Pa smo dočekali da čovjek koji je neposredno izabran da bude 'glas naroda' - više puta se, pa i danas, istovremeno i hvalio i zapomagao da izuzev titule vrhovnoj vojnog zapovjednika zapravo nema ovlasti osim da javno drami, upozorava i viče - ponovno nije progovorio o stvarima u društvu koje je i sam prepoznao kao stravične. Pada nam na pamet, recimo, skandalozna presuda u slučaju 'franak' ili totalni kolaps sustava u slučaju ubojstva nedužnog tinejdžera u Drnišu.

Ne, Milanović je puna tri dana drvio - uglavnom na rubu civiliziranog govora, a danas i debelo preko njega - isključivo o temama koje njega osobno žuljaju.

Zapravo, o samo jednoj temi: kako smjestiti Hrvatsku što dalje od njenog prirodnog europskog kruga političkih i vojnih saveznika. Još preciznije, kako spriječiti mogućnost da se Hrvatska makar i simbolično svrsta u red čvrstih saveznika Ukrajine, države koja je već petu godinu izložena brutalnoj agresiji Putinovog režima.

Ako pritom uspije napakostiti Andreju Plenkoviću, tim bolje.

Predsjednik države danas u Slunju divljao je pred kamerama: vrijeđao je ustavne stručnjake, ušutkavao i etiketirao novinare, tradicionalno pejorativno se izražavao o političkim protivnicima i - a to je u ovom slučaju svakako najskandaloznije - iskazao duboki prezir prema hrvatskim zakonima. Recimo prema Zakonu o obrani i njegovom članku koji regulira da je ministar obrane doista nadležan za poslati tih dvadesetak vojnika na paradu u Parizu.

Istog članka po kojemu je isti ovaj ministar, pored živog i zdravog istog ovog predsjednika Republike, prije samo tri godine na jednak način slao jednaku postrojbu na vojnu paradu u Poljskoj. Sada je Milanović to zabranio uz, rekli smo, skandalozno objašnjenje.

Predsjednikova je zadnja

'Nije to nezakonita odluka. Došli ste me isprovocirati. To je zakonita odluka, ta odredba zakona protivna je Ustavu i samom zakonu. Donio sam zapovijed. Neka Plenković pokrene postupak mog opoziva, ali to može samo zbog kršenja Ustava ili veleizdaje. U vojsci se zapovijeda i kada postoji prijepor, niste vi ti koji će određivati što je točno, to sam ja. Ja zapovijedam', rekao je.

Priznavši dakle da je natjerao načelnika Glavnog stožera da postupi nezakonito - jer zapovijed je zapovijed, a predsjednikova je zadnja i o tome nema rasprave.

Postoje u ovoj zemlji ljudi koji se još uvijek sjećaju doba u kojemu su se s najvišeg mjesta u državi zakoni tumačili vrlo labilno, odnosno kada ih se nije moralo držati baš kao pijan plota. Doba kada je riječ maršala imala veću simboličnu, političku i stvarnu težinu.

'Ja zapovijedam!', uskliknut će tako nervozni Zoran Milanović stiješnjen viškom novinarskog propitkivanja i manjkom vlastitih argumenata, do te mjere da je izvukao ključni argument: čak i ako prekrši zakon, predsjednika se ne može opozvati. A njemu je ionako zadnji mandat, pa baš ga briga.

I sve to zbog Ukrajine - ili, ako ćemo biti do kraja iskreni, zbog Rusije. Valjda je to onaj 'novi gravitacijski centar globalne moći' o kojemu je govorio u svom lanjskom inauguracijskom govoru, nasuprot Europske unije koju tom prigodom nije ni spomenuo.

I valjda će baš zato Hrvatska na koncu biti jedina članica EU-a koja ni na simboličnoj razini neće biti zastupljena na tradicionalnom mimohodu u Parizu povodom obilježavanja pada Bastille, događaju koji s padom Bastille ima veze otprilike koliko Milanovićeva blokada s tvrdnjom da to čini zbog bezobraznog ponašanja Francuza prema Hrvatskoj kada je od njih kupila skupocjenu eskadrilu aviona, da bi potom još napredniji sustav bio prodan Srbiji, ili kada je Hrvatska imala vlastitu vojnu paradu na kojoj se ovi nisu pojavili.

Male ili nikakve: radi se o demonstraciji europskog jedinstva i solidarnosti s Ukrajinom, čega se Zoran Milanović grozi i zbog čega koristi svaku priliku i svaku svoju ovlast - pa makar ona zakonski ne postojala, nego bila pokrivena njegovom zapovijedi - kako bi Hrvatsku držao podalje. Na jednak način blokirao je mogućnost obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, na jednak način je spriječio sudjelovanje hrvatskih časnika u misiji koja koordinira opskrbu i obuku ukrajinskih snaga, na jednak način je spriječio punopravno članstvo u Koaliciji voljnih.

Antipod na Pantovčaku 

I tko zna što bi sve spriječio da može. To je, dakle, okidač koji Zorana Milanovića budi iz hibernacije.

Njemu s druge strane stoji Andrej Plenković, premijer kojemu je evidentno strahovito važno da sa sobom u Pariz povede tih dvadesetak vojnika sa zastavom Hrvatske, jednako kao što mu je važno i da na Pantovčaku ima svog antipoda - vidjeli smo to po izboru predsjedničkog kandidata na lanjskim izborima - valjda kako bi se rjeđe i blaže preispitivale njegove greške i skandali na unutarnjem planu. A njih ima dosta: od kronične upletenosti vlasti u raznim korupcijskim i klijentelističkim mrežama, preko stranačke okupacije gotovo svih državnih institucija pa do njenog prodiranja u apsolutno sve pore svakodnevnog života, od svih glavnih ekonomskih tokova do svih sportskih saveza.

Kada s druge strane imamo hrvatskog Zorana Orbana kao jedinog relevantnog izazivača, HDZ je zauzeo ulogu 'manjeg zla'.

Što dakako manje govori o HDZ-u, a više o njegovoj konkurenciji.