Drugi najveći hrvatski grad već godinama doista izgleda svjetski, kao neka unikatna mješavina Rima i Monte Carla. Po apsolutno svim parametrima on turistički napreduje, po financijskim pokazateljima jasno je da sve više njegovih stanovnika svake godine okreće sve ozbiljniji novac, po reakcijama gostiju jasno je da se - uz Dubrovnik kao povijesno gledano najvažniju hrvatsku destinaciju - upravo Split profilira u stvarnu turističku metropolu Hrvatske, ali i ovog dijela Mediterana.

Pa ipak, ukoliko se napajate informacijama iz medija, ili - a to je još gore - po društvenim mrežama, uglavnom ćete ostati s dojmom da je ovaj grad konstantno prekrcan ljudima, smrdljiv, ispovraćan i, da oprostite na izrazu, do temelja popišan. Rupa koju valjda vrijedi zaobilaziti. Kad se otvori najveća i najspektakularnija plaža na Jadranu koja na dnevnoj bazi primi preko deset tisuća kupača, vijesti se svode na travu koja je mjestimice usahnula ili koš za smeće koji nije na vrijeme ispražnjen.

Kad ovaj grad ugosti svjetski relevantan festival elektronske glazbe, sutra ćete čitati o 'tonama smeća' i 'gadljivim prizorima koje su iza sebe ostavili partijaneri', a možda i o onih deset ili dvadeset koji su pretjerali s opijatima pa završili na ispumpavanju. I tako dalje, shvaćate poantu: medijski konstruirana stvarnost sve ozbiljnije je u raskoraku s realnošću kojoj svjedoče turisti koji se ohrabre zakoračiti na ovaj poluotok.

Njih milijun godišnje.

Primjer Splita možda jest malo prenaglašen uzevši u obzir specifični politički i medijski položaj ovog grada - koji ćemo lokalpatriotski opisati kao sustavno zlostavljanje - no svakako nije jedini: imamo mi u Hrvatskoj naše jedinstvene verzije Venecije i Santorinija, San Sebastiana i Caprija, Marbelle i Saint-Tropeza, pa ćemo po vijestima što iz njih stižu - uz nekoliko teško objašnjivih iznimki - uglavnom steći dojam da se radi o ćumezima koji pripadaju zabitima trećeg svijeta, a ne civilizirane Europe.

Smiješno, zabavno - iritantno

Nama s ove strane turističke razdjelnice sve to katkad je beskrajno smiješno i zabavno, ali najčešće zapravo naporno i do zla boga iritantno: primjećujete li da se nad cijenom sladoleda - a prije toga nad cijenom pizze, kave i soka - u medijima intenzivno zgražalo sve dok još više cijene nisu pronađene u Zagrebu, gradu u kojemu većina tih istih medija stoluje, pa je valjda najednom postalo besmisleno registrirati ono što je samorazumljivo.

Sladoled nije osnovna ljudska potreba i kupit će ga onaj tko ima novca, a tržište će učiniti svoje i ukoliko njegovi prodavači pretjeraju s cijenama - nitko od njih neće kupovati, pa će cijene sniziti ili naprosto propasti. Jednaka pravilnost odigrat će se i oko smještaja, ugostiteljskih usluga, pa i trgovine pod uvjetom da ondje na snazi nije neproglašeni i nesankcionirani kartel: to se uostalom dokazalo ovih dana kada su cehovske organizacije primijetila da je pad prometa u restoranima - a njega, rekli smo, povremeno naprosto mora biti kako bi se scena samoregulirala - najmanji upravo u velikim gradovima i sredinama koje su se profilirale kao luksuzne, skuplje i ekskluzivnije.

Dakle, turisti će doći u Rovinj ili Poreč iako po medijima izgleda kao da će ondje jedva sačuvati živu glavu od lokalnih batinaša, neće se odreći Dubrovnika iako svi pišu da će ih ondje oderati do gaća, pa će navratiti čak i u taj 'divlji' Split iako u njemu mogu dobiti jedino koleru i bocu u glavu.

I još će, maloumni kakvi već jesu, svoje iskustvo poprilično platiti.

Ne podmećite noge

Ozbiljno govoreći, turizam je za hrvatsku ekonomiju i dalje ključna i nezaobilazna grana - sjetit ćemo se panike u koronakrizi kada smo u jednom trenutku mogli naslutiti kako bi to izgledalo kada bismo na godini ili dvije ostali bez tih milijardi - a primorske sredine koje su o njemu gotovo potpuno ovisne svakako nisu same krive za to. Dapače: one su uglavnom turistički 'samonikle', često iz puke nužde i zbog nedostatka ikakve smislene državne strategije razvoja, odnosno zbog prakse da se industrija potiče u neturističkim područjima jer 'oni dolje uz more' valjda ionako žive kao bubreg u loju.

Kad je već tako, bio bi red da im se barem ne podmeću noge.

O svim ovim detaljima razmišljamo u trenucima dok turistička sezona evidentno ipak protječe u najmanju ruku solidno i u skladu s očekivanjima. Brojke dolazaka gostiju ne padaju, njihova potrošnja je čak i nešto viša nego što se predviđalo, na vidiku nema elementarnih katastrofa, cijena kuglice sladoleda nikoga više ne zanima, a nema čak ni morskih pasa kao tradicionalnog sezonskog ukazanja. Njihovu ulogu preuzeo je jedan dobroćudni dupin.

Stanje je, dakle, poprilično povoljno i u svakom slučaju redovno pa ukoliko nemate takav dojam, očito je vrijeme da maknete oči s ekrana i tipkovnice i uronite u realnost.

A ona je poprilično dobra, zapravo.