Ponekad se za razblažene događaje kaže da su poput kamilice, a u ponekim je, u konkretnim slučajevima, za takvo što najbolje uporabiti pojam – popare. Ovo jednostavno jelo, koje se brzo priprema, karakteristično je za prostor jugoistočne Europe, od milja ili ne zvanog Balkan. Sastojci su mu stari kruh, voda ili mlijeko, maslac, sir, sol te dodaci po ukusu, poput sitno sjeckanoga bijelog luka. Dakle spravlja se od sastojaka koji se nalaze u svakom domaćinstvu, a ključan je stari kruh.

Popara se jede od Turske do Hrvatske, a i šire, i uvijek nekako asocira na dobro poznato tradicionalno jelo. Ništa novo, ali sve je tu. Sve već korišteno, ali bez iznenađenja i neočekivanih začina i dodataka. A da se o nepoznatim reakcijama na kušano niti ne govori. Baš poput novog dogovora partnera u vladajućoj koaliciji Hrvatske demokratske zajednice i Domovinskog pokreta o političkom položaju hrvatskog naroda u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Tresla se brda, rodilo se - niš

Nakon gromoglasnih najava DP-a i njegova predsjednika Ivana Penave da će ustrajati na deklaraciji kojom će se izrijekom tražiti posebna izborna jedinica u BiH za Hrvate kao jedan od triju konstitutivnih naroda te čak oživljavanje koncepta Herceg-Bosne kao posebnog entiteta unutar ionako složenoga bosanskohercegovačkog modela složene države, HDZ je uvjerio mlađega koalicijskog partnera da umjesto tako zamišljene deklaracije zajednički podrže Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

S obzirom na to da HDZ vodi glavnu (i očito jedinu) riječ u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj, Rezolucija je dobila podršku 11. saziva Hrvatskog sabora osiguravši natpolovičnu većinu od 83 glasa. Pri glasanju je jedan glas bio protiv, onaj zastupnice Dalije Orešković, a tri suzdržana, odreda iz Kluba zastupnika nacionalnih manjina, među kojima i zastupnika bošnjačke nacionalne manjine, inače člana vladajuće koalicije Armina Hodžića. Oporba predvođena uglavnom utišanim SDP-om i po potrebi glasnim Možemo! ostala je dosljedna i nije glasala. Priprema se za parlamentarne izbore, za koje je uvjerena da će na njima pobijediti. Kako, kojom strategijom, kadrovima i komunikacijom, ni njoj samoj nije posve jasno, ali optimizam je tu.

Pritom je upravo politički položaj Hrvata u BiH bio nova prigoda za to da i oporba s ciljem dolaska na vlast ponudi svoju interpretaciju ne samo predložene i u konačnici usvojene Rezolucije, nego i merituma. Je li politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini isključivo unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine ili Hrvatska kao supotpisnica Daytonskoga mirovnog sporazuma, kojim je 1995. godine završen rat u BiH, ima pravo za konstruktivne prijedloge u kontekstu održavanja te unaprjeđivanja mira i suradnje u susjednoj državi.

Politička kamilica

Da je usvojena Rezolucija sve samo ne nešto novo, svjedoči i rezultat glasanja. Metaforički, riječ je o političkoj kamilici ili, zornije rečeno, političkoj popari od starog kruha i ostalih dobro poznatih sastojaka. Sljedeći se opći izbori u Bosni i Hercegovini održavaju 4. listopada ove godine i na njima se biraju članovi tročlanoga Predsjedništva BiH, zatim novi sastavi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine Republike Srpske te predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske, kao i novi sastavi skupština kantona u Federaciji BiH.

Što se tiče političkog položaja Hrvata u BiH, DP-ova je najprije inicijativa deklaracije, a kasnije rezolucije ciljala ponajprije na izbor Predsjedništva BiH, u kojem je četiri puta kao Hrvat izabran Željko Komšić. Pritom treba naglasiti da se, prema Ustavu BiH, tamošnji kolektivni šef države, tj. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno s teritorija Federacije BiH, i jednog Srbina, koji se bira neposredno s teritorija Republike Srpske.

Članovi (i članice) biraju se temeljem svoga nacionalnog opredjeljenja te se nigdje izrijekom ne normira da ih biraju državljani pripadnici pojedinoga konstitutivnog naroda – bošnjačkog, srpskog i hrvatskog – kao svoje predstavnike. Stoga je moguće to da u Federaciji BiH bude izabran Hrvat koji nema podršku većine Hrvata. Valjda se pri dogovaranju Daytonskoga mirovnog sporazuma, čiji je Ustav BiH dio, podrazumijevalo da do toga ipak neće doći. Došlo je, i takvo je rješenje dio ustavnopravnog okvira dok god je ono važeće.

Svatko svoju politiku vodi

Trideset i jednu godinu od završetka rata u BiH i mirovnog sporazuma kojim je taj rat dugoročno pretvoren u kompliciran provizorij krhkog mira i latentnog sukoba, a sve pod nadzorom međunarodne zajednice, koja je i sama opterećena političkim i inim sukobima, razvidno je da je poslijeratni ustroj Bosne i Hercegovine prepun kompromisa u kojem se svaka konstitutivna zajednica sa svojim političkim predstavnicima osjeća u nečem prikraćena: bošnjačka teži kompaktnijoj državi, srpska neprestance zaziva secesiju, a hrvatska kao najmalobrojnija ističe neravnopravnost. Pritom sam pogled na međunarodne prijedloge što sprečavanja, što zaustavljanja oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine govori u prilog značajnim promjenama, osobito političkog položaja Hrvata u BiH.

Prijedlog lorda Petera Carringtona i Joséa Cutileira iz veljače 1992. godine, uoči referenduma o neovisnosti BiH, podrazumijevao je decentralizaciju države na bošnjačke, srpske i hrvatske kantone temeljem popisa stanovništva iz 1991. (Bošnjaci odnosno Muslimani tada su činili 43,5 posto stanovništva BiH, Srbi 31,2 posto, a Hrvati 17,4 posto). Dakle tri su konstitutivna naroda imala ravnopravan položaj u teritorijalnom ustroju države. Baš kao i u prijedlogu Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena, pri čemu je ovaj plan iz siječnja ratne 1993. s po tri bošnjačka, srpska i hrvatska kantona te sa sarajevskim distriktom odstupio od popisa iz 1991. godine te postao uvodom u hrvatsko-bošnjački oružani sukob oko spornih područja. Srpska je strana odbila plan na referendumu.

Novi plan, onaj Thorvalda Stoltenberga i Davida Owena iz srpnja 1993. godine predlagao je tri etničke republike s priznavanjem srpskih osvajanja te je dotadašnja Hrvatska zajednica Herceg-Bosna pretvorena u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, a osim nastavka srpske agresije na pojedina područja, i dalje je bjesnio hrvatsko-bošnjački rat. Potonji 1994. godine zaustavlja Washingtonski mirovni sporazum formiranjem bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, koja će nakon Daytonskoga mirovnog sporazuma s Republikom Srpskom činiti dvoentitetsku složenu državu. Bošnjačko-hrvatskom entitetu pripalo je 51 posto teritorija, a srpskom 49 posto, uz poseban status Distrikta Brčko. Mirovni je sporazum u konačnici potpisan u Parizu.

Tako je srpska strana u BiH ratnim djelovanjem dobila svoj nacionalni entitet, a bošnjačka i hrvatska kao žrtve agresije, ali i međusobno zaraćene, zajednički dvonacionalni s deset kantona. Tadašnja HDZ-ova vlast u Republici Hrvatskoj, kao sudionica mirovnog procesa na to je pristala, pri čemu je jasno da Hrvati u BiH nemaju isti politički položaj kakav su imali u najboljem mirovnom prijedlogu, onom uoči rata iz 1992., i aktualnom. No za taj su položaj odgovorni oni koji su ga s mjesta hrvatskih pregovarača mogli dogovarati od 1992. do 1995. godine.

Potvrda političke odgovornosti

DP-ova Rezolucija u međuvremenu je odstupila od zagovaranja trećega hrvatskog entiteta u BiH, a zasebna je izborna jedinica za Hrvate u BiH samo prijedlog. Njezinih je devet točaka krajnje načelno te nehotice potvrđuje političku odgovornost onih koji su propustili dogovoriti funkcionalnija i pravednija rješenja sredinom 1990-ih, a to su hrvatski HDZ i sestrinski HDZ BiH.

Današnji politički položaj Hrvata u BiH direktna je posljedica toga i pravo je pitanje kako se taj položaj može promijeniti. Jedino u dogovoru s ostalim konstitutivnim narodima i njihovim predstavnicima, jer generiranje frustracija bilo koje strane u BiH ne ugrožava samo ionako diskutabilnu funkcionalnost države, nego i sam mir.

I jedno i drugo trebao bi osnažiti proces pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, kada bi naravno i za to postojao konsenzus, a kada bi i dalje politički vođa Srba u BiH, Milorad Dodik, na verbalan način prestao činiti ono što je na ratni radio Radovan Karadžić. Dodik pritom podržava zasebni hrvatski entitet, ali bilo bi zanimljivo čuti bi li u tom entitetu bilo mjesta i za Bosansku Posavinu, do rata naseljenu Hrvatima.

HDZ-ovo korigiranje prvotne DP-ove inicijative govori o pragmatičnosti Vlade premijera Andreja Plenkovića da uoči izbora u BiH ne otvara novu, unaprijed neizvjesnu i neugodnu političku bitku u susjedstvu. Kao što nanovo potvrđuje da je DP sve više HDZ-ov jednokratni koalicijski partner čiji su kapaciteti i unutar, a osobito izvan Hrvatske poprilično ograničeni.

Uostalom, Penava je izjavio se donošenjem Rezolucije 'neće promijeniti stvari na terenu, niti je to itko očekivao'. Zašto su onda on i njegova stranka ušli u nešto neostvarivo? Bilo bi bolje da su se usredotočili na parlamentarne izbore u Hrvatskoj, a ne u BiH, ili barem na poparu.