Kada su Sjedinjene Države 1994. godine prvi put organizirale Svjetsko nogometno prvenstvo, mnogi su u tome vidjeli simbol američkog (unipolarnog) trenutka. Hladni rat bio je završen, liberalna demokracija činila se neupitnom, a globalizacija nezaustavljivom. Nogomet, jedini istinski globalni sport, napokon je stigao u zemlju koja je (tada) posvema dominirala svjetskom politikom, gospodarstvom i popularnom kulturom.

Trideset i dvije godine kasnije Amerika ponovno (su)organizira Svjetsko prvenstvo. Međutim svijet koji je došao na stadione od Vancouvera do Ciudad de Méxica bitno je drukčiji od onoga iz devedesetih godina. Globalizacija više nije nesporna, međunarodni poredak sve je više fragmentiran, a sama Amerika vodi žestoke unutarnje rasprave o granicama, migracijama i svojoj ulozi u svijetu.

Mundijal je stoga ne samo najveći nogometni turnir u povijesti (48 reprezentacija, 104 utakmice, tri domaćina), već i snažan politički test suvremenog međunarodnog poretka. Iza proslave univerzalnosti nogometa krije se niz pitanja koja svjedoče o podjelama, a na njih često ne postoje jasni odgovori.

FIFA nakon korupcijskih skandala: Više nogometa ili više glasova?

Proširenje prvenstva s 32 na 48 reprezentacija FIFA predstavlja kao demokratizaciju svjetskog nogometa. Veći broj afričkih, azijskih i karipskih reprezentacija dobio je priliku nastupiti na najvećoj pozornici svjetskog sporta, što je privlačan argument i teško ga je potpuno odbaciti.

Nogomet je danas globalniji nego ikada prije, a talent više nije ograničen na nekoliko tradicionalnih europskih i južnoameričkih sila. Primjerice, Brazil je nastupao na svim svjetskim prvenstvima do sada, no 132 od 211 članica FIFA-e prije ovog prvenstva nikada nisu stupile na tu pozornicu. Ove godine tako prvi put nastupaju Zelenortska Republika, Jordan, Uzbekistan i Curaçao.

Međutim u FIFA-i gotovo nijedna odluka nije samo sportska. Kao i mnoge međunarodne organizacije, ona funkcionira prema načelu formalne jednakosti članica. Njemačka i San Marino imaju jednako pravo glasa. Brazil i Samoa raspolažu istim brojem glasova. Upravo zato proširenje prvenstva nije samo pitanje razvoja sporta, već i pitanje političke potpore u samoj toj organizaciji.

Gianni Infantino dobro razumije tu logiku. Svaka dodatna ulaznica za Svjetsko prvenstvo znači i dodatni razlog da manji savezi podrže postojeće vodstvo FIFA-e. Kritičari stoga već godinama upozoravaju da proširenje natjecanja nije samo izraz univerzalističke vizije nogometa, već i sofisticiran oblik izgradnje političke koalicije u organizaciji koja se još uvijek pokušava oporaviti od korupcijskih skandala iz prethodnog desetljeća. U tom smislu FIFA danas sve više podsjeća na Ujedinjene narode. Retorika je univerzalna, ali politika ostaje vrlo konkretna.

Amerika otvara stadione, ali zatvara granice

Možda najveća ironija cijelog prvenstva proizlazi iz činjenice da se najveći globalni sportski događaj održava upravo u trenutku u kojem Sjedinjene Države provode jednu od najrestriktivnijih migracijskih politika posljednjih desetljeća.

Svjetsko prvenstvo pretpostavlja otvorenost te podrazumijeva da se milijuni ljudi mogu slobodno kretati preko granica, putovati, navijati i sudjelovati u zajedničkom događaju koji nadilazi nacionalne podjele. Upravo je zato nogomet desetljećima bio jedan od najvidljivijih simbola globalizacije.

Današnja Amerika prema tom idealu pokazuje znatno više ambivalentnosti nego prije tri desetljeća, a rasprave o ilegalnim migracijama, deportacijama, sigurnosti granica i viznim ograničenjima postale su sastavni dio američke političke svakodnevice. Posljedica je neobičan paradoks: zemlja koja će ugostiti milijune navijača iz cijelog svijeta istodobno podiže administrativne i političke prepreke dijelu istih tih posjetitelja, ali i, primjerice, nekim nogometnim sucima koji su trebali zviždati i podizati kartone na prvenstvu.

Iran dolazi u Ameriku

Ako postoji reprezentacija čiji nastup na prvenstvu najbolje pokazuje nemogućnost razdvajanja sporta i politike, onda je to Iran. Premda bi naglasak trebao biti na nogometu, prolongirano vrijeme raketiranja, blokiranja i pregovora između Teherana i Washingtona neće biti moguće izbjeći.

Kada se tome pridruži činjenica da će iransku reprezentaciju, koju se smatra okosnicom teokratskog režima, u Sjedinjenim Državama dočekati mnogobrojna disidentska dijaspora koja planira prosvjede i to da je momčad smještena u Meksiku, premda igra utakmice na američkom tlu, sve dovoljno govori o tome da FIFA ne uspijeva izbaciti politiku iz sporta. Povijest međunarodnih natjecanja pokazuje upravo suprotno. Razni olimpijski bojkoti tijekom Hladnog rata ili pak političke napetosti između Srba i Albanaca samo su neki od primjera prelijevanja političkog u sportsko područje.

Tri domaćina, tri pristupa

Jedan od najzanimljivijih aspekata prvenstva jest činjenica da ga zajednički organiziraju Kanada, Sjedinjene Države i Meksiko, članice NAFTA-e, područja Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini koji je u zadnje vrijeme zbog carinskih ratova sve manje slobodan i sve manje sporazum. Na prvi pogled riječ je o praktičnom logističkom rješenju, no na dubljoj razini riječ je o susretu triju različitih političkih kultura.

Kanada predstavlja model liberalnog multikulturalizma. Ondje se useljavanje uglavnom promatra kao razvojna prilika, a otvorenost prema svijetu ostaje važan element nacionalnog identiteta. Sjedinjene Države nalaze se u drukčijoj fazi jer su rasprave o granicama, nacionalnom identitetu i sigurnosti u njoj postale jedno od središnjih pitanja političkog života. Amerika je istodobno najmoćnija globalna sila i zemlja koja sve češće propitkuje posljedice svoje otvorenosti.

Meksiko pak doživljava nogomet na način koji je europskim, pa tako i hrvatskim navijačima mnogo poznatiji. Ondje je riječ o sastavnom dijelu nacionalnog identiteta, kulturnom fenomenu koji povezuje različite društvene skupine, dijelove zemlje i naraštaje. Zbog toga će Svjetsko prvenstvo predstavljati susret triju različitih odgovora na pitanje što znači biti dio suvremenoga globaliziranog svijeta.

Zašto Amerika još nije nogometna velesila?

Za kraj ostaje najveća zagonetka američkog sporta, a to je činjenica da zemlja koja dominira gotovo svim velikim sportskim industrijama svijeta nikada nije postala prava nogometna supersila.

Razlog nije nedostatak novca, infrastrukture ili stanovništva. Razlog leži u povijesti i kulturi. Dok su europske i južnoameričke reprezentacije gradile svoju nogometnu tradiciju više od stoljeća, američki sportski identitet oblikovali su bejzbol, američki nogomet, košarka i hokej. Nogomet je dugo ostao sport useljeničkih zajednica i srednje klase, bio je prisutan, ali nije zauzimao središnje mjesto u američkoj sportskoj imaginaciji.

Danas se to postupno mijenja. MLS raste, stadioni su sve puniji, a dolazak Lionela Messija povećao je interes za ligu. Pa ipak, razlika između popularnosti nogometa i popularnosti NFL-a ili NBA-a još uvijek je golema.

Upravo zato ovogodišnje Svjetsko prvenstvo ima posebno značenje jer bi moglo pokazati je li nogomet konačno prestao biti gost u američkoj kući i postao dio američkog identiteta.