavreloj atmosferi francuske politike i krajnje teškom zadatku iznalaženja kompromisnog proračuna za 2026. godinu, ovakva reciklaža kadrova samo dolijeva ulje na vatru te ulijeva nepovjerenje kako kod koalicijskih partnera, tako i kod opozicije.

Kap koja je prelila čašu bila je informacija da je Bruno Le Maire, nekadašnji član Republikanaca, a sada uvjereni makronist, postao ministar obrane. Le Maire je bio ministar gospodarstva, financija, industrijskog i digitalnog suvereniteta od 2017. do 2024. godine te ga mnogi smatraju ključnim krivcem za eksploziju javnog duga. Upravo je njegovo imenovanje bilo poticaj Republikancima da dignu ruke od Lecornua. Paradoksalno, svih tih godina ljevica je optuživala Macrona (i Le Mairea) da provodi nemilosrdne politike štednje i ubija socijalnu državu.

Neki će reći da je Le Maire bio samo izlika Republikancima, odnosno da su ionako bili spremni dočekati novi kabinet na nož jer su im narasli apetiti te su postali svjesni toga da bez njih nema vlade. Pored toga, oštrim kritikama barem donekle prikrivaju svoje unutarnje razmirice i ideološke razdore, pri čemu jedna struja s Macronom želi 'braniti Republiku', a druga smatra da s desnicom (Jordanom Bardellom i Marine Le Pen) treba 'braniti Francusku i Francuze', tj. napraviti ogroman zaokret u sigurnosnoj, migracijskoj, vanjskoj i kulturnoj politici.

Pokušaj spašavanja

Predsjednik Macron, sada već u paničnom modusu, predložio je konzultacije sve do srijede kako bi Lecornuu dao vremena da ipak predloži neki drugačiji sastav kabineta, no teško da će takvo što uroditi plodom, odnosno teško da će on i dalje, odnosno ponovno biti predsjednik vlade.

Jedna od mogućnosti koje Macron ima pred sobom jest da se suzdrži od pretjeranog sugeriranja premijerima koga bi trebalo imenovati i možda dopusti Republikancima da predlože nove kadrove u vladi. Druga mogućnost je da imenuje nekog novog premijera, sada već šestog u nizu, no da potpuno zaokrene priču te se okrene socijalistima. Kao što smo već ranije bili pisali, u tom slučaju kao prvi izbor nameće se vođa socijalista Olivier Faure. Inače, u međuvremenu je Socijalistička stranka odbila sudjelovati u nekom velikom okupljanju lijevo od centra ako u njemu bude sudjelovala Nepokorena Francuska Jean-Luca Mélenchona.

Faure je u gostovanju na televiziji TF1 apelirao na Macrona da shvati poruku koju su mu Francuzi poslali još 2024. godine te da je potrebna jasna promjena na čelu. Nadalje, ustvrdio je da desna vlada očito nije funkcionirala te da je potrebno ponuditi nešto drugo. Znači li to da je spreman biti na čelu takve vlade ili čeka rasplet novih izbora, nakon kojih bi možda njegovi socijalisti bili u boljoj pregovaračkoj poziciji, nije još potpuno jasno, no vođa zastupničkog kluba socijalista Boris Vallaud jučer je navečer izjavio da su socijalisti i zeleni na raspolaganju za ulazak u vladu.

Novi izbori

Zadnja mogućnost je, dakako, to da Macron posluša sve glasnije povike javnosti i raspiše prijevremene izbore. Budući da su prošli, prijevremeni, parlamentarni izbori bili održani u lipnju i srpnju 2024. godine, već je istekao minimalni rok od dvanaest mjeseci koji je potrebno zadovoljiti prije nego se raspišu novi izbori. Inače, prema zadnje objavljenom istraživanju javnoga mnijenja, 70 posto Francuza ne samo da smatra predsjednika najodgovornijim za sadašnju krizu, već smatra da bi i on, nakon Lecornua, trebao dati ostavku.

Predizborne ankete i dalje pokazuju da postoje tri gotovo podjednako velika tabora. Međutim postaje jasno da socijalisti svoj put ne vide s Nepokorenom Francuskom, da su Republikanci podijeljeni oko pitanja suradnje s Nacionalnim okupljanjem te da makronisti i dalje smatraju da mogu lavirati između socijalista i Republikanaca.

Nacionalno okupljanje dobiva, prema anketama, oko trećine glasova, socijalisti i partneri 19 posto, Macronova koalicija Zajedno 14, a Republikanci 12 posto. Pa ipak, ne treba zaboraviti to da francuski dvokružni izbori omogućavaju razne oblike strateškog glasanja i strateškog odustajanja od drugog kruga, što ide na ruku Macronu, ali i socijalistima i Republikancima, a često rezultira time da se svi udruže (tzv. republikanska fronta) protiv Bardelle i Le Pen. Prema istraživanju javnog mnijenja iz prosinca prošle godine, gotovo tri četvrtine ispitanika priželjkuje prelazak na listovni razmjerni sustav bez zakonskog izbornog praga, što bi značajno povećalo šanse Nacionalnog okupljanja, ali i još više fragmentiralo ionako šarolik parlament.

Macron je do sada pokazao zavidnu razinu sposobnosti preživljavanja te će vjerojatno radije ponuditi nekom lijevom premijeru da vodi vladu nego da sam da ostavku. Novom predsjedniku vlade ostaje zadatak ukrotiti javni dug, sada već treći najveći u Uniji, te je on sa 112 posto BDP-a usporediv po svojem projiciranom kretanju onome južnih država članica, a one su prošle teške periode dužničke krize i fiskalnog prilagođavanja nakon 2008. godine.

Nadalje, ostaje neostvarena reforma mirovinskog sustava i pokušaj dizanja dobne granice na 65 godina, kao i ideja zajedničkih europskih zelenih obveznica, što u njemačkim ušima ponovno zvuči kao još jedan pokušaj Pariza da uz priču o ujedinjenoj Europi živi na teret njemačkih poreznih obveznika. Pored toga, Francusku muči porast kriminala u siromašnim predgrađima (banlieues), spremnost različitih skupina na nasilne prosvjede, rastuće nejednakosti, upitna održivost zelene tranzicije, tinjajuća džihadistička prijetnja uz mnogobrojne napade na crkve i sinagoge, žustre rasprave o naravi laicističke države u 21. stoljeću, kao i prijepori s Italijom i Velikom Britanijom oko upravljanja neregularnim migracijama.