Zamislimo prizor koji bi uskoro mogao postati uobičajen u našim priobalnim gradovima. Sat u trgovini otkucava devet navečer. Prodavač zatvara hladnjak s pivom ili preko police s vinom razvlači traku koja kupcima poručuje da je alkohol do jutra nedostupan. Trgovina i dalje radi, pa turist može kupiti kruh, vodu, cigarete i čips, ali ne i bocu vina. Nekoliko metara dalje, u kafiću preko puta, konobar istu tu bocu i dalje sasvim legalno otvara, samo po tri ili četiri puta višoj cijeni.

Tako izgleda najnoviji hrvatski odgovor na jednu od brojnih posljedica prekomjernog turizma koji nam se pred očima sve više otima kontroli, a u turističkim središtima, među ostalim, proizvodi buku, otpad, opijanje i noćni nered. Makarska je prva donijela odluku prema kojoj se na cijelom gradskom području alkohol u trgovinama, pekarnicama, kioscima i drugim prodajnim objektima ne smije prodavati između 21 i 6 sati, a odluka je stupila na snagu ovaj tjedan.

Split i Hvar pokrenuli su javna savjetovanja o uvođenju iste mjere, a o sličnom modelu, prema najavama, razmišlja se i u Zadru. Ne zabranjuju se, dakle, ni alkohol ni njegova konzumacija, već samo prodaja putem kanala u kojima ga je moguće kupiti relativno jeftino.

Kad turizam počne zauzimati grad

Ne treba, naravno, banalizirati problem na koji gradovi pokušavaju odgovoriti. Stanovnici povijesnih jezgri ne bi svakoga ljetnog jutra trebali preskakati boce, čistiti tuđi urin s kućnih pragova i čekati sitne sate da bi mogli zaspati u vlastitom domu. Turizam koji ljudima onemogućava normalan život prestaje biti razvojna djelatnost i pretvara se u oblik okupacije prostora, stoga pitanje nije trebaju li gradovi reagirati, već zašto – nakon desetljeća stvaranja turističkog modela koji je takve posljedice učinio gotovo neizbježnima – posežemo za najlakšim, politički najmanje bolnim i posve nedostatnim odgovorom.

Da problem nije ograničen na nekoliko bučnih skupina turista, pokazuje već i sama količina turističkog prometa. Jadranska Hrvatska treća je među priobalnim regijama Europske unije prema intenzitetu turizma mjerenom brojem noćenja po stanovniku, pri čemu na svakog njezina stalnog stanovnika dolazi oko 68 registriranih turističkih noćenja godišnje. Ni ta brojka, međutim, ne pokazuje puni razmjer pritiska kojem su izloženi hrvatski prostor i stanovništvo najposjećenijih destinacija. Statistika noćenja ne obuhvaća jednodnevne posjetitelje, goste s kruzera, kao ni one koji borave u jednoj od rak-rana hrvatskog turizma, takozvanom nekomercijalnom smještaju.

Uz to, nešto manje od 60 posto svih turističkih noćenja u Jadranskoj Hrvatskoj ostvaruje se tijekom srpnja i kolovoza. Godišnji prosjek noćenja po stanovniku stoga razrjeđuje stvarnost u kojoj se golema količina turističke potražnje u nekoliko tjedana sabije u uske stare jezgre, male obalne gradove, plaže i komunalnu infrastrukturu projektiranu za višestruko manji broj ljudi.

Gost kojemu predamo ključ i pošaljemo ga u trgovinu

No dodatni je problem to što ta rijeka ljudi dominantno odsjeda u onom tipu smještaja koji će prije doprinijeti izgredima i neredu u gradskim jezgrama. Naime vrsta smještaja u značajnoj mjeri određuje gdje će gost jesti, što će piti, kako će provoditi vrijeme i koje će usluge koristiti.

Primjerice, gost hotela s četiri ili pet zvjezdica ne jede nužno svakodnevno u hotelskom restoranu niti manje kupuje u trgovinama, ali njegov dvostruko skuplji smještaj često uključuje doručak, a ponekad i polupansion ili puni pansion. Na raspolaganju su mu hotelski bar, restoran, bazen, wellness, recepcija i druge usluge koje dio njegove potrošnje i vremena zadržavaju u hotelskom sustavu.

Gostu apartmana, s druge strane, uglavnom predamo ključ, pokažemo gdje su klima i daljinski upravljač te mu prepustimo da si ostatak boravka organizira sam. Njegov je odmor zato mnogo snažnije vezan uz trgovinu, pekarnicu, kiosk, fast food, plažu, rivu i druge javne prostore. Razlike u infrastrukturnim karakteristikama između ova dva tipa smještaja stoga su vidljive i prema obrascima potrošnje gostiju u tim smještajnim jedinicama.

Posljednji javno dostupni podaci istraživanja TOMAS sugeriraju da je gost u obiteljskom smještaju 2022. godine dnevno prosječno trošio 30 eura na hranu i piće u restoranima i barovima te još 27 eura u trgovinama, dakle ukupno 57 eura ili čak 41 posto svojeg dnevnog budžeta. Gost hotela s četiri ili pet zvjezdica na iste je kategorije trošio nešto više, 65 eura, ali je to činilo samo 29 posto njegove ukupne dnevne potrošnje od 222 eura. Razlika između tih dviju skupina gostiju stoga nije samo iznos potrošnje, već i struktura te potrošnje.

Gost koji odsjeda u apartmanu pritom ne mora biti ni bahat, ni raskalašen, ni na bilo koji drugi način problematičan i nitko ne tvrdi da je to slučaj. No on u prosjeku doista ima nešto drukčiji obrazac potrošnje i drukčije turističke navike. Nema nikakve moralne osude u konstataciji da je mnogo izglednije da će gost iz privatnog smještaja za ručak kupiti ili napraviti sendvič i pojesti ga pokraj Onofrijeve fontane, a za večeru uzeti kebab i pojesti ga na klupi na splitskoj rivi.

Takav gost ne radi ništa pogrešno. Tijekom pola stoljeća izgradnje našeg turističkog modela učinili smo sve da stan pretvorimo u apartman, lokalni javni prostor u produžetak turističkog smještaja, a supermarket u zamjenu za hotelsku kuhinju i bar, čime smo širom otvorili vrata upravo takvom gostu. Stoga se on sasvim logično uklapa u turistički proizvod zemlje koja je u europskim razmjerima rekorder po udjelu obiteljskog smještaja u ukupnim smještajnim kapacitetima. Na tom proizvodu danas počivaju prihodi više od stotinu tisuća hrvatskih obitelji koje se bave obiteljskim smještajem, kao i vjerojatno još desetaka tisuća onih koji profitni turistički najam skrivaju pod krinkom nekomercijalnog smještaja.

Javnim novcem i politikama do gužve, zabranom do reda

No dok dio stanovnika od takvog modela živi, privređuje i prosperira, drugi zbog buke i nereda koje taj model proizvodi više ne mogu normalno živjeti. Neki su naši gradovi, nastojeći zaštititi te stanovnike, ali i sačuvati autentičnost i integritet gradskih jezgri, posegnuli za mjerom zabrane prodaje alkohola, a ona bi, barem na papiru, trebala sasjeći taj problem u korijenu. No upravo takva mjera razotkriva duboke proturječnosti destinacijskih politika tih gradova i njihovo suučesništvo u stvaranju problema koji sada pokušavaju riješiti.

Split, primjerice, s jedne strane želi ograničiti noćnu prodaju jeftinog alkohola, a s druge godinama ulaže javni novac u povećavanje broja zračnih dolazaka niskotarifnih kompanija i organizaciju jednog od najvećih festivala elektroničke glazbe u Europi, sinonima za ni manje ni više nego baš za dobar provod. Takve odluke izravno oblikuju profil Splita kao destinacije, strukturu gostiju koje grad privlači i način na koji oni tijekom boravka koriste gradski prostor.

Poruka koju Split šalje svojim politikama toliko je proturječna da se čovjek doista mora zapitati tko je tu lud. Grad najprije potiče to da u njega zrakoplovom stigne što veći broj turista slabije platežne moći, zatim im nudi tisuće jedinica jeftinijeg privatnog smještaja i jedan od najvećih festivala elektroničke glazbe u Europi, pritom očekujući što veću potrošnju. Nakon toga im poslije devet navečer zabranjuje kupnju jeftinijeg alkohola u trgovini da se ludovanje, eto, ne bi otelo svakoj kontroli.

Sve se to, valjda, temelji na nadi da je prosječan gost do te mjere neinteligentan i neće shvatiti da se alkoholom može opskrbiti prije devet navečer ili ga nastaviti kupovati u kafiću. Ostaje pitanje je li lud gost koji se ponaša u skladu s turističkim proizvodom koji smo mu ponudili ili grad koji ga jednom rukom poziva, koristeći za to javni novac, a drugom ga pokušava disciplinirati kada posljedice njegova dolaska postanu neugodne.

Nove zabrane prodaje alkohola u turističkim središtima najlakše je stoga opisati slikom polusuhe borove šume koju smo najprije polili kerozinom i zapalili, a zatim je, kada se vatra pretvorila u buktinju koju više ne možemo kontrolirati, odlučili ugasiti vrčem vode.

Kerozin su desetljeća polustihijskog turističkog razvoja za koji su pomalo odgovorni svi, ali kojemu nitko očito ne zna stati na kraj. Polusuha borova šuma naši su mali obalni gradovi, uske povijesne jezgre, infrastruktura projektirana za višestruko manji broj ljudi i lokalno stanovništvo koje od turizma ne ostvaruje koristi, ali trpi njegove negativne posljedice. Požar je prekomjerni turizam, a vrč vode zabrana prodaje alkohola u trgovinama nakon devet navečer.

Mislim da se svi možemo složiti da je požar gotovo pa nemoguće ugasiti vrčem vode, pogotovo ako u istu tu vatru pritom nastavljamo dolijevati nove doze kerozinskog prekomjernog turizma.