Novi predsjednik vlade kojeg se Macron nada predložiti za nekoliko dana bit će peti francuski premijer u posljednje dvije godine. Lani su se izredali Elisabeth Borne, koja je ostala na toj funkciji i nakon što su prijevremeni izbori uništili predsjedničku većinu, zatim je slijedio relativno mladi Gabriel Attal, pa bivši pregovarač za Brexit Michel Barnier te naposljetku dugogodišnji vođa centrističkog Demokratskog pokreta, François Bayrou (74).

Lijeva oporba zaziva odlazak Macrona, desna oporba ne vjeruje u tehnokratsku vladu, a napori da se formira široka koalicija socijalista, predsjednikovih centrista i konzervativnih republikanaca teško da će uroditi plodom jer su sve stranke već nabrijane na lokalne izbore u ožujku. Pa ipak, nikome ustvari u ovome trenutku ne odgovaraju još jedni parlamentarni izbori, koliko god ih zazivali.

Uoči sudbonosnog glasanja o povjerenju, koje je Bayrou sam zatražio, uzduž i poprijeko obišao je francusku medijsku scenu te davao više intervjua nego ikada do sada, što je stvorilo dojam da si sada već bivši premijer ustvari stvara podlogu za predsjedničku kandidaturu za dvije godine.

Bayrou je namjeravao predložiti mjere štednje koje bi skresale državni proračun za čak 43,8 milijardi eura, no oporba ima sasvim drugačije ideje o tome kako izvući Francusku iz dugova. Dok centristi poput Bayroua vide izlaz u rezanju troškova, ljevica priželjkuje visoke poreze na bogatstvo i nasljedstvo. Javni dug je u prvom kvartalu ove godine bio 106 posto BDP-a, inflacija je nešto opala, a nezaposlenost je bila relativno visokih 7,5 posto u drugom kvartalu.

Nemoguć opoziv

Ustavnim amandmanom 2007. godine uvedena je vrlo složena i pomalo kontradiktorna pravno-politička procedura za opoziv predsjednika, a kao da je osmišljena tako da nikada doista ne bude iskorištena niti da omogući uspješno deložiranje iz Elizejske palače. Nakon odlaska Bayroua, kritičari Macrona, poglavito oni s ljevice (Nepokorena Francuska), smatraju da i predsjednik mora otići.

Kako funkcionira opoziv francuskog predsjednika (čl. 68 Ustava)? Moguće ga je pokrenuti na temelju 'bjelodano nespojivog narušavanja predsjedničkih dužnosti', što god to značilo. Prije 2007. godine Ustav je jasno propisivao da je opoziv moguć u slučaju veleizdaje, a sadašnja formulacija namjerno je nejasna i podložna svakakvim, mahom političkim, a ne pravnim tumačenjima. Zahtjev za opozivom mora pokrenuti desetina zastupnika, odnosno senatora. Premda Francuska nema simetrični bikameralizam (institucionalni aranžman u kojem su oba doma jednako važna ili imaju usporedivo snažne ovlasti, kao što je to u Americi ili Italiji), prijedlog mora dobiti dvije trećine i u Nacionalnoj skupštini i u Senatu, s time da se računaju samo afirmativni glasovi, a suzdržani kao glas protiv prijedloga.

Nakon toga se mjesec dana provodi sam postupak opoziva unutar ad hoc tijela koje se naziva Visoki sud (Haute Cour), a čine ga članovi oba doma parlamenta i njime predsjeda predsjednik Skupštine. Visoki sud također donosi odluku dvotrećinskom većinom. Međutim, kao što su zastupnici Nepokorene Francuske saznali još lani, kada su pokušali srušiti Macrona, postupak opoziva može zapeti već na prvom ili drugom koraku. Naime, prije nego prijedlog dođe na dnevni red, mora biti odobren u predsjedništvu Skupštine, a potom i u odboru za pravosuđe. Oba tijela mogu utvrditi da on nije opravdan te ga odbiti poslati u daljnju proceduru.

Tko može voditi vladu?

Novi proračun vjerojatno će biti blaža verzija istih mjera štednje uz stanovite odgode, no to neće umiriti financijska tržišta niti smanjiti premiju na francuske državne obveznice.

Premda će lijeva Nepokorena Francuska, prema najavi, pokrenuti postupak opoziva Macrona, taj postupak teško da će zadobiti podršku dvije trećine bilo u Nacionalnoj skupštini, bilo u Senatu, što znači da je i dalje glavno pitanje na stolu tko će biti novi premijer ili premijerka.

Podsjetimo, dosadašnja vlada ustvari nije imala jasnu većinu, a neće je imati ni sljedeća. Moguća je vlada desnog centra, pri čemu Macronova centristička koalicija može dobiti podršku republikanaca i drugih stranaka desnog centra, kao i pokojeg socijalističkog zastupnika. Druga opcija je da premijer bude socijalist, dobije prešutnu podršku Macronovih centrista, ali i zelenih i komunista, dok bi iz suradnje bila isključena Nepokorena Francuska. Najmanje stabilna opcija je tehnokratska vlada, a četvrta opcija je, dakako, raspuštanje Skupštine.

Ako bi premijer ponovno bio netko s desnog centra, nameću se dva do tri imena. Prva je Catherine Vautrin, aktualna ministrica rada, zdravstva, solidarnosti i obitelji koja je bila preskočena 2022. u korist Elisabeth Borne. Drugi je Sébastien Lecornu, nekadašnji član republikanaca, uvjereni makronist te sadašnji ministar obrane koji je zadnji put 31. kolovoza demantirao da je potencijalni predsjednik vlade. Naravno, o poziciji u palači Matignon već dulje vrijeme sanja i Gérald Darmanin, ministar unutarnjih poslova koji se bio zamjerio ljevici pokušajem uvođenja tvrde politike čuvanja granica od ilegalnih migracija. Ako bi pak premijer došao s lijevog centra, to bi najvjerojatnije bio glavni tajnik socijalista Olivier Faure.

Kao druga opcija nameće se Bernard Cazeneuve, nekadašnji premijer koji je napustio Socijalističku stranku upravo kako bi izrazio nezadovoljstvo suradnjom s Nepokorenom Francuskom. Ako bi se posegnulo za tehnokratskim rješenjem, nameću se imena kao što su Laurent Berger (nekadašnji glavni tajnik sindikalne matice CFDT), Jean-Dominique Senard (nekadašnji predsjednik grupacija Michelin i Renault) te Pascal Demurger, glavni direktor osiguravajuće kuće MAIF. Potonja rješenja samo pokazuju koliko je francuska stranačka scena očajna u sadašnjem trenutku.

Pogled u 2027.

Budući da je mala šansa da Macron podnese ostavku, a još manja da uspije opoziv protiv njega, idući predsjednički izbori održat će se u travnju 2027. Svoju kandidaturu odavno je istaknuo bivši premijer Édouard Philippe (54). On je bio premijer pod Macronom, a osnovao je svoju desnu liberalnu stranku Obzori i šanse za drugi krug ovise mu o tome koliko će Macronovi pristaše biti koherentni. Postoji i mogućnost da kandidat Macronova Preporoda bude kratkotrajni premijer Gabriel Attal (36). Međutim Philippe ima puno veće izglede za okupljanje šire podrške i ulazak u drugi krug. Nije nemoguće to da je i Darmanin konkurira za mjesto predsjedničkog kandidata.

Marine Le Pen (57) već je tri puta zaredom poražena u drugom krugu. U ožujku ove godine osuđena je, s još 20 članova Nacionalnog okupljanja, na pet godina zabrane političkog djelovanja zbog pronevjere sredstava Europskog parlamenta. Drugostupanjski postupak je zakazan za drugu polovicu siječnja i početak veljače 2026. Ako bi ta presuda bila potvrđena, na scenu će nastupiti mladi Jordan Bardella (29), predsjednik njezine stranke, te će postati glavni favorit za ulazak u drugi krug desno od centra.

Raphaël Glucksmann (45) i njegova socijaldemokratska stranka Javni prostor u koaliciji sa Socijalističkom strankom polučili su jako dobar rezultat na zadnjim europskim izborima te će on vjerojatno biti glavni kandidat lijevo od centra. Međutim to ovisi o tome hoće li se socijalisti udaljiti od Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona (74), a koji i dalje može pomutiti vodu i raspolutiti lijeve glasove.

Među republikancima je velika gužva te barem trojica istaknutih političara imaju šanse u procesu predizbora zadobiti podršku za svoje predsjedničke ambicije. Laurent Wauquiez (50), nekadašnji vođa te stranke, ne skriva svoje želje, kao ni bivši ministar za vrijeme Chiraca i Sarkozyja, Xavier Bertrand (60). Tu je, dakako i bivši Macronov ministar gospodarstva i financija Bruno Le Maire (56), a on vjerojatno ima najveće šanse među njima.

Izazovi vanjske politike

Europska unija treba snažnu Francusku, pogotovo zato što je ova velika ekonomska sila (sedmo najveće gospodarstvo na svijetu) i nuklearna sila, poljoprivredni i energetski gigant te ključna karika u ukrajinskim ratnim naporima. Francuska je obećala isporuku dodatnih haubica CAESAR, pa i zrakoplova Mirage 2000-5, no politička nestabilnost mogla bi utjecati na sposobnost pravovremene proizvodnje i financiranja. Nakon vala prosvjeda seljaka, u Parizu su se pomalo ohladili od ambicioznih ciljeva Europskog zelenog plana. Također, došlo je do popriličnog zaokreta u migracijskoj politici, premda je Ustavno vijeće djelomično ukinulo novi zakon o useljavanju.

Naposljetku, Macron je počeo otvarati pitanje priznanja Palestine, ali je i izbacio ideju o UN-ovoj mirovnoj misiji u Pojasu Gaze, što se Amerikancima, ali i Izraelcima, nije baš dopalo. Ovo potonje pitanje dugoročno bi moglo opterećivati pariški državni vrh jer se radi o europskoj zemlji koja istovremeno ima ogromnu muslimansku (mahom s Magreba) zajednicu (oko 6,8 milijuna), ali i najveću europsku i treću najveću židovsku zajednicu (oko pola milijuna ljudi) u svijetu.