Luk je ostao napet, ali je strelica privremeno odložena u tobolac. Barack Obama još uvijek nije vojno kaznio Bašara al Asada zbog zločinačke uporabe kemijskog oružja, kako bi ipak iskušao nova diplomatska vrata, koja su potpuno neočekivano otvorili Rusi, a Damask prihvatio kao igru posljednje političke šanse. Assadova je Sirija pristala na međunarodni nadzor i praktički se odrekla svojih kemijskih bojnih otrova (govori se o osamdesetak skladišta), ali ne i na diplomatske pregovore, obustavu neprijateljstava u krvavom ratu s pobunjenicima, a kamoli na neku koalicijsku Vladu u kojoj Assad ne bi igrao glavnu i jedinu ulogu. Građanski se rat nastavlja u okviru podjednako krvavih i brutalnih obračuna, ali je ipak izboren diplomatski predah koji je Obami spasio osporenu čast, a Putinu dodao dodatnu globalnu težinu, dok će tisuće Sirijaca i dalje ginuti na 'humaniji', a diplomatski 'prihvatljiviji način'.

Žrtve ostaju žrtve, ali se svi ostali prevažni globalni igrači mogu nadati da su barem trenutno obuzdali regionalnu epidemiju ideoloških, vjerskih, strateških i sektaških sukoba, od Izraela do Turske, dok su Rusi i Amerikanci na samom rubu novog hladnog rata izbjegli smrtonosni udar na posljednje ostatke otpisanog ugleda Ujedinjenih naroda. Oni bi izgubili svaku praktičku važnost, da je Obama bez opće privole, a u znaku novog razdora u Vijeću sigurnosti, tek sa nekoliko ozbiljnih saveznika (Francuska, Jordan, Saudijska Arabija) napao sirijske vojne položaje. Bez čvrste privole vlastitog Kongresa, bez pomoći Londona, a u neizbježnom sukobu s većinom američkih glasača koji se protive svakom novom Afganistanu, Iraku i Libiji, mnogi tvrde da je Obama prihvatio nemoguće, kako bi odgodio neizbježno, u tihoj nadi da će ovo iznenadno rusko uplitanje ipak dovesti do trajnijih dogovora između Moskve i Washingtona.

Nova podjela moći

Ovaj autor nije bio jedini koji je još prije dva tjedna vjerovao da će Obama brzopleto odapeti svoju kažnjeničku strijelu, ne samo zbog toga da bi dokazao da se američke opomene trebaju shvatiti ozbiljno (američki je predsjednik još prije godinu dana zaprijetio oružjem ukoliko Asad posegne za zabranjenim kemijskim oružjem), već i zbog toga da bi upozorio da i Iran mora podjednako uvažiti slične prijetnje, a Moskva i Kina se prestati nadati da na bilo koji način mogu zaustaviti, osporiti ili razvodniti američku globalnu svevlast. Trebalo je umiriti Izrael kako ne bi započeo vlastiti rat s Teheranom, a dokazati da Washington i bez odluke Vijeća sigurnosti može okupiti veliki broj moćnih zapadnih i arapskih saveznika da ga bespogovorno slijede u kažnjavanju divljih režima i krvavih diktatora.

I prije petnaest dana, a i danas, Washington tvrdi da ne želi svrgnuti Asada, ali i danas, baš kao i u prethodnoj kolumni, tvrdim da i mnogi od onih koji se zalažu za 'demokratski dogovor', misle da bi Assada trebalo smaknuti, baš kao što su američki revolucionarni prijatelji smaknuli Sadama i Gadafija. Čak i ako mu se omakne neka nespretna rečenica, ovaj autor zagovora državu prava, a ne društvo krvave odmazde, ali Washington nije učinio baš ništa da nove libijske vlastodršce natjera da Gadafijevog sina izruče Haagu, dok nikome nije palo napamet da se pozovu na odgovornost oni koji su bez ikakvog pravog procesa objesili Saddama. Mubarak je preživio svrgavanje, a onda opet uskrsnuo iz zatvora, pa se još od klasičnih vremena stalno ponavlja grozomorna istina da su živi diktatori opasni sve dok su živi, a 'revolucionarna pravda' mnogo 'učinkovitija' od paradnih sudskih procesa.

Tako se čini da je i Rusima mnogo važnije zadržati bar dio svog dosadašnjeg utjecaja u Siriji, a ne spašavati Assada. U zraku miriši na neku novu podjelu moći, u kojoj Washington više neće moći otpisati Moskvu, a američki predsjednik igrati ulogu svjetskog policajca, bez obzira na sve i svakoga. Već je i prije bilo očevidno da se Obama dvoji oko Sirije, a London srami što je poslušao Bushove laži oko Iraka, ali je bilo teško vjerovati da će Obama tako brzo pristati na jednu maglovitu, a praktički neostvarivu ideju, a Cameron u vlastitom Parlamentu doživjeti šamar koji još nikada nije tako razorno odjeknuo u novijoj povijesti izuzetnih anglo-američkih odnosa. Baš kao što je svojedobno Franklin Delano Roosevelt u jednom trenutku ostao potpuno sam u pokušaju da se Amerika privoli na rat protiv nacizma, premda je Hitler već napao Poljsku, osvojio Grčku i sve balkanske države, tako je sada i Obama izgubio očekivanu domaću i inozemnu potporu. 'Tako je teško pokušati voditi ljude, a kada se osvrneš preko vlastitog ramena, shvatiti da te nitko ne slijedi'- rekao je jedan od najvećih američkih predsjednika u travnju 1941. godine, kada se 83 posto Amerikanaca protivilo ratu protiv Hitlera. No sve se to promijenilo u trenu, kada su Japanci napali Pearl Harbour, dok se sada čini da kemijski masakr nedaleko Damaska ipak nije bio ona prijelomna točka, koja odmah izazvala opći američki gnjev, a zatim i osvojila potporu cijeloga slobodnoga svijeta.

Strah od novog Iraka

Bar ne u ovom trenutku, kada je strelica odložena u tobolac, a Obama neće nikako dopustiti da se ta diplomatska i politička odgoda pretvori u poraz i predaju. Neki njegovi argumenti ostaju neoborivi, bez obzira što su ostali bez odjeka. U svom govoru naciji, koji čini svojevrsni presedan, baš kao što je bio i njegov odloženi poziv da za intervenciju u Siriji dobije kongresnu potporu, Obama je pokušao objasniti što je Sirija Americi, a što Amerika Siriji. Svako popuštanje Assadu, ohrabrilo bi sve ostale diktatore na uporabu oružja koje je još 1997. zabranjeno globalnim međunarodnim ugovorom kojem se pridružilo 189 zemalja. Neki od najgorih ovo bi oružje mogli jednom upotrijebiti i protiv američkih vojnika, a Assadov zločin bez kazne mogao bi samo ojačati crno tržište zabranjenog oružja. Ne samo za zle države, već i za svekolike teroriste. Ukoliko Assad nastavi s uporabom nervnih plinova, mogli bi stradati i Jordan, Turska ili Izrael. A sigurno bi ohrabrilo Iran da još poletnije nastavi s programom izgradnje nuklearnog oružja. Svaka od tih Obaminih tvrdnji može se vrlo upečatljivo braniti i obraniti, ali se ipak čini da niti američki prvi saveznici, a niti većina Amerikanaca, političara i birača, ne vjeruje u obećanja o brzom i kratkom udaru, sretnom ishodu i lagodnom uspjehu dalekometne pravde.

Oni se boje novog Vijetnama, Iraka i Afganistana, oni ne vjeruju da Amerika može i mora presuditi u svakom krvavom zapletu, oni žele rješavati svoje svakodnevne probleme, a ne liječiti inozemna ludila. Mnogi tvrde da bi bilo kakav nadzor brojnih sirijskih skladišta tražio bar 75 tisuća oružanih zaštitnika, koji bi u tom vrlo složenom poslu, neizbježno bili izloženi svakojakim napadima. A ovoga trenutka, cijeli sustav Ujedinjenih naroda ima tek stotinjak stručnjaka, koji bi se mogli prihvatiti takvog opasnog, složenog i dugotrajnog posla. U režiji Moskve, a potporu Obame, dok se već danas (četvrtak , 12 rujna) u Ženevi sastaju američki i ruski ministar vanjskih poslova, kako bi konačno počeli pregovarali o općeprihvatljivom papiru za raspravu na Vijeću sigurnosti. Čak i bez Assada, Rusija bi mogla ostati u Siriji, čak i bez uporabe oružja, Obama bi mogao tvrditi da je slomio diktatora. Tako bi i Kremlj i Bijela kuća mogli proglasiti pobjedu, bez obzira što nisu dogovorili mir.